StoryEditor
StilNA KOJI NAČIN U TEŠKIM TRENUCIMA mališanima objasniti da im je umrla majka ili otac?

Dijete se ne može zaštititi šutnjom o smrti

Piše PSD.
16. listopada 2011. - 20:00
Bili su jedna sasvim obična, mlada radnička obitelj. Otac (40) je bio vozač kamiona, a majka (30) je radila u knjigovodstvenom servisu. Prosječna obitelj, prosječna primanja, poneki kredit...

Uspjeli su skupiti nešto novca za vlastiti stan, dakako opet uz “pomoć” banke, ne može drukčije u Hrvatskoj. No, nisu se žalili, bili su sretni, ponajviše zbog dvoje male djece koje su imali: sina od pet godina i kćer od sedam godina. Sve dok jedan petak, u poslijepodnevnim satima, kamion u kojem je bila gotovo cijela obitelj nije skrenuo s ceste i prevrnuo se.

Iz kabine je na obližnju cestu i kamenjar ispao i poginuo mladi bračni par, dok je djevojčica slomila ruku, a život joj je spasio pad na ledinu. Dječak, srećom, nije bio u kamionu. U vrijeme pokopa djevojčica je bila u bolnici, tražeći majku i oca, ali joj se nitko nije usudio reći što se dogodilo, dok se petogodišnjak bezbrižno igrao u pijesku, povlačeći tog vrućeg kolovoskog ponedjeljka mali bager kroz prašinu u splitskoj Vukovarskoj ulici.

Kako im reći da mame i tate nema? Kad? Kako djeci objasniti što je smrt? Kako će podnijeti traumu? Djevojčici su rekli s nekoliko dana “počeka”, prema uputama psihologa. Nekoliko sati je bila neutješna, ali kasnije se smirila. Dječak od pet godina je postavljao puno pitanja, ipak ne shvaćajući da ih više nema. “Bolje da ne razumije”, govorila je obitelj, nastojeći djecu poštedjeti tuge.

Taj slučaj je punio stupce crne kronike ovo ljeto, a nama je bio povod da pronađemo osobe koje su se morale nositi sa sličnim teretom, da podijele svoje iskustvo i na taj način pomognu drugima u svladavanju gubitka. Bio je to prilično težak zadatak, iako smo u traženju sugovornika imali podršku Smiljane Rađe iz Udruge žena liječenih na dojci i drugih zdravstvenih radnika i sociologa.

Naime, nekoliko je mladih ljudi pristalo, ali nakon što su se prisjetili mučnih trenutaka, i odustalo od razgovora s nama. Razumijemo ih. No, o tome kako je uspjela prebroditi traumu izazvanu majčinom smrću, za ‘LinijuX’ progovorila je 34-godišnja Petra P. iz Splita, sada uspješna mlada žena i inženjerka građevine.

Koliko ste godina imali kada ste doznali za bolest, a zatim i smrt majke?
- Skoro koliko sam svjesna sebe moja majka je bila bolesna. U našem životu sve je krenulo nizbrdo kada je u roku par godina moja majka, spletom raznih okolonosti, izgubila cijelu svoju užu obitelj - mamu, brata, sestru. Nakon toga je godišnje barem jednom bila u bolnici, najmanje po mjesec dana.

Imala je problema s astmom, bolest se pojačala, dobila je i emfizem, a na kraju i rak. Od svega je oslabjela, pa više nije pristajala na liječenje. Umrla je prije nego što sam navršila 15 godina. Ona mi je bila sve, jer do tada nisam bila u kontaktu s ocem i polubratom.

Budući da niste imali kontakt s obitelji, tko vam je bio najveća podrška?
- Najveću podršku sam dobila od maminih najboljih prijateljica koje su se brinule o meni, svaka na način na koji je mogla. Veliku podršku sam dobila i od svojih bliskih prijatelja i njihovih obitelji. Bila sam, bez pretjerivanja, njihov pridruženi član.

Imate li neki savjet za djecu čiji su roditelji bolesni i mogli bi brzo umrijeti?
- Imam. Potrebno je iskoristiti svaki mogući trenutak s voljenom osobom. Najviše mi nedostaje što s mamom ne mogu podijeliti stvari koje me vesele, rastužuju, sve svoje uspjehe i neuspjehe. Ali i nakon svih ovih godina ona nije nestala - dio je mene i to će tako zauvijek ostati.

Trebaju li možda roditelji od djece tajiti svoju bolest, a sve kako bi ih poštedjeli brige, šoka?
- Ja sam znala za njezinu bolest, i na kraju kad joj se stanje pogoršalo. Sjećam se da me je bilo užasno strah i da me njeno stanje šokiralo, ali vidjela sam je u bolnici dan prije nego što je umrla i na neki način se oprostila od mene. Poslije mi je to puno značilo. Ne bi trebalo kriti bolest od djece, nego iskoristiti svaki trenutak i oprostiti se od majke ili oca.

