Treći put - nemoguća misija

Prošle je nedjelje predsjednik Josipović u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji spomenuo sezonu kiselih krastavaca “koja se vidi i u pričama o trećem putu”. Zbog čega se onda mnogo više ne piše o tim kiselim krastavcima kojima je i jedan Dostojevski posvetio hrskavu pažnju? Istoga dana u intervjuu Večernjem listu postavljeno mu je pitanje o tim istim pričama o trećem putu u kojima je i sam bio spomenut, paktu Jakovčić-Pusić-Bandić-Gabrić te realnosti tog saveza.

Josipović je odgovorio: “Načelno, u politici je sve moguće. Ipak, mislim da je prerano govoriti o stvaranju nekog novog, tzv. trećeg puta. Sadašnja podjela na vladajuću Kukuriku koaliciju i oporbeni blok na čelu s HDZ-om dominantna je.” Između ovih dvaju razgovora izgubili su se kiseli krastavci, ali se pokazala mogućnost da je posve regularno postavljati pitanja o eventualnostima trećeg puta, pogotovo ako se radi o principima da je u politici sve moguće. I kad nije moguće!

Kopernikanski obrat

Ivan Jakovčić

Za Dragutin Lesara nema trećeg puta jer još ne postoji ni drugi put, budući da su ove dvije najveće stranke toliko slične. Predsjednik Hrvatske zore Milan Kujundžić, koja pretendira da bi ona mogla biti nešto drugo, ako ne i treće, tvrdi da su na političkoj sceni isti ljudi, pod parolom dvije stranke i dva svjetonazora, koji se međusobno dogovaraju na štetu hrvatskog naroda. I Ljubo Jurčić, također zainteresiran za treći put koji bi u politiku donio nešto opipljivije novo, primjećuje podosta podudarnosti između pozicijskih i opozicijskih stranaka i njihovih političara jer se s istom strašću bore za vlast, a kada na nju konačno dospiju, kažu “mi smo loši upravitelji i zato treba sve prodati.

To je nonsens koji je, na žalost, prihvatila hrvatska javnost”. Ni Tomislav Karamarko ne vjeruje u opstojnost nekog trećeg puta jer je po njemu hrvatska scena bipolarizirana, a Zoran Milanović čini sve da taj krvnoosvetnički bipolarizam još više razjari. Treća sreća bi uistinu bila potrebna jer je Hrvatska umorna od tog perpetuuma mobile ili stabile SDP-a i HDZ-a, njihove usredotočenosti jednih na druge, uhljebljivanja kadrovske kamarile, uvjerenosti da je politika samo retorika, shvaćanja politike kao predbacivanja, agitiranja i pripreme za izbore.

U tom circulosu vitiosusu SDP-u je jedina briga da ne izgubi, ako je na vlasti, a HDZ-u u oporbi da dobije sljedeće parlamentarne izbore pa će se do tada odavati zagrižljivom politiziranju, a ne racionalnom i sveobuhvatnom traženju izlaska iz permanentne recesije. Za bilo kakvu treću opciju bila bi potrebna i treća politička kultura i treće izborno tijelo jer je bipolarnost psihološka bit političkog opredjeljivanja Hrvata. Tu se ne razmišlja drugačije, nego jedino unutar nepomirljivog opozicijskog para: partizani - ustaše, komunjare - hadezenjare, SDP - HDZ, liberali - konzervativci, ateisti - klerikalci, Hrvati - Srbi, dok bi treći takve militantne opreke nadvisio drugačijom slikom svijeta i Hrvatske.

