StoryEditor
Stilslobodanka boba đuderija (45), samohrana majka, pobijedila na literarnom natječaju casanova festa u vrsaru

Pisala je o propasti Željezare Split, ali je nagrađena za erotsku priču

Piše PSD.
11. srpnja 2010. - 14:02

Na jakom ljetnom suncu zabljesnulo je još jedno zanimljivo prozno ime, i to u najbogatijoj hrvatskoj književnoj sredini, onoj splitskoj. To je Slobodanka Boba Đuderija, koja je na nedavno završenom Casanovafestu, festivalu ljubavi i erotike u Vrsaru, osvojila prvu nagradu za svoju priču “Erotcka”. No, kaže da nema posebno zanimanje za erotsku niti za bilo koju drugu formu:

- Tekstove pišem bez predumišljaja, slijedeći trenutačne impulse. Teme biraju mene. Ipak, tek nakon pobjede na ovome natječaju palo mi je na pamet da sam u stvari napisala popriličan broj erotskih priča i poezije, pa san se “incukala” i naglo otkrila da se bavim tom temom više nego što sam bila svjesna. Nagrađena spisateljica piše na portalu e-novine, vodi i vlastiti portal e-ćakule kao i vlastiti blog pod imenom Marchelina na internetskoj adresi http://matejuska.blog.hr.

Neka visi Marchelina

Blog Slobodanke Bobe Đuderije pod naslovom
Marchelina nalazi se na adresi
http://matejuska.blog.hr
/ FEĐA KLARIĆ / CROPIX
Pseudonim Marchelina, pod kojim je svojedobno počela surađivati u našem “Pometu”, Boba je uzela prema najdražoj pjesmi najdražeg Tome Bebića, a kaže da je neki dijelovi pjesme asociraju na jednu njezinu osobnu priču. - Pod punim imenom pišem kad se pravim ozbiljna, kad pišem malo angažiranije tekstove. Kad pišem kao Marchelina, e, onda je to pisanje uz potpuno odricanje od odgovornosti.

Marchelina se “pustila od kraja” i ja više ne znam kako je zauzdati, lajava je do zla boga, stalno se dira u Vladu, premijerku, gradonačelnike, mislim, žena je živa nevolja, sve u svemu, i molit ću da uđe u zapisnik da se ja s njom uopće ne družim u privatnom životu. Vlaški izrazi, splitski “ulični” govor, karikiranje i jednog i drugog, to je sve Marchelina započela, i ja s tim nemam ništa.

Ona je manita, zamantana i šenpjasta, i svaki put kad neki tekst napišem tim njenim jezikom, stanem i u čudu se pitam: “Majko moja, ma je li ovo izašlo iz mene, jedne skroz ozbiljne žene?” Boba već treću godinu surađuje i s cijenjenim portalom e-novine:

- Kad sam im poslala prvu priču, prepala sam se vlastite hrabrosti, kao - moš mislit, baš će Luković objavit moju priču na istim stranicama na kojima pišu Ivančić, Lucić i Dežulović! Kad su je ipak objavili, po kući sam od sreće pravila tombule. Urednika Petra Lukovića, uza svoga prvog urednika iz “Pometa” Ćiću Senjanovića, drži najzaslužnijim za rast svojih spisateljskih krila. Svoj portal e-ćakule počela je uređivati i voditi prošle godine.

Uza svoje tekstove, Boba preuzima kolumne Senjanovića i Lucića te karikature i brojne druge radove najaktivnijeg suradnika, znalca i zaljubljenika u sve splitsko, arhitekta Ede Šegvića. - Objavljujem autorske tekstove mnogih blogera, i drugih poznatih i manje poznatih autora. Uglavnom se radi o humoreskama, jer mislim da ovome gradu fali malo smijeha - kaže Boba, koja svoj blog piše već tri godine:

Blogerska solidarnost

- Počela sam iz obične znatiželje, a onda sam se na tome mom blogu počela osjećati jako udobno, “ka doma”. Nakon nekog vremena počela sam sve moje bure i nevere dijeliti s tim “papirom”. Blog mi je u život donio dosta zanimljivih i kreativnih ljudi. Blog zajednica posjeduje i njeguje neku vrstu altruizma kakav je danas rijedak i pomalo u izumiranju.