Kako ste se borili s tugom?
- Pomogli su mi ljudi oko mene, njihova podrška, ali najviše vrijeme. To moraš sam sa sobom riješiti i postaviti stvari na svoje mjesto, jer ipak mi se cijeli život okrenuo naglavačke. A što se tiče tuge, taj dio života mi je nekako u maglici.

Poznato vam je da kažu kako vrijeme liječi sve rane. Je li to istina?
- Jest, mogu reći da je to istina...

Saša jadrijević tomas

Kćerima nedostaje baka

Jagoda Bastalić, jedna od urednica u Latinici, a sada u emisiji Otvoreno, prije pet godina je morala djeci reći za smrt bake. - Živimo s muževim roditeljima. I nismo mogli biti taktični ili odgađati tu vijest kako bismo ih pripremili jer je baka živjela s nama. Jedna kćerka mi je tada imala 10 godina, a druga 12. U prvi mah ih je ta smrt pogodila, ali su kasnije to prihvatile, čak sam mislila i da se dobro nose s traumom. No, prevarila sam se. Tek su mi nedavno rekle da su jedna drugoj bile utjeha i da im baka, koja ih je čuvala, jako nedostaje. Nekako roditelji misle da djeca ne razumiju, da su premlada, ali na kraju se ipak vidi da ih ta trauma pošteno zahvati - kaže Bastalić.


Majke kriju kemoterapiju

Smiljana Rađa iz splitskog kluba žena liječenih na dojci navodi da je bolesnim roditeljima najteže što će, ako ne pobijede karcinom, djecu morati ostaviti na brigu nekome drugome. - Roditeljima je to prvi strah. Čak više pričaju o svojoj djeci i strahu vezanom uz njihovu budućnost nego što se brinu o bolesti. Imam primjer roditelja koji su godinama skrivali od djece, napose tinejdžera i studenata, da idu na kemoterapiju. Uspijevali su skriti čak i ispadanje kose - kaže nam Rađa.


Vodič: djetetu su važne činjenice i suosjećanje

Udruga “Roda” napravila je vodič za djecu kojima su umrli roditelji ili bliska osoba. Prenosimo dio savjeta.

X TREBA LI DJECU VODITI NA POGREB?

Pogreb je ceremonija koja pomaže ljudima prihvatiti smrt. Budući da su djeca dio obitelji, prirodno je da sudjeluju na pogrebu kao i ostali. Dobro je za djecu svake dobi (od tri godine nadalje) da budu uključena u pripremanje pogreba. Možemo pitati na koji način se žele oprostiti od umrle osobe (pismom, cvijetom, crtežom ili sl.). treba ih pripremiti na događaje na pogrebu, zašto se tamo ide i da će neki ljudi možda plakati.

Nakon pogreba djeca mogu kroz igru pretočiti događaje koje su vidjela i to je normalno. Ako su roditelji previše tužni da bi mogli pripremiti dijete za pogreb, to mogu učiniti bliski rođaci ili prijatelji. No odluka o odlasku na pogreb trebala bi biti djetetov izbor. To nije nešto na što ih treba prisiljavati. Ako ne žele ići, treba ih pitati za razlog i pustiti da govore o svojim osjećajima.

X KAKO DJECA GLEDAJU NA SMRT?


Važno je biti svjestan da razumijevanje bolesti i smrti nije unutar dječje slike o svijetu oko njih. Djeci treba pričati o bolesti i o smrti. U situacijama umiranja u obitelji mnogi roditelji žele zaštititi svoju djecu tako da ne govore o tuzi i smrti. To je krivi način zaštite. Djeca će prije ili poslije biti suočena s tim problemom.

X ŠTO REĆI DJETETU?


Treba im reći da je smrt sastavni dio života. Dijete možda odmah neće razumjeti točno njezino značenje, ono dolazi sa zrelošću, ali i s kulturnim i vjerskim uvjerenjima djetetove obitelji i cijele zajednice. S pripremama, kao dijelom svakodnevnog života, smrt će djetetu biti prirodna stvar kao što je umiranje cvijeta ili kućnog ljubimca.

X TREBA LI SMRT ‘ZAMASKIRAT’ NEKIM BLAŽIM IZRAZIMA?

Ublaženi izrazi o smrti mogu pomoći djeci da se u tom trenutku osjećaju bolje, ali ne mogu pomoći u razumijevanju što se zapravo dogodilo. Kada je vrijeme žalosti, treba djecu s tim upoznati. Roditelji trebaju dopustiti djeci da vide da su odrasli tužni. Naime, ako je tuga skrivena, djeca će misliti da to nije normalan i prihvatljiv osjećaj.

X ŠTO REĆI KADA ME DIJETE PITA HOĆE LI ONO UMRIJETI?


Treba mu reći da hoće, ali za puno, puno vremena. Ako, pak, pita hoće li njegovi roditelji umrijeti, treba reći da svi ljudi umiru, ali da njegovi roditelji neće još dugo vremena umrijeti.

