StoryEditor
SpektarSocijala

Tatjana Vukman: Split je rekorder u neposvajanju djece

Piše PSD.
27. listopada 2012. - 13:50
Dosadašnja ravnateljica zadarskog Doma za djecu i mladež Tatjana Vukman imenovana je na mjesto ravnateljice splitskog Centra za socijalnu skrb. S novim poslom, na kojemu će zamijeniti dosadašnjeg ravnatelja Antu Bjaževića, starta početkom studenoga. U vremenima opće krize – nezaposlenosti, osiromašivanja, sve većeg broja korisnika različitih oblika socijalne skrbi, od pučkih kuhinja do jednokratne pomoći, delikatan je posao voditi ovakvu instituciju.

Dosad je gotovo tridesetogodišnji profesionalni angažman Tatjane Vukman bio vezan isključivo uz djecu: osim zadarskog doma, vodila je i Dom za mlade u Kaštel Lukšiću, a za rad u Dječjem domu “Maestral” dobila je Nagradu grada Splita i Nagradu Splitsko-dalmatinske županije. Mjerom svojih profesionalnih uspjeha drži prijateljstva s bivšim štićenicima. Djelokrug novoga ravnateljskog posla bit će joj znatno širi i kompleksniji nego dosad, a promicat će “nove trendove socijalne politike”. S Tatjanom Vukman razgovarali smo o problemima socijalnog sustava u Hrvatskoj i izazovima novoga posla koji je čeka u splitskom Centru za socijalnu skrb.

Što su, zapravo, “novi trendovi socijalne politike”?


- Najvažnije je svakoj osobi kojoj je potrebna pomoć društva pristupiti individualizirano, kao pojedincu, aktivirati njegovu osobnu snagu, animirati cijelu obitelj, ali i okruženje. Treba se koncentrirati na čovjeka, a ne na spis jer, jednostavno, čovjek nije spis. Inzistirala sam, recimo, na brizi o domskoj djeci i nakon njihova odlaska iz doma, na osiguravanju školovanja, stanovanja, na pomoći i praćenju kroz samostalni život.

Puno je teškoća u životu pojedinaca, ali i cijelih obitelji koje vape za pomoći zajednice, a često za to nemamo ni dobre uvjete ni dobre modele, što se vidi, recimo, kod žrtava obiteljskog nasilja, u tretmanu nasilnika, zdravstvenoj skrbi psihički bolesnih osoba, osobito djece i mladih. Nedostaje organiziranih modela pomoći obiteljima sociopatoloških oblika ponašanja, djeci i mladima rizičnog ponašanja i poremećaja u ponašanju, osobito kad su potrebne rane intervencije. Da bi sve te probleme kvalitetno rješavali treba nam dobra koordinacija svih sustava - zdravstva, školstva, policije, pravosuđa...

A toga nema?

- Nema je u dovoljnoj mjeri. Za socijalnu politiku su, uz individualizaciju, važne i decentralizacija i deinstitucionalizacija – traženje skrbi u alternativnim rješenjima, odnosno u vlastitom domu i okruženju, ne izdvajajući stare, nemoćne, ili djecu s poremećajima u ponašanju iz matičnih sredina. Svaka institucija podrazumijeva grupni život i pristup, a mi težimo humanijim uvjetima življenja, neizdvajanju i stigmatizaciji.

To je taj novi smjer socijalne politike. Od goleme pomoći u tome nam može biti suradnja s nevladinim udrugama, što ja stalno ‘guram’, jer ono što se ne može dovoljno dobro napraviti unutar institucija sustava, može preko njihovih programa ciljanih usluga - dnevni boravci za starije i invalidne osobe, savjetovališta, psihosocijalna pomoć žrtvama nasilja, psihoterapeutski rad s nasilnicima, zaštita samohranih majki... Djelovanje udruga na lokalnoj razini zato nam je jako važno.

Što je prvo što ćete napraviti na mjestu ravnateljice splitskog Centra?

- Potrebno mi je neko vrijeme za uvid u rad Centra i njegovih podružnica, za detektiranje teškoća i problema. Moram okupiti tim suradnika, razraditi suradnju s institucijama, udrugama, medijima...

Dosad ste se uglavnom bavili djecom bez roditeljske skrbi i mladima s problemima u ponašanju, a odsad su vaša briga sve socijalno ugrožene strukture – beskućnici, siromašni, stari i nemoćni, obiteljski nasilnici i žrtve nasilja...


- Znate, kad dugo godina brinete o djeci bez roditelja, o djeci i mladima s poremećajima u ponašanju, suočavate se i s njihovim teškim obiteljskim pričama. Oni dolaze iz obitelji u kojima su problemi alkoholizam, siromaštvo, prostitucija, psihičke teškoće, zlostavljanje... Prošle je godine splitski Centar evidentirao 634 maloljetnika i mlađih punoljetnika s poremećajima u ponašanju prema kojima su poduzete neke mjere.

Nekako sam na djecu i mlade najosjetljivija, a opet, mora mi svaki čovjek biti važan. Kad radite ovaj posao, problem s kojim vam netko dođe postaje i vaš problem, vaša odgovornost. Hrvatska nema dovoljno razvijene mreže socijalnih usluga, sve je više socijalnih slučajeva, premalo je prilika stručnim radnicima za usavršavanje. A i kad pružimo socijalnu uslugu suočavamo se s nezadovoljstvom korisnika tih usluga.

Zbog čega su nezadovoljni?