On traži ogromno strpljenje, kreativnost, motiviranost i energičniju političku angažiranost. U Hrvatskoj se trećim putom manipulira najčešće kao prijetnjom esdepeovsko-hadezeovskom duopolu i najavom okupljanja oko centra, što SDP i HDZ amortiziraju odbacivanjem svoje lijeve ili desne krajnosti. Naznaka jednog etičkog iskoraka iz postojećeg političkog bipolarizma SGEH je don Ivana Grubišića, ali se pokazalo da se načelnom departizacijom i odbijanjem paktiranja s političkim strankama ne dostiže ona politizacija koja je potrebna za kopernikanski obrat. SGEH praktički predstavlja više intimnu lojalnost odabranih pojedinaca don Ivanu negoli masovni pokret građana željnih radikalnih promjena.

Za politički progres važna je bez ikakve sumnje nova i dosljedna etika, principijelni i pošteni ljudi, predanost idealima materijalnog suživota, ali je najvažnija politička volja za svakodnevnim natjecanjem u političkoj areni u kojoj bi se primjenjivali ti visoki etički i intelektualni standardi. Oscilaciju u želji za vlastitom politizacijom demonstriraju i sindikati koji obećavaju promoviranje u stranačke vode, ali obično tek kao vid političkog pritiska na tekuću vlast i onda kada se laćaju referenduma i peticija.

Sa sindikatima u savezu Hrvatski laburisti imali bi veće šanse pokazati praktičnu alternativu, ali budući da ne sudjeluju u vlasti, njihova se politička razlika, čini se, još dovoljno ne primjećuje. I to spada u hrvatske paradokse, umjesto da se s pogoršavanjem ekonomske situacije rejting Hrvatskih laburista diže, on pada, što pokazuje da nema te politologije koja može razumjeti srce i um hrvatskog birača.

Potencijali ‘kerumizacije’

Vesana Pusić

Bi li ga na treći put mogla navesti jedna socijalna revolucija poput one Chavezove u Venezueli? Nacionalizacija svih pokradenih i prodanih tvrtki i pravednija raspodjela nacionalnog bogatstva? Možda i bi, ali tek ako bi se domogla vlasti, budući da hrvatskim građanima nikada nije dovoljno teško da ne bi mogli otrpjeti da im bude još teže. Možda bi se vođu za takav treći put još i našlo, ali pitanje je koliko bi se našlo socijalno-političkih sljedbenika budući da je u protekla dva desetljeća klasna svijest odumrla, radnici protjerani u djelatnike koji se fleksibiliziraju po mjeri kapitala, a ne akceleriraju prema svojim ljudskim potrebama.

Egalitarizam je u ideološkom smislu, u medijski prostituiranoj javnosti, proglašen zločinom i napadom na privatno vlasništvo, bez obzira što svi oni koji zaista žive od svog rada - od prodavača do učitelja - imaju jednaku plaću!? Premda su proistekli iz radništva i seljaštva, hrvatski dragovoljci bi teško poduprli socijalnu revoluciju koju bi doživjeli kao znak antinacionalizma i izdaje hrvatstva, neovisno o tome što im je uopće ostalo od željenog hrvatstva osim opskrbnina i braniteljskog samoupravljanja ovisnog o Ministarstvu branitelja. Retro pokreti imaju više uspjeha u bivšim zemljama realnog socijalizma dok je kod nas revival titoizma isključivo obljetnički, vezan za dva datuma, a ne programsko-politički.

Vječiti paradoks

Kakvi su potencijali “kerumizacije” na razini čitave Hrvatske? Todorić ima novca, kadrova i ideja za realizaciju trećeg puta, ali on je na svom putu i nema interesa rastajati se od svoje zarade radi poboljšanja ekonomske situacije zemlje i podizanja individualnog i kolektivnog društvenog standarda. Mogu li si komitenti i članovi HUP-a priuštiti vlast u službi orgijanja inozemnog krupnog kapitala? Nisu li njihovi lideri već praktični ovladali političkim odlučivanjem pa im i ne treba formalna politizacija?