X TREBA LI ‘BRISATI’ USPOMENE O PREMINULOJ OSOBI IZ DJEČJEG SJEĆANJA?

Ne treba! Uvijek je dobro pamtiti osobe koje su umrle. Kroz uspomene, osoba je uvijek živa u našim mislima. Od pomoći mogu biti fotografije. Možemo djecu pitati čega se sjećaju. Tako će uspomene biti obogaćene našim doživljajima i možemo ih ponavljati bezbroj puta s djecom te uvijek iznova čuti nešto novo. Važno je da djecu potaknemo na izražavanje onoga što su doživjela.

X ŠTO KADA DJECI UMRE RODITELJ?

Djeca trebaju pomoć u suočavanju s tugom kad im umre roditelj. Drugi roditelj (ili neka druga osoba u slučaju smrti oba roditelja) obično je ključna osoba koja treba pomoći djetetu shvatiti smrt. Kako je često i ta osoba sama obuzeta vlastitom tugom, podrška i pomoć rodbine i prijatelja joj je prijeko potrebna. Važno je reći djetetu kako se sve to dogodilo i što slijedi. Važne su mu činjenice i suosjećanje okoline.

Zbog toga treba pažljivo slušati dijete i poticati ga na razgovor. Ne treba se čuditi ako dijete i nekoliko puta pita istu stvar i želi o tome raspravljati. Na taj način ono utvrđuje realnost gubitka i pokušava prihvatiti stvarnost. No i nakon što nam se učini da smo s djetetom nekoliko puta sve raspravili, trebamo imati na umu da djeca imaju svoju “vremensku skalu”. Neka djeca čak znaju godinama potiskivati tugu koja može izbiti na površinu puno kasnije ili čak kada postane odrasla osoba. Kod izražavanja tuge i gubitaka nema pravila ni davanja jednostavnih “recepata” o tome kako je prebroditi.

Djetetu treba omogućiti da u najvećoj mogućoj mjeri nastavi sa svojim dotadašnjim obvezama i da mu se ritam života ne promijeni. Na neka ključna pitanja koja djeca postavljaju (primjerice: je li mama umrla zbog nečeg što sam ja napravio, hoću li i ja umrijeti kao i ona, tko će me čuvati?), treba odgovoriti u skladu s djetetovom dobi.

X KAKVE SU REAKCIJE DJECE NA SMRT RODITELJA S OBZIROM NA DOB?


Dijete do 2. godine – smrt roditelja neće biti shvaćena. Dijete će ipak primijetiti odsutnost roditelja. I jako mala beba može imati emocionalne promjene. Djeca 2-3 godine – akoliko ne vide oko sebe osobe na koje su navikla, znaju ih zvati ili tražiti. Traženje roditelja koji je umro tipično je izražavanje tuge u ovoj dobi. Može potrajati dok dijete ne shvati da se roditelj neće vratiti. Ovoj djeci je važno održati uobičajeni ritam hranjenja i spavanja te im pokazivati puno pažnje i ljubavi. Ako se pojave veći problemi u ponašanju, treba se obratiti stručnjaku za psihičko zdravlje djece.

- Djeca 3-5 godina – u ovoj dobi razumijevanje smrti još uvijek je ograničeno. Djeca se mogu naviknuti na odsutnost roditelja prilikom odlaska u vrtić ili kada se u društvu zaigraju, ali se nadaju da će se vratiti. Kroz vrijeme tuge mogu se javiti problemi poput glavobolje, razdražljivosti, strahova i sl..

Djeca u ovoj dobi misle da je smrt slična spavanju ili da je nešto s njihove strane uzrokovalo smrt. To ne moraju uvijek izraziti, zato s njima treba razgovarati obzirno i objasniti da se mama ili tata neće vratiti, ali da na njih uvijek ima tko paziti i preuzeti brigu o njima. Djetetu treba objasniti da ono ostaje potpuno i isto i bez roditelja kojeg više nema.

- Djeca 6-8 godina – djeca u ovoj dobi još mogu imati teškoće u razumijevanju smrti iako postupno shvaćaju kako je smrt nepovratna i kako s njome prestaju sve životne funkcije.

- Dijete treba pripremiti i reći da je roditelj umro te ga pustiti da samo odluči koliko detalja o tome želi doznati. Tugujuća djeca znaju biti odsutna na nastavi ili pokazati ljutnju prema profesorima. Teško im se koncentrirati jer su zaokupljena gubitkom. Zbog osjećaja nesigurnosti vezat će se uz prisutnog roditelja, ali za vrijeme praznika ili blagdana znaju biti posebno uzrujana. Treba im pokazati da su uz njih osobe koje ih vole i koje će im pomoći u zadovoljenju njihovih potreba.

Svojevrsni vodič kroz umiranje objavila je Udruga “Roda”, a autor savjeta je dr. sc. Ana Štambuk.

Izdvojeno

06. lipanj 2020 03:07