Onako “na prvu” Galoić je tek jedan od mnogih iz ex-jugoslavenske glazbene dijaspore rasute po svijetu, koji je u kuferu zajedno s instrumentom ponio i kulturološku prtljagu upokojene države. Baš poput Đina Banane, koji je u Seattleu skockao svoj freak-folk/punk multikulturni band Kultur Shock, Dragog Šestića, jednog od idejnih začetnika Mostar sevdah reuniona, koji je u Amsterdamu postao ugledni producent specijaliziran za balkanoidni odsječak world musica ili pak nezaobilaznog Bregovića, i Branko Galoić je razmjerno brzo u debelom svijetu skovao svoj glazbeni hibrid nadahnut (i) balkanskim zvukom. No, razlike svakako već u startu postoje.
Galoić je naime, prije i poslije svega, kompetentan gitarist s trajnim nagnućem prema bluesu. No, valjalo je preživjeti... U onom najjednostavnijem egzistencijalnom smislu riječi, a onda i u glazbeničkom. Svirajući na ulicama i trgovima Amsterdama, a potom i u klubovima, mijenjajući suradnike na sceni češće nego čarape, Galoić nije samo brzo učio lekciju preživljavanja, već i usvajao glazbena znanja muzicirajući s jazzistima, blueserima, folk glazbenicima, balkanskim i sredjnoeuropskim muzikantima...
Štrukle & burek
I na Branka i njegov nastupni album “Above The Roof“ koji je 2005. objavio na amsterdamskoj etiketi Dragog Šestića “Snail Records”, posve sam zaboravio. Tek kad me prije koji tjedan Galoić zapitao bi li napisao štogod o novom albumu, sjetio sam se prvijenca i - sa šestipolgodišnjom distancom – temeljito ga preslušao. Neke zamjerke koje sam imao i prije, imam i danas, no album mi je u cijelosti daleko bolji i uvjerljiviji negoli ranije.
Doduše, i dalje me smeta sudar kantautorskog materijala s “balkanskim” temama u kojima dominira virtuozni dvojac Mostar sevdah reuniona Mustafa Šantić (nenadmašni klarinetist i harmonikaš) te violinst Neđo Kovačević, no barem pet-šest pjesama zvuče veoma dobro. Neke i – sjajno. Vrag će ga znati jesu li one ili ja “dobro ostarile”, no sfumatozne melankolijom ovite laganice “Kaj mi veliš ti“, “Zarobljeno srce moje“ i “Zemlje izgubljenih duša“, baš kao i blues “Ljubav stigla je“, sjajni su komadi odličnog autorskog rukopisa i besprijekorne izvedbe.
Ako je prvijenac unatoč zvjezdanim trenucima bio pravi album tranzicije od štulićevskog kantautorskog štiha s kojim je iz Ivanić Grada Galoić stigao u Amsterdam, ka nekom vlastitom hibridu multi-kulti cušpajza, drugi album “Skakavac“ iz 2008. bio je posve zaokružen projekt. Galoić je najprije od dijela suradničkog društva s prethodnog projekta - šarolike multi-kulti ekipe u kojoj su bili kontrabasist Stefijn Lehr, virtuozna bosanska harmonikašica Merima Ključo (podjednako sjajna u klasičnom materijalu i sevdahu) i saksofonist Chris Costens - oformio svoj Skakavac Orkestar.
Pojačanja koja su u njega stigla bila su i te kako značajna posebice kad je riječ o bugarskoj trubačici Rayi Hadžievoj, nizozemskoj sviračici tube Merel Schoutendorp te srpskom jazz bubnjaru Srđanu Ivanoviću. Već uvodni instrumental “Skakavac” predstavio je cirkusko/vodviljski spoj jazzy natruha i balkanskih puhačkih stilizacija koje su pak – zajedno s ciganskim melosom - dominirale u poletnoj skladbi “Čarobni tepisi”; broju na tragu Rundekovih propitkivanja Balkana na “Apokalipsu”. I treći broj albuma -
“Tema za akcioni film” u kojoj je gostovao brzoprsti Vlatko Stefanovski sa patentiranim makedonski folk/jazz-rock sitnovezom na električnoj gitari te s efektnim duelima s Galoićem, pokazao je da je Skakavac orkestar duboko u vodama multi-kulti world musica, “sekcija Balkan”. Brojevi pak poput sjajnog “Fraukje tanga”, odlične laganice “Oči ciganke” te ništa slabije “calexicovske” latino teme “Kao Pancho Villa”, pokazale su da band funkcionira i u drugom žanrovskom prostoru.
Čak i u suradnji s nizozemskom repericom Zanilyom u još jednoj čudesnoj latino-gypsy/Balkan-beat stilizaciji “Daleki svijet”. Zaključni broj “Burek i štrukle” na sličnom je tragu kao više no solidan komad balkanskih glazbenih fuzija kojima su upravo štrukle & burek, najbolji nazivnik.
Od surfa do čardaša
Treći Galoićev album, ovogodišnji “82 – Ej ti tu!?“ logičan je korak naprijed. U novoj postavi Skakavac orkestra ostale su tubašica Merel Schoutendorp, Raya Hadžieva koja svira trubu i u mih (gajde), a pristigli bubnjar/perkusionist Igor Piltzak i trombonist Marian Masik. Šarenoj ekipi u studiju su se priključili violinist Stefanos Sekeroglou, pjevači pozadinskih vokala Sandra Tadić i Aisha Zeijpveld, perkusionist Alper Kekec te stari suradnik Lehr koji je svirao gitaron.
Baš kao i šareno podrijetlo glazbenika (Hrvatska, Srbija, Grčka, Bugarska, Turska, Nizozemska, Češka) i žanrovi o koje se češe Skakavac orkestra više su no raznoliki, pa se na “82 – ej ti tu!?“ miješaju ska, sevdah, disco, reggae, gypsy swing, ciganska balkanska glazba, rock, surf, klasična francuska šansona, čardaš...
Nastupna skladba “Tako loš”, sjajno je pogođen broj s okusom reggaea, sevdaha i puhačkih romskih stilizacija, “Izdaleka dolaziš” urnebesni balkanski ska, “Ciganski pasoš” i instrumental “Đavolji ples” gypsy-swing s daškom Balkana – a potonji i surf rocka, dok je “Till I’m 82” šarmantni disco/brass-rock.
“Pjesma anđela” - baš kao i “Sayonara mon amour” - odlične su laganice kojoj čak i Galoićev jako akcentirani “emigrantski” engleski daje poseban šarm, a “Aman aman, taman taman”, “Čardaš i po”, “Bijele laži”, “Paam pam pam” i “Ilegall bollero” nadahnute kombinacije raznorodnih glazbenih utjecaja prokrčkanih u istom autorskom multi-kulti loncu.
“The Smudge” - koji se temelji na zvuku ranog Chicaga i frazi pozajmljenoj s njihove verzije “I’m A Man” - pomalo strši od ostatka albuma. Za kraj je uvršten zgodan prepjev Brelove “Vesoul” i “Zvijezda vodilja” podignuta na gipkoj podlozi Balkan-beata i ciganskom “štihu”.
Zna li se za konjunkturu Balkan-beata i Bregovićevih projekata, pravo je čudo da se Branko Galoić & Skakavac orkestra ne vrte po radijima i redovno ukazuju na domaćim koncertnim pozornicama poput recimo Kultur Shocka ili srodnih atrakcija freak-folka najrazličitijeg predznaka. Ako niste baš shvatili do sada, oni to svakako zaslužuju.