StoryEditor

Saša Antić: Splitska vizura nije samo jedna

Piše PSD.
9. srpnja 2011. - 14:00
Sasa Antić
Dok se kritičari  natječu koji će uvjerljivije ishvaliti novu kolekciju pjesama TBF-a, čudno mi je slušati Sašu Antića kako u splitskom hotelu “Park”, u kojemu je odsjeo “Vrag” iz istoimene storije s CD-a “Pistaccio Metallic”, već govori o pjesmama za idući album. Najavljuje da će se tu naći jedna pjesma o traču, jedna iz perspektive psa, potom nogometna (veli da se najbolje osjeća kad igra na balun) te jedna vrlo brutalna o tome što je sve doživljavao u prometu na splitskim ulicama.

Još bizarnija mi je njegova tvrdnja da radi i na svom solističkom – instrumentalnom albumu! Jedan od najvećih pjesnika u hrvatskoj popularnoj glazbi tako će dragovoljno ostati bez teksta, iako će naslov biti “Also Sprach Alejuandro Buendija” (“Tako je govorio...”). Ipak, kaže da se ne radi o skladateljskom i sviračkom pothvatu, iako je na njemu dugo radio i ponosi se rezultatom. Skladbe će biti kolažirane od sampleova, a postavit će ih u jesen na web stranicu Sinestet, jer da izda CD, s obzirom na količinu citata, imao bi previše pravnih zavrzlama.

No, dok je Antić zagledan u svijetlu budućnost, ja sam na večernji razgovor ipak došao s friškim dojmovima o ujutro preslušanom CD-u “Pistaccio Metallic” te sam na početku primijetio – nakon što mi je rekao da TBF svoj idući album namjeravaju učiniti glazbeno kompleksnijim – da je već i ovaj u tom smislu najnapredniji dosad: suvereno odsviran, jako dobro produciran, sadrži razne glazbene žanrove u kojima se bend s lakoćom snalazi.

– Da – reći će Saša – odsviran je u dahu, u studiju smo potrošili najmanje vremena dosad. Išlo nam je toliko glatko da sam počeo strahovati kako će na kraju nešto morati poći krivo. Sami smo sve producirali i to je stvarno ispalo dobro, a lako je tu pogriješiti. Studio i scena nisu isto, između njih je razlika kao između filma i kazališta. Na sceni moraš naglašavati stvari, a u studiju se iskulirati. Mislim da smo dobro kontrolirali taj proces.

» Na ovom albumu žanrovski ste se protegnuli od funka, preko afrobeata pa do klasičnog zvuka s Prokurativa, ogoljenog do banalnosti u pjesmi ‘Dalmatino’. I to je samo dio spektra. Nisam siguran da na Splitskom festivalu ne biste pobijedili da ste na njemu nastupili. Ma koliko ‘Dalmatina’ bila ironiziranje, mislim da bi prosječna festivalska publika ipak na nju ‘okinula’. Toliko se dobro koristite ‘oružjem’ svoga ‘neprijatelja’ da ste mu zapravo ‘ukrali balun’ i opasno igrate na njegovu terenu.

– Kad sam smislio tu stvar, drndali smo se po Bosni i nekako mi je sama došla u tom festivalskome melosu, a i u tekstu sam se dotaknuo nekih općih mjesta. Tu stvarno postoji iskrena emocija prema objektu obožavanja – nije žena, nije zavičaj, ali je autocesta. Mi smo stalno na putu i znamo koliko nam znači kad se vozimo dobrom cestom. Dakle, ovo uopće nije isključivo parafraziranje i parodiranje. “Dalmatina” ima više dimenzija i baš takva nam leži. Nismo to na silu radili, kao – ajmo ironizirati festival. Kad sam došao s tom pjesmom i zapjevao refren, svi su se iz benda odmah uhvatili za nju. I baš je dobra za vožnju.

» Dobro, u njoj ipak pjevate o nekome modernitetu, a ne o maslini, kali, kamenu... A imate i kritički osvrt na lopovluk. Ipak, ne plaši li vas spoznaja da ste na Prokurativama mogli ozbiljno ugroziti trijumf Jelene Rozge?

– Splitski festival za nas je prošlost. Na njemu smo nastupili tri puta, svaki put zbog ljudi koji su ga radili, a ne radi njega samog. Dva puta to je bio Lukijev otac Saša Lukić, a treći put Zdenko Runjić. Biti dio toga, raznih zakulisnih igara, ići s idejom da imaš dobru pjesmu, pa da ćeš tu dobiti neku nagradu – to je već u startu krivo razmišljanje.

» U pjesmi “Tragični junak” imate stih: “Melankolični skeptik baca bombe na sustav...”. Zvuči mi kao jako dobra vaša definicija samog sebe, uzmemo li u obzir mješavinu melankolije i subverzivnosti u vašim tekstovima.

– Ta pjesma jest neki manifest ovog albuma, programatska je, htio sam da svaki njezin stih stoji i sam za sebe. A u svojim pjesmama definirao sam se svakako dosad i sve te definicije stoje ...

» Ona počinje sampliranim dijalogom Servantesa i dotura Luigija iz “Našega Malog mista”. To je poveznica s prvim TBF-ovim albumom, gdje također koristite Luigijev sample. Vjerojatno nije slučajna?

– Postoji singlica s pričom likova iz “Malog mista”, neovisno o samoj seriji, s koje koristimo te citate. Godine 1997., kad smo radili prvi album, Miljenko Smoje već je bio pokojni i mnogi su ga izudarali. To je bila posveta njemu u tim vremenima. Na “Malo misto” gledam kao na svjetsku klasu, kao na “Montyja Pythona”. Da, ovaj album je nakon toga prvog doista najviše splitski. Nismo ušli programatski u to, nego me sve ono što se izdogađalo u gradu u posljednje vrijeme dovoljno pogađalo i inspiriralo da se vratim na tu lokalnu tematiku. I opet sam najbolji komentar našao u “Malom mistu”, u dijalogu o primitivcima.

» Pjesmu “Grad spava” nije teško pročitati kao nastavak “ST stanja uma”.

– “ST stanje uma” je rađeno na podlozi samplea “Zaludu me svitovala mati” i na neki je način šetnja alejom sjećanja, