StoryEditor
SpektarZAŠTITNI ZNAK NOVE SPLITSKE KINOTEKE ‘ZLATNA VRATA’, POSLJEDNJEG HRAMA HRVATSKE FILMOFILIJE

Vlado Ercegović kod Mosora: Zaboravili smo ići u kino

Piše PSD.
23. svibnja 2009. - 13:27
Više nemamo naviku gledati “koji film igra danas”, naše novine ne prate svijet filma kao nekad. Spojilo se puno toga. Komod, neimaština, nezainteresiranost, otuđenost

 Vlado Ercegović
Dolazeći na ovaj razgovor s vama, sjetio sam se svojih gimnazijskih i studentskih dana, čestih odlazaka u kina... I onoga: “Žurnala nema”, “Dvorana se grije”, “U slučaju kiše predstava će se održati u dvorani”... Pa matineja, pretpremijera, švercera kartama...

- Bilo pa prošlo. Gotovo. Nema više. Nikad više. Barem ne u Hrvatskoj. Nema šanse da se više ikad ulaznice za tri predstave – u 16 sati, 18.15 sati i 20.30 sati rasprodaju već ujutro kad se blagajne otvore. Da se u redu za kino ulaznicu čeka satima, da danima, tjednima sve tri predstave na dan budu dupkom pune. Da se u kinu čeka nova godina, pa se u ponoć prekine projekcija da bi se čestitala nova godina... Sve je to bilo u životu onih koji danas imaju pedeset i više godina, ali to je otišlo u povijest...

Zapuštena kina

Zašto? Kako je moguće da izvrstan film “Povratne boce”, češkog oskarovca Jana Sveraka, u splitskom Kinu “Karaman” gledamo nas – četvero!?

- Jednostavno: ljudi su početkom devedesetih godina prestali ići u kino! To nema veze s pojavom videorekordera, DVD projektora, jednostavno je izgubljena navika odlaska u kino. To je meni kao filmofilu neobjašnjivo. Barem jedna generacija splitske dice nikad nije kročila u kino. U Americi gotovo svaki dom ima video ili DVD projektor, da ne spominjem broj TV kanala, pa ljudi isto odlaze u kino. U Hrvatskoj kina zjape prazna. Uz to, neka od njih su stara, zapuštena, ako netko i dođe pogledati neki film, drugi put u takvo kino sigurno neće ući. A takvih ima i u Splitu... Jednostavno, deset godina nije se ulagalo i to se razdoblje, a govorim o devedesetima – koje istovremeno označava i ogromnu ekspanziju videa – više nikad nije uspjelo nadoknaditi...

Vi ste organizator kulturnog programa u splitskom Pučkom otvorenom učilištu u čijem sklopu djeluje i Kinoteka “Zlatna vrata”. Za vas govore da ste zaštitni znak te kinoteke, za koju je veliki meštar filma i pera Jurica Pavičić kazao da je – posljednji hram hrvatske filmofilije!

- Jurica Pavičić je zaista velemajstor pisane riječi i vrhunski poznavatelj filma. Uz to i jedan od najrelevantnijih filmskih kritičara čije je „odrastanje“ pupčanom vrpcon vezano uz Kinoteku. Otac naše kinoteke bio je eksperimentalistički klasik Ivan Martinac, a vodili su je filolog profesor Vedran Gligo te profesorice Milka Barać i Jasna Pervan, uz logistiku Svemira Pavića. Osnovana je prije gotovo 30 godina, one burne 1971. godine. Nakon desetak godina je malo preuređena, imala je 209 drvenih stolica, a svaka od njih bila je posvećena nekom velikanu filma. Kako sam čuo, “kršteni kumovi” tih stolica bili su Robert Pleić i Ante Kuštre, a stolice su nosile imena Vittoria da Sice, Charliea Chaplina, Grete Garbo...

Velikani na foteljama

... Sad je Kinoteka “Zlatna vrata” obnovljena, unutra više nema 209 drvenih stolica, nego – 143 udobne fotelje!

- Došli su nam talijanski predstavnici montirati fotelje, počeli su ih zbijati, kazao sam im: “Cari amici Talijani, normalnom Splićaninu i Dalmatincu teba puno više mjesta nego normalnom Talijanu...” Unutra je sada šezdesetak mjesta manje, ali je udobnost vrhunska. U slici, zvuku i udobnosti zaista imamo najviše svjetske standarde. 

... Jeste li vi bili “kršteni kum” novih fotelja?