Kada mi je bilo najteže, kada sam bila i bez posla i bez prihoda, naišla sam na nevjerojatnu potporu mojih blog prijatelja. I to ne samo verbalnu. Za mene je otkriće o tolikom broju dobrih ljudi koji su spremni pomoći, bilo ravno čudu - kaže blogerica koja posljednjih godina piše uglavnom besplatno, a za širokopojasni internet i ostalo zarađuje radom u jednoj sportskoj organizaciji.

Po struci je ekonomska tehničarka, a najviše se bavila turizmom i stranim jezicima. No posao koji ju je obilježio i očeličio je onaj u Željezari Split, u kojoj nije preživjela nesretnu privatizaciju. - Napisala sam hrpu priča o Željezari i sudbini njenih radnika. Iako sam našla novo zaposlenje, neprekidno razmišljam o tome, pitam se što je s mojim nekadašnjim kolegama, od čega i kako žive...

Nitko ne zaslužuje takav kraj radnog vijeka - kaže Boba pokazujući da osim spisateljskog talenta ima i čelični osjećaj za socijalnu pravdu. Osim bolnog iskustva iz Željezare, Boba je snažno uzmiješana iskustvom svoga statusa djeteta iz miješanog braka u ratnom Splitu.

Slobodanka se dobro zabavljala na Casanova Festu

Sin i grad

- Bila sam, blago rečeno, osupnuta kada sam se jedno jutro probudila i shvatila da sam postala stranac u vlastitom gradu. Porijeklo mog oca me najednom počelo određivati više nego moja narav, postupci i djela, pa sam tako imala priliku iz prve ruke saznati kako je to kad nosiš “pogrešno” ime, kada si koktel pogrešnih gena. To iskustvo me poprilično obilježilo, ali nije u meni ostala niti kap gorčine.

Nisam mrzila one koji su mrzili mene, jer bi me onda učinili sebi sličnom, i zato iz tog razdoblja pamtim samo one događaje i situacije koji su išli u prilog mom uvjerenju da na svijetu živi puno više dobrih nego loših ljudi. A iskustva iz tog vremena Slobodanka je sažela i opisala u prvoj priči koju je poslala u e-novine, a naslov joj je bio “Četnikuša”. Boba i Marchelina do grla su umočene u Split.

- Split volim kao grad u kojem živim i u kojem sam provela najljepše dane mladosti, one “lude osamdesete”. Naravno da u Splitu uočavam i loše stvari, ali one ne uspijevaju pokvariti niti umanjiti moju očaranost ovim gradom - kaže Boba koja je po mjestu rođenja Šibenka, pa u sebi nosi ljubav prema oba grada. Iako, priznaje i sama, zbog suradnje u e-novinama, možda za nju (do ovog teksta, naravno) zna više ljudi u Beogradu i Sarajevu nego u Splitu.

Česta tema Bobinih tekstova je i 18-godišnji sin, kojeg u drugoj polovici njegova dosadašnjeg života Boba sama odgaja. - Sin ne samo da ne čita moj blog, nego ga i inače internet i “virtuala” uopće ne privlače. Aktivni je sportaš, vrijedan i discipliniran, moja sušta suprotnost, i sjedenje ispred kompjutora nije ono kako on zamišlja kvalitetno provedeno vrijeme.

Poprilično je pragmatične prirode, moja zanošenja i sanjarenja su mu uglavnom zabavna i moram priznati da je naš suživot jako dinamična i osebujna kombinacija dviju potpuno suprotnih naravi. Ipak, on obavezno pročita one tekstove o kojima poželim čuti njegovo mišljenje.

Da bih ga motivirala, koristim se suptilnom metodom tipa ‘ako ne’š pročitat moj blog, ne’š dobit ručak danas’ i tako to. On tada vrlo ozbiljno sjedne i pročita, bidan, i pohvala koju dobijem od njega vrijedi mi i znači više od svih drugih priznanja. Mama je mama.

siniša kekez

Očekujući knjigu

Boba je 2007. godine objavila zbirku poezije znakovita naslova ‘Morske erotske’. No kako nije bila zadovoljna tiskanjem, zbirku nije promovirala, a grupa ‘Pop art’ pjesmu iz zbirke ‘More ljubavi’ izvela je na Hrvatskom radijskom festivalu. Što se tiče prozne ili kolumnističke knjige - Boba još čeka.

