StoryEditor
Stiljednog od najutjecajnijih hrvatskih novinara od ovog tjedna IZLAZI nedjeljom u ‘slobodnoj dalmaciji’

SODOMA & GOMORA Pad kuće "Vjesnik"

Piše PSD.
27. lipnja 2010. - 13:51

Siromašni ‘Vjesnik’ nije dobro podnio sve te uspješne ljude
koji su mu bili na čelu – tiskara je tehnološki zaostala,
pa ju je pretekao privatni ‘Radin’
“Ključno je pitanje može li nas politika uvesti u blagostanje ili je potrebno da se u igru umiješaju uspješni poslovniljudi, oni koji na vrhu svojih kompanija hrane desetke tisuća ljudi... U tom smislu mnogi se pitaju jesu li nam ‘Plivin’ čarobnjak Željko Čović, kralj mlijeka Luka Rajić, sve uspješniji Ivica Todorić ili npr. računalni znalac Goran Radman zadnja slamka spasa? No, tko će ih i kako natjerati da svojom uspješnom poslovnom filozofijom zaraze politiku?”

Tako nepismeno formulirano u “Večernjem listu” 2003. godine − ovo je pitanje njihova komentatora za sedam godina, koliko je od tada proteklo, dobilo očit odgovor. Čović, moj susjed na zagrebačkom Starčevićevu trgu, gdje živi u skromnom dupleksu što zauzima veći dio jedne donjogradske palače, bivši je Vedrišev referent za privredu u zagrebačkom Gradskom poglavarstvu, čarobnjak koji je tako začarobirao hrvatsku farmaceutsku kompaniju osnovanu još 1942. kao Povjerenstvo za lijekove i vakcine (PLIVA), da se ona poslije nikad nije oporavila, nego u silno smanjenom obujmu jedva egzistira unutar jedne izraelske multinacionalke, koja pregovara pokušavajući je utrapiti Rusima.

Kad je bila na dnu, Čović ju je prodao, pa od Todorića kupio lanac “Kozmo” i pritom se od industrijalca pretvorio u dućandžiju. A “Pliva”, koja je hranila desetke tisuća, spala je na dvije tisuće radnika i sve se više smanjuje, kao Balzacova šagrinska koža – čim netko postavi retoričko-filozofski upit o razmjerima uspjeha toga poduzeća, ono uđe u se za jedno dvadeset posto!

Plitki mislilac

Kralj mlijeka Luka Rajić otišao je, pak, u Švicarsku − prodao je firmu i uzeo nekoliko milijardi eura, a državi nije platio porez. Nije morao, pošto je Sanader 2007. dobio izbore obećanjem da država neće uvesti ni jedan novi porez, pa čak ni onaj na kapitalnu dobit. Tisuće radnike “Lure” sada hrane francuski menadžeri “Lactalisa”, a s njima ne možeš zaraziti domaću politiku – ta kultura ne proizvodi kefir.

Goran Radman, političar i ekonomist, koji je u “Microsoftu” zapravo radio kao lokalni lobist, otišao je od Gatesa i zaposlio se na lokalnom veleučilištu za turizam i ekonomiju, koji je osnovao profesor Dražen Kalođera, jedan simpatičan lik, sin biskupa raskoljničke Hrvatske katoličke crkve, koji je u prvoj Tuđmanovoj Vladi bio raskoljnički ministar privrede i zalagao se za vaučersku privatizaciju. Znači, u velikom biznisu ostao je samo Todorić.

On je tek u manjoj mjeri nastojao zaraziti hrvatsku politiku, primjerice kad je dobavio jabuke i nogometne lopte za predsjedničku kampanju Milana Bandića. U svemu, reklo bi se da autor “ključnog pitanja” − koji je mislio da nas parapolitički biznismeni mogu izvući iz krize u koju su nas uvalili političari koji su programirali ekonomiju − mora biti neki bezvezni politički demagog koji se ulizuje moćnima, pa njegovu promišljanju ne treba poklanjati naročitu pažnju.

I ne treba – taj plitki mislilac nije kakav hrvatski opinion maker, nego potpuni anonimus, pa da ga stave u križaljku, bila bi teža od onih što izlaze u londonskom “Timesu”. Što je malo čudno, jer je upravo on, Darko Đuretak, glavni urednik hrvatskog “Timesa”, državnog jutarnjeg dnevnika, zagrebačkih “Izvjestija”, odnosno lista “Vjesnik” koji u ovoj napaćenoj državi izlazi pod sloganom “Informacija, a ne senzacija”!

‘Puzo Uljizević’

U “Vjesniku”, bivšem sivom komunističkom režimskom glasilu koje je u demokraciji postalo sivo postkomunističko režimsko glasilo Vlade, zaista ništa nije senzacionalno osim činjenice da taj šrot uopće izlazi, na trošak poreznih obveznika, budući da se na kioscima ne prodaje, nego dijeli ili na pretplatu šalje drugim državnim ustanovama (prema pouzdanim podacima, tiska se u pet tisuća primjeraka).

“Vjesnikovi” novinari uglavnom su potpuno nepoznati, kao i njihov glavni urednik Đuretak, bivši večernjakovac kojega je za ovu visoku funkciju bio odabrao Ivo Sanader. Što ga je tom uredničkom profilu privuklo, može se vidjeti u samom “Vjesniku” (recimo, u broju od petka 18. lipnja). Sanadera više nema, pa se na naslovnoj stranici nalazi slika Jadranke Kosor. Na sljedeće dvije − još dvije. Na iduće dvije − još tri…

Kad sam radio u “Vjesniku”, takav pristup Veselko Tenžera okrštavao je anagramom imena našeg uvaženoga kolege Joze Puljizevića – Puzo Uljizević. Taktika nije naročito složena: naprosto se nemilice ulaguješ vlasti i njezinu šefu. Pokušavaš pogoditi što žele, od njihovih političkih slogana komponirati provizornu ideologiju.