- Ne! Poslao sam mailove po meni relevantnim osobama, tražio sam njihove prijedloge za imena 143 fotelje u Kinoteci “Zlatna vrata”. Najplodonosniji je bio Predrag Lucić, a sve prijedloge smo pročešljali Jurica Pavičić i ja i sada svaka od 143 fotelje ima ime neke, po nama, velike osobe iz svijeta filma. Ne samo glumaca i redatelja nego i velikih snimatelja, kao što je bio Tomislav Pinter ili vrhunskih filmskih skladatelja kao što je bio Nino Rotta.

Pročitao sam sva imena i nigdje – Jacka Nicholsona!?

- Dosta starog postava je zadržano, no na 143 fotelje nismo mogli staviti sva relevantna imena domaćeg i svjetskog filma. Između Marlona Branda, Roberta de Nira i Jacka Nicholsona odlučili smo se za Branda i De Nira. Za dvadesetak godina će neki novi mladi ljudi zasigurno promijeniti ono što smo mi odabrali i staviti fotelje s imenima filmskih velikana...

Splićane i Dalmatince niste zaboravili...

- Tu su Josip Bepo Karaman, koji je pokrenuo splitski film, zatim filmski redatelj Branko Belan, pa sjajni i neponovljivi glumac Boris Dvornik, koji je bio i u prvom postavu, i ideolog kinoteke i filmski redatelj Ivan Martinac. Tu je i Kaštelanin Ante Peterlić, za mnoge otac hrvatske filmologije i filmske enciklopedije...

Sjećanje na matineje

Vaš repertoar je posve različit od programa u ostalim splitskim kinima. Udarni program vaše kinoteke su filmski klasici. Je li barem za vrijeme njihove projekcije dvorana Kinoteke puna?

- Ne baš, nisu ovo sedamdesete kada je Kinoteka bila dupkon puna. Imamo stalnih više od 100 članova, na projekcije dolazi njih 30– 50. S time da među njima, nažalost, ne vidim ljude kojima je gluma zanimanje: gotovo nikad nisam na projekciji vidio ni jednoga glumca splitskog teatra, ni jednog redatelja... Ali, zaljubljenici u film znaju potegnuti trajektom iz Visa da bi došli na projekciju. I to pitaju vrti li se film s DVD projektora ili s filmskog projektora. Žele čuti zvuk projektora, žele gledati film u atmosferi u kojoj su gledali filmove prije dvadeset, trideset, četrdeset godina...

Takvih filmskih zanesenjaka je malo...

- Nije baš tako. Na pamet mi pada promocija CD-a Marinka Biškića održana u Kinu “Tesla”. Održana je uz sekvencije iz filmova koji su onda bili najgledaniji na tim kultnim matinejama u 10 sati ujutro: “Mazurka u krevetu”, “Winnetou”, “Bruce Lee”. Ljudi su došli radi glazbe, ali su im se vratila sjećanja na to staro dobro splitsko kino, najpoznatije po matinejama i pretpremijerama. I da nekome padne na pamet organizirati tjedan ili mjesec matineja s ondašnjin repertoarom, sigurno bi Kino “Tesla” opet bilo puno. S publikom koja je i onda išla na matineje, ali i s novom, puno mlađom publikom.

Kina u Hrvatskoj umiru...

- Kako gdje. Nije problem u kinima, nego u distributerima koji odabiru loše filmove uvozeći samo ono za što misle da će bit profitabilno. A i malo ih dobrih ima. Mislim na one filmove koji će iz kuće izvući par generacija i različite profile gledatelja... Činjenica je da su u posljednjih dvadesetak godina kina bila puna jedino kad su se prikazivali “Titanic”, “Pasija” i “Kako je počeo rat na mom otoku”...

Pati li film zato što više nema onako slavnih i svjetski poznatih i priznatih glumaca kao što su bili John Wayne, Garry Cooper, Gregory Peck, James Stewart, Kirk Douglas, Brigitte Bardot, Sofia Loren, Gina Lollobrigida...

- Ima i sad glumaca i glumica koji su vrhunska imena svjetskog filma: Jack Nicholson, Robert de Niro, Al Pacino, Edward Norton, Jodie Foster... Ali, film više nema ono mjesto koje je nekad imao. Doba interneta je jednostavno okrenulo svijet naopako. S tim da sudbina filma nije ugrožena. Hollywood će učiniti da film nikad ne umre. Hollywoodske zvijezde i dalje su najpoznatije i najplaćenije svjetske face, njihov utjecaj je i dalje čudesan. Od mode nadalje... Ali, činjenica je da vrh svjetskog filma danas nema svjetsku slavu kao što su imali najbolji glumci i glumice prije 20, 30 ili 40 godina...

Veliki stručnjak za film Vlado Ercegović i naš novinar, inače veliki stručnjak za nekadašnje matineje u splitskom Kinu “Tesla”, snimljeni u novoj Kinoteci “Zlatna vrata” u Splitu
 / Feđa KLARIĆ / CROPIX

Da nije Hollywooda...

Ja se opet moram vratiti onoj tužnoj činjenici da kinopredstave u Splitu gleda po nekoliko ljudi...

- Zaboravili smo ići u kino! Više nemamo naviku gledati “koji film igra danas”, naše novine ne prate svijet filma kao što su to novine nekad pratile. Mi smo u Kinoteci “Zlatna vrata” imali seriju filmova u kojima je dvorana bila puna. Recimo lani Animafest... Ili nedavno film o Rolling Stonesima gledali su brojni stari splitski hipici, “Cadillac Records” brojni stari splitski rokeri. Plus mlađarija. A o tome, u tom trenutku najboljem filmskom programu u državi – gotovo ni retka u našim novinama! Nevjerojatno...

Koliko su za to krivi “pirati”?

- Filmovi se ne “prže” ni približno onoliko koliko se o tome govori. Zbog “pirata”

A onda zbog čega!?

Ja odgovor na to pitanje ne znam. Da znam, vjerojatno bih radio negdje u filmski organiziranijem društvu, već bi me pronašli... Valjda se spojilo puno, puno toga. Od neimaštine, preko nezainteresiranosti, komoda, otuđenosti... Izgubila se navika odlaska u kino. Ma, čini mi se da nikad kao danas mladost nije bila dovoljna sama sebi. Ma čak ne ni mladost, već vojska pojedinaca zatvorena u svoje virtualne svjetove u kojima je izgubila dodir s vanjskim svijetom. Nas je nekad iz klape po 10-20 išlo zajedno u kino i kako se nigdje nije moglo naći toliko karata, ostajalo nam je kino Doma JNA... 

Može li domaći film vratiti kinopubliku?

- U posljednje vrijeme vidljiv je veliki pomak nabolje. Kad je prošlo vrijeme državnih redatelja i onih naručenih filmova s domoljubnom tematikom, došlo je do zaokreta u hrvatskom filmu. Vinko Brešan i Ognjen Sviličić, pa i Dalibor Matanić su po meni odlični redatelji koji znaju svoj posao. Imamo i niz glumaca koji su svoj posao odigrali vrhunski: Krešimir Mikić, Leon Lučev, braća Navojec... 

Zašto hrvatska kinematografija nije uspješna kao bosanska?

- Mislim da se politika umiješala u te velike nagrade bosanskim filmovima. Ne kažem da ni jedan film iz BiH nije zaslužio svjetska priznanja, ali među onima koji su dobili najveće nagrade ima i onih koji to ne zaslužuju. Svjetska politika na najvišem nivou na taj način vraća nekakav dug Bosni i Hercegovini. Nisam jedini koji tako misli... Jednako kao što nisam jedini koji je uvjeren da je posljednjih godina nebo iznad hrvatskog filma konačno vedro!

Uspomena na Borčiće

Jednu splitsku familiju moram posebno spomenuti: to su dragi Jelka i Robert Borčić! Kad je prije dvije godine umro veliki zaljubljenik u film Robert Borčić, njegova supruga Jelka poklonila je našoj kinoteci pravo malo filmsko blago svoga supruga. Tu je bio jedan vrijedni i odlično očuvani 35-milimetarski filmski projektor sa svim priborom, niz filmova od 35 milimetara. Pa projektor od 16 milimetara s odgovarajućim filmovima.

Pa stari magnetofon kolutaš, pa jednu od najstarijih filmskih kamera s onom boršom od tko zna koliko kila koju je s kamerom spajao kabel. Robert Borčić je sve to imao sredinom pedesetih godina prošloga stoljeća, njegova supruga nam je pričala da su se između kupovine filmskog projektora i spavaće sobe opredijelili za – projektor! U stanu Borčićevih u Tolstojevoj ulici u Splitu održavale su se filmske projekcije za susjede i prijatelje...

Znači, prvo, ali pravo pravcato kućno kino u Splitu datira iz pedesetih! S vrhunskom filmskom opremom. Nažalost, nedavno je umrla i gospođa Jelka Borčić, ali ćemo mi u spomen na naše drage donatore organizirati jednu filmsku večer, gdje ćemo pozvati i njihova sina Romea koji živi u Umagu. Kao žurnal prikazat ćemo film “Galeb – put mira”, a glavni film večeri bit će “Parižanka” sa slavnom Brigitte Bardot. Sve je to bilo vlasništvo Borčićevih, a sada to čuvamo kao dragu i vrijednu uspomenu.

item - id = 53473
related id = 0 -> 156557
related id = 1 -> 155876
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
30. studeni 2021 09:43