‘Naravno da bih volila biti ukoričena, ali ne razbijam glavu time, samo pišem. Sve se stvari ionako događaju tek onda kada im dođe pravo vrijeme’, mudro će autorica, podsjećajući da je jedan izdavač kontaktirao s njom prije dvije godine, kad nije imala dovoljan broj priča za knjigu, a sada kad ima priča i za dvije knjige, teška je situacija u izdavaštvu.

Marchelina: Erotcka

Slušaj, izludit ću - žalila san se momen najboljem prijateju.

- Koji ti je sad đava, šta si se uzgrintala? - lino je odgovorija zavaljen na stolici i cideći pivu.

- Ma, ima taj neki natječaj, znaš. Za najboju erotcku priču. Ja bi tila ka sudjelovat, ali uopće neman inspiracije! Ništa mi erotcko ne pada na pamet! Ma ništa! Niti e od erotike!

- Aj ne zafrkaji, bar ti moš uvik laprdat – odgovorija mi je spokojno.

- Je, mogu. Ali ja uvik laprdan na temelju stvarnih događaja, e! Nešto se stvarno dogodi, onda mene pukne inspiracija, pa malo nadodan, malo oduzmen, malo izmišan, promućkan, i eto priče! A kako ću pisat o erotiki kad ima vlaška godina da se nisan... da nisan... Ovaj, razumiš?

- Nisi se seksala ima vlaška godina? Pa dobro, šta, za to postoje prijateji. Ako je za umjetnost, uvik san spreman pomoć.

- To ti oćeš reć da bi me opalija ne bi l’ ja dobila inspiraciju?

- Pa e. Sve za književnost.

- Dobro jesi l’ ti normalan, a?

- Možda nisan. Al’ nisi bome ni ti, s obziron otkad nisi onu stvar vidila.

- Oš da ti prilipin dvi priko uva?

- Daj, ajde, ne juti se odma. Samo san tija pomoć. Eto tako je to, učini dobro, izij govno. Pa izmisli, bogati, izmisli nešto! Bar je o onin stvarima lako pisat!

- Lako? Lako je moj kurac!

- Eto vidiš, već imaš glavni subjekt. Sad okolo njega samo tribaš razvit radnju. Po sićanju, je l’.

- Ne sićan se ja ničega.

- E, znan, ki svaka poštena žena. Ali isprid mene se ne moraš pravit, ionako se nećemo nikad ženit.

- Aj kvragu - odvratin mu uvriđeno – Kakvu radnju more čovik razvit okolo te stvari? To je uvik isto! Gori-doli-livo-desno, doli-gori-desno-livo, i gotovo.

- Ajme meni, i ti si neki pisac?! Ne virujen da ti je baš uvik bilo isto! Evo, je l’ se moš sitit... je l’ ti bar jeanput bilo ono nekako... drugačije, posebno? Nešto šta nije bila čista klasika, razumiš? Naprimjer, na nekom neobičnom mistu?

- Pa... šta ja znan. Je, jedanput je bilo skroz drugačije. U autu smo bili.
- Eto! U autu! To je skroz zanimjivo! To je sigurno ostavilo neki dublji trag u tvom sićanju, a?

- Pa je, ostavilo mi je dosta tragova. Imala san friževe po cilim leđima od mjenjača, i modrice po koliniman, a da ne govorin da me sutradan ukočilo skroz gori od vrata pa do nožnih prstiju! Bilo mi je teže nego našoj Jac... ovaj, premijerki nikidan kad se zaglavila u liftu!

- To kako te ukočilo, to izbaci. I Jadru isto izbaci, jebenti pulitiku!

- Da izbacin Jadru iz lifta?

- Ne, nego iz auta!

- Ol’ se premijerka bila zaglavila i u autu?! Čoviče, viš ti to, a mediji ni riči od tomen! Ovo je zemlja u kojoj se kršu slobode medija! Triba se pobunit, dignit revoluciju! Triba...