Nikica Gabrić

Bi li seobu na treći put Ivica Mudrinić i Nikica Gabrić učinili za spas tzv. naroda ili za spas gospodarstva koje propada unatoč njihovim apelima? Svugdje u svijetu kapital dobiva izbore pa zašto to ne bi moglo uspjeti i u Hrvatskoj? Politika se prodaje kao i svaki drugi proizvod, zbog čega nije važno što je u zemlji više siromašnih nego bogatih. Upravo bi na sloganu i mamcu obogaćivanja siromašnih i izvlačenja ekonomije iz recesije poslovnjački treći put mogao prohodati, ako bi pronašao dovoljno odlučnih i strastvenih zagovarača.

Mnogi od privatizatora, na svoju zakasnjelu žalost, imaju repove pa im nije lako s njima ulaziti u direktne okršaje sa stranačkim političarima koji su im pružali zakonodavnu logistiku u procesu pretvorbe društvenog kapitala u kriptoprivatni kapital. Jednom je kao premijer Ivo Sanader diskretno objašnjavao bankarima načine na koje bi mogli pomoći njegovoj vladi, ali se predsjednik Uprave Zagrebačke banke Franjo Luković tome rezolutno suprotstavio, na što ga je Sanader podsjetio da bi se i o Zagrebačkoj banci moglo drugačije razgovarati, nakon čega je Luković odmah reterirao.

Vjerojatno bi pod političkim pritiscima reterirali i takvi nosioci projekta business plan za treći put. Više šanse bi vjerojatno imali internetski biznismeni poput Nenada Bakića, autora portala Eclectice, koji su manje skloni kompromisima u stvarnom političkom svijetu, ali ga i manje poznaju. Među one koji imaju povijesni integritet jer nisu sudjelovali u procesima privatizacije i pretvorbe, ovdje bi bolje odgovarala riječ prijetvorba, koja ne postoji, ali postoji laž da je pretvaranje društvenog vlasništva u političko bilo istinito, a ne prijetvorno, spadaju intelektualci s hrvatskih sveučilišta, ponajprije akteri sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta poput Mate Kapovića i Srećka Horvata koji su imali snage ne samo usmjeravati studentske buntove prema socijalnoj pravdi, nego i proširivati političke horizonte pogubno zacementirane u antagonističkoj unutarnjoj politici.

Uz još nekoliko profesora koji se nisu plašili duge ruke političke moći i studenti su se mentalno odvojili od svoje društvene prizemnosti - cijene donirane prehrane u kantinama i priključivali se bitkama za šira društvena rješenja, sporadično podržavajući građanske i radničke buntove. Sustavna depolitizacija studenta ubrala je danak i većinu mlade generacije, uključujući i studente, ne zanima političko shematiziranje života u Hrvatskoj, već izgledi kako da iz nje što prije odu. I kada bi se našla kritična masa dovoljno predanih studenata i njihovih profesora da avangardno ili avanturistički krenu na treći politički put, teško je vjerovati da bi dobili dovoljan broj pristaša upravo zbog činjenice da Hrvati nisu ni posve nepismeni ni posve pismeni, što im daje uvjerenje da se u sve razumiju i da nad sobom ne trebaju pametnije. To je taj vječiti paradoks.

Da bi se Hrvatska opametila, treba joj mnogo više pametnih ljudi u politici, ali pametni radije izabiru odlazak u inozemstvo nego borbu s tim prepametnima, a nesposobnima u domovini. Teorijski bi treća opcija mogla potjecati od sinergetskog (d)efekta 139 stranaka koje se nalaze u ljubavnom sendviču između HDZ-a i SDP-a. Neke veće od njih jednostavno ne mogu čekati na ozračje i priliku uspostave trećeg puta, nastojeći se priključiti strankama prvog ili drugog puta jer im je najvažnije da su stranke na vlasti bez obzira na putnu markaciju. Takvi se prevrtljivi selektivni prerogativi odnose na HSS, HSLS, HSU i neke druge stranke.

Zbog kompleksa “dva Hrvata tri stranke” ni teorijski nije moguće združiti 139 stranka u jednu koja bi se bila u stanju suprotstaviti onima proizašlima iz SKH. Čak se ni zelene stranke zbog svoje liderske prebukiranosti ne mogu ujediniti u jednu snažnu ekološku stranku koja bi mogla imati više utjecaja u ovom politički i moralno zagađenom svijetu.

Zaista je nevjerojatno slušati i gledati sve one koji su se u doba socijalizma kleli u društveno vlasništvo i nastupali protiv zala kapital odnosa, da bi, nakon što su se domogli tog odnosa i vlasništva, pledirali za poduzetnički kapitalizam kao mjeru svih društvenih stvari. Ne manje strašno je trpjeti i one koji se nazivaju demokršćanima i nacionalistima a koje ne smeta što su do imovine došli sudjelujući u denacionalizaciji nacionalnog bogatstva što je pripadalo čitavom političkom narodu, paradirajući po Crkvi, zaklinjanjem u Deset zapovijedi.

Nastanak i nestanak pirata

Milan Bandić

Smušena je i neizlječiva i njihova publika. Mnogi idejno začarani birači uporno glasuju za SDP koji dolaskom na vlast redovno građanima ruši prihode, što dovoljno govori o socijalnoj svijesti ove stranke, dok drugi zbog nacionalnih iluzija svoj glas uporno poklanjaju HDZ-u koji je na sudu zbog endemske korupcije, ne postavljajući si pitanje kakva je to nacionalna svijest HDZ-a!? Kako takve pristrane birače nagovoriti da svoje povjerenje daju nekom novom stranačkom entitetu koji se neće pozivati na višak socijalne i nacionalne svijesti, već će djelovati u socijalnom interesu svih građana?

Bi li Thompson imao kakvu trećostranu političku prigodu svojim estradnim nacionalizmom nakon ulaska Hrvatske u EU ili je okupljanje na njegovim euforičnim Olujama politički maksimum? Postoji i zamor među biračima koji ga liječe neizlaženjem na birališta. Facebook kapaciteti omogućili su da se neki birači angažiraju bez političke odgovornosti. Oni sve mogu na virtualnoj razini, ali čim se od njih traži dijeljenje letaka ili dolazak na neki skup, radije kliknu na drugu internetsku stranicu.

Ipak, na Facebooku je moguće ono što prije nije bilo moguće, internacionalizacija nekih pitanja koja povezuju građane susjednih zemalja, posebice nakon stupanja Hrvatske u EU. Ali sve su to politizacije na mahove, s nekim konkretnim ciljem čijim ispunjenjem prestaje politička aktivnost te netom stvorene Facebook skupine. Pitanje trećeg puta kopka i mnoge druge sredine u svijetu, počevši od SAD-a gdje zakonski vlada bipartizam, pa bi neka treća opcija najprije morala dobiti izbore da bi promijenila pravila izborne utrke, a da bi dobila izbore morala bi promijeniti pravila.

Republikanska i Demokratska stranka, naime, ne trebaju se osnivati u svakoj državi, što neka nova stranka mora ukoliko želi ravnopravno sudjelovati na izborima. Slovenski europarlamentarac Ivo Vajgl sažeo je tu problematiku u Europi, zaključivši da mnogi intenzivni napori ipak nisu doveli do političkog prevrata: “Svi ti treći putovi nisu se artikulirali. Ostali su na nivou civilnih društava bez političkih pretenzija.

U Sloveniji su, na primjer, nedavni masovni prosvjedi bili šansa za treći put, ali nisu postigli tu traženu artikulaciju. I intelektualci su s obzirom na prošlost vlastitog angažiranja postali jalovi. Teško je ići protiv mainstream politike. U Njemačkoj se Piratska stranka pojavila i iščezla, tako je bilo i s Transnacionalnom radikalnom strankom u Italiji. Više ne postoji ni u Zagrebu.”