U hrpi nestabilnih i – slobodno se može reći – klimatski nenormalnih dana, ovaj je bio idilično proljetan. Dakle, nije puhalo jugo, nije bilo ni bure, ni obične ni škure, oblaka nigdje, a sunce grije taman koliko treba da nije prevruće, a da ipak guštaš kao gušterica. Vozim lagano nizbrdo kroz zapadni solinski... ahmmm... kvart i uočavam njih dvije kako lagano idu cestom u mome pravcu.
S obzirom na to da u dotičnom... ahmmm... kvartu ima svega nekih četiri-pet metara pločnika, nije ni čudno to što one gaze cestom koja ionako ima skučenu širinu pa se dva automobila vrlo teško mogu mimoići. Dakle, idu njih dvije uzbrdo i nešto važno pričaju, došaptavaju se na uho kao da ih netko može čuti, zatim se istodobno zakikoću i stanu. Ona meni zdesna vadi mobitel i vidim da se namješt...
S obzirom na to da u dotičnom... ahmmm... kvartu ima svega nekih četiri-pet metara pločnika, nije ni čudno to što one gaze cestom koja ionako ima skučenu širinu pa se dva automobila vrlo teško mogu mimoići. Dakle, idu njih dvije uzbrdo i nešto važno pričaju, došaptavaju se na uho kao da ih netko može čuti, zatim se istodobno zakikoću i stanu. Ona meni zdesna vadi mobitel i vidim da se namješt...