- Ma umukni, jebente revolucijonarnu, i koncentriraj se na onu radnju koja je bitna za erotcku priču!! Evo, kako bi to meni naprimjer ispričala?

- Pa, kako, kako, evo vako: parkirali u mrčinu, malo se povatali, pa spustija ligen sic, uspeja se na mene, ja se malo opirala kašta i triba, onda poslin diplomatckih po ure popustila, on uletija, pa ćićili – mićili, utira ga, istira ga, pa tako priko nekoliko puta, pali nakratko unesvist oboje, saša sa mene, zapalili duvan, on pita jel’ mi bilo lipo, ja rekla da je, kašta je i red, da se čovik ne uvridi, i čiča-miča gotova je priča.

- Ajme meni stebon! Nikad od tebe erotckog pisca! A di su ti pridjevi, a? Pridjevi ženska glavo, to je erotika! Tribaš opisat malo detaljnije sve to, i ukrasit! Aj reci, kako te je jubija? Kako se čovik jubi? A?

- O, jubi se za popizdit, šta je, je.

- Jubi se za popizdit? Jel’ ti to cili pridjev ili ima još?? Tribaš sve to nakitit! Tribaš reć da su mu usta bila naprimjer sočna, i stractvena, da su mu prsti nestrpjivo otkopčali tvoju košulju, pa ti je rastrga ređipet, uf, to bi te užgalo, a?

- Dašta bi me nego užgalo! Prokinila bi ga šakon! Je l’ ti znaš kol’ko danas košta jedan dobar ređipet?

- Ne prikidaj me! Di san sta? E, pa ti je jubija bradavice, i sisa ih, i licka, i kružija jezikon oko njih, onda su ti se bradavice stvrdnile, nabubrile, pa ti je zavuka ruku u međunožje, pa gurnija prst, pa dva prsta, pa tri prsta, pa četr...

- Alo! Aloooo!?! – prikinila san ga pristravljeno – Zanija se ti malo, a?

- A jesan malo, skužaj. Takav san kad me pisana rič zanese. Di san sta? E! Pa si ti bila cila vlažna od onih kako se reče... sokova, a njemu je batina bila kruta...

- Batina? Slušaj, da meni neko izvadi nekakvu batinu ja bi ga opizdila nogon u bubrige pa bi zapantija kad je iša pritit ženi!

- Tuko! Batina ti je u erotiki rič za onu stvar! I ne prikidaj me! Daklem, onda ubaciš ona prodiranja, jer u takvim pričama ti uvik idu ta prodiranja, pa su van se tila spojila, pa.... Šta me gledaš tako? Dobar san, a? Priznaj da nisi očekivala da san vaki majstor?

- Bogami...

- Eto. Sad u tu tvoju priču ubaciš sve ovo, i smisliš dobar naslov, i imaš sve šta triba! U naslovu tribaš nekako dat do znanja da si recimo naišla na vrsnog ljubavnika! Jesi l’ dobila inspiraciju za naslov?

- Jesan.

- Super! I šta ćeš stavit?

- Batina je iz Raja izašla!!!

- Ne valja! Pa ne’š’pisat odgojno-obrazovni esej! Nije ti ovo priča za dicu!

- Je l’ , bogati?? Da nije batine, ne b’ bilo ni dice!

- Ne-va-lja, reka san! Naslov triba isto bit erotcki! Tribaš izdvojit neki posebni momenat, naprimjer neku pozu, ka naprimjer šezdezdevet ili... šta ja znan, tribaš dat do znanja u kojon pozi si najviše guštala!

- Nisan luda prid cilin pučanstvon priznavat take stvari! A šta da mi mater slučajno pročita priču, a? Neb’ je smila više u oči pogledat o’ srama!

- Aj, aj, ne vrdaj, aj lipo reci svome prijateju koju pozu najvoliš, ostaće među nama, svegami!

- Pa... najvolin kad mi ga muški metne...

- ....e?

- ...kad mi ga metne... s...

- S?

- Ovaj...

- Gukni!

- Ne smin reć!

- Zašto, pobogu, ne smiš?!?

- Ne smin, popizdit će premijerka!!!

Izdvojeno

05. kolovoz 2020 10:46