- Zbog svojih nerealnih očekivanja. Većina ljudi želi zadovoljiti svoj interes, ne razmišljajući ima li taj interes sve zakonske osnove - i jedan i drugi roditelj, recimo, želi imati veća prava na skrb o djetetu. Neispunjena očekivanja znaju dovesti do napetosti, ljutnje, agresivnosti. Dalmatinski temperament je poznat.

Socijalnim radnicima nije lako – svakodnevno smo pod pritiskom donošenja zakonskih i pravednih odluka, a one nisu uvijek istodobno donesene i po zakonu i pravedne, zato se i stvaraju konflikti. Sklonija sam donositi pravedne odluke, pa pronalaziti za njih zakonske okvire, a to nije lagan zadatak. Sve to kod nas koji se bavimo ovim poslom može rezultirati značajnim profesionalnim stresom.

Koja vam je skupina socijalno ugroženih prioritet? Gdje god taknuli, otvaraju se brojni problemi, svaka je životna priča posebna.

- Dugogodišnje iskustvo pokazalo mi je da nam djecu i mlade zapravo muči osamljenost, isključenost, jaka želja za pripadanjem, i zato će oni sigurno zauzimati važno mjesto u djelovanju Centra. Ali taknuti možemo i u pitanje slabe udomiteljske mreže i osposobljenosti udomitelja za ulogu dobrog odgajatelja i skrbnika. Prošle je godine u udomiteljskim obiteljima bilo smješteno samo 96 djece.

Problem je i premali broj posvojenja. Splitski je Centar lani evidentirao tek petero djece s ispunjenim svim uvjetima za posvojenje, a posvojeno je jedno jedino dijete – najmanje u odnosu na druge sredine u Hrvatskoj. Moram priznati i da sam posebno osjetljiva na stariju populaciju, na stare i nemoćne. Socijalne službe bilježe sve više zanemarivanja starijih, zlostavljanja, iskorištavanja.

Oko centara socijalne skrbi uvijek se vrte priče o starijim ljudima zanimljivima zbog svojih nekretnina. Jesu li vam poznati slučajevi zloupotreba te vrste?


- Točno je da u današnje vrijeme ima sve više zloupotrebe nemoćnih starijih osoba pod skrbništvom. Službe socijalnih centara koje se bave skrbništvom nad starijim osobama imaju veliku moć kod donošenja odluka kako koristiti njihovu imovinu.

Centar, odnosno imenovani skrbnik iz nadležnosti nekog centra odlučuje u ime starije osobe o njezinu smještaju, pružanju pomoći, a nekretnine prodajom ili iznajmljivanjem služe za podmirenje troškova, eventualnih dugova i drugog. Moć raspolaganja tuđom imovinom vjerojatno znači i neke dileme, iskušenja, teškoće oko donošenja ispravne odluke koja bi morala biti na dobrobit, a ne na štetu korisnika.

Postoje li mehanizmi kontrole raspolaganja tuđom imovinom, nekretninama i novcem?

- I mene muči to pitanje. Zanima me taj skliski teren. Svakako želim imati potpuni uvid u donošenje i provođenje takvih odluka, da se što manje propusta napravi. Pod skrbništvom Centar, inače, ima 688 osoba, od toga 660 odraslih.

Vlada reže sve troškove, računajući i one za ‘socijalu’. S druge strane, postoje korisnici s lažnim potrebama za novcem namijenjenim socijalno ugroženima. Kako ćete se s time nositi?

- Kriza nalaže racionalno i odgovorno ponašanje prema novcu. U okolnostima kada još nemamo objedinjene sve podatke o korisnicima, moguće je da odobrene novčane pomoći ne dođu na pravu adresu. Poznato je da snalažljivi i uporni korisnici priskrbe prava koja im ne pripadaju ili više prava nego što im pripada - uzdržavanje, doplatak, dodaci za pomoć i njegu, jednokratne pomoći, doplatak, osobna invalidnina... Informatizacija sustava i institucija lokalne uprave i samouprave onemogućit će zloupotrebe.

Često spominjete da je za pomoć socijalno ugroženim skupinama potrebno zajedničko djelovanje cjelokupnog društva. To dobro i moćno zvuči, no teško je zamisliti kako bi trebalo praktično izgledati?

- Svatko ima svoj dio odgovornosti - obitelj, rodbina, susjedi, prijatelji, zaposlenici zdravstvenih, prosvjetnih i drugih institucija koji su u kontaktu s čovjekom u socijalnoj potrebi. Trebamo vidjeti potrebe drugih i na njih reagirati.

“Socijalu” u Hrvatskoj, kad se malo bolje pogleda, zapravo vode žene. Mislite li da je to prednost?

- Mislim da žene u ovakvim djelatnostima imaju odgovarajuću prednost. Čovjeku je često, osim onoga što se suho naziva “pripadajuća usluga”, potrebno i ljudsko razumijevanje i podrška, a žene bolje pokazaju empatiju. Nadam se da mi muškarci u sustavu neće zamjeriti.

LIDIJA GNJIDIĆ
FOTO: LUKA GERLANC / CROPIX

Resocijalizacija

Kako ste u praksi, kao ravnateljica Doma u Zadru, mjerili stupanj resocijalizacije? Koliko je, na primjer, mladih nakon izlaska iz doma našlo posao, zasnovalo obitelj, završilo fakultet?

- U našoj djelatnosti nemamo odgovarajući sustav praćenja rezultata skrbi kao ni evaluaciju uspješnosti pružanja socijalnih usluga. A trebali bismo imati. To je pitanje o kojemu će trebati voditi računa u budućnosti.

#TATJANAVUKMAN#POSVAJANJEDJECE

Izdvojeno