Kad se vlast i šef promijene, ne mijenjaš ništa u pristupu, samo zamijeniš objekt adoracije. Opoziciju, pak, ne treba ni u kojem slučaju spominjati, i u Đuretkovu “Vjesniku” zaista nećeš nikad naići na Zorana Milanovića. Tu je zato Zoran Obrena Milanović, najoštriji kritičar lidera SDP-a iz doba sanaderizma.

Zoka protiv Zokija

Zoka O. došao je u Hrvatsku s mjesta pomoćnika ministra unutrašnjih poslova BiH, Alije Delimustafića, kad je ovaj provaljen zbog pronevjera. Za Zokom O. tada je raspisana tjeralica pa se sklonio u Zagreb, u pratnji svoje bivše sekretarice, koja je zatim postala glavna urednica Pašalićeva “Imperijala”, gdje je i sam radio. Zatim je preraspoređen u “Vjesnik”, kod Nenada Ivankovića, dok im je zajednički šef bio Markica Rebić.

Pod Sanaderom, Zoka O. kuburio je napadajući Zokija Milanovića, što je u Banskim dvorima izazivalo salve smijeha. Odmah vidiš kako je tu ujdurmu – zamisao da se za političkog komentatora namjesti čovjeka koji se zove kao i šef opozicije kojega po dužnosti napada – smislio isti tip koji je Milanovićeva šogora postavio za ministra vanjskih poslova, kako bi se ironičnom paralelom poništio dojam nove, mlade face opasnog konkurenta.

Drugi cameo-likovi u tapiseriji “Vjesnikove” novinske još su manje važni ili zanimljivi, poput Davora Gjenera, također protežea sanaderizma, koji uvijek nešto mutlja prerušen u kvarnerskog pseudoljevičara i alternativca. On je dešperater koji je karijeru političkoga komentatora započeo jer nije mogao položiti ispit kod profesorice Mirjane Kasapović na Fakultetu političkih znanosti, pa je ostao bez diplome i odustao od akademske karijere.

No, u priči o “Vjesniku” pravi protagonisti nisi urednici i novinari, nego direktori toga poduzeća. Kad je “Vjesnik” u doba Tuđmana djelomično privatiziran, pa prenesen u ruke nove države, ona je uložila golem novac u izgradnju moderne tiskare, tada najmodernije na Balkanu. Zatim su se u njoj tiskali “Večernjak” i svi privatni listovi. Uz ostale, novine i magazini EPH grupe. Tiskara je zaradom izdržavala provladin “Vjesnik”.

Kad sam uređivao “Globus” i tiskao ga u “Vjesniku”, u listu “Vjesnik” istodobno je na cijeloj trećoj stranici izašla vijest da sam špijun britanske obavještajne službe. Nitko to nije uzimao ozbiljno. U Tuđmanovoj šizofrenoj državi ipak se dalo živjeti, jer je bilo novca, budući da još nije sve bilo pokradeno. Direktor “Vjesnika” tada je bio Mladen Perković, bogati trgovac papirom. Otišao je, vlast se promijenila i za direktora je došao provjereni komunistički kadar, bogati trgovac papirom Rikard Pompe.

Kad je na izborima opet pobijedio HDZ, a Vladu formirao Sanader, on je za direktora “Vjesnika” postavio svog prijatelja Franju Maletića, bogatog trgovca papirom i vlasnika izdavačkog poduzeća “Golden Marketing” (koje je nastalo privatizacijom “Tehničke knjige”). Dok je Sanader bio u Tirolu, a Šušak u Ottawi, Maletić je bio šef predstavništva JAT-a u Kanadi, pa su možda bili u nekoj vezi.

U svakom slučaju, siromašni “Vjesnik” nije dobro podnio sve te uspješne ljude koji su mu bili na čelu – tiskara je tehnološki zaostala, pa ju je pretekao privatni “Radin”, koji tiska većinu “Styrijinih” magazina za austrijsko tržište, te mnoge srpske revije, budući da je jedan pogon otvorio u Subotici. Kad sam vodio srpski “Playboy”, tiskao sam ga u “Politici”, pa sam htio onamo prenijeti i hrvatski, jer je “Politikina” tiskara na Krnjači dotle postala puno modernija i jeftinija od ove “Vjesnikove”, koja je tijekom prethodnog desetljeća zaostala.

Sanader ga utrapio

Da bi nekako spasio provladin bilten koji je svakog dana objavljivao njegove slike na naslovnoj stranici, Sanader je list “Vjesnik” utrapio “Narodnim novinama”, državnom izdavaču tiskanica, no i to je poduzeće s takvim teretom ubrzo došlo na rub propasti, pa se sad traži novo rješenje, iako je ono jedino moguće potpuno očito.

Državnu tiskaru treba prodati kao, uostalom, i onu drugu državnu, naime policijski AKD, gdje se trebao tiskati novac, ali je na posljetku ipak odabrana jedna švicarska specijalizirana tiskara, jer je to olakšalo ilegalnu emisiju domaće valute − no to je druga priča… “Vjesnik”, pak, treba naprosto ugasiti. Nitko neće plakati za tim ulizičkim listom, postojano najgorim od svih hrvatskih režimskih medija. Čak će i zaposleni, iako nezaposleni, osjetiti malo olakšanje.

piše denis kuljiš

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
19. kolovoz 2022 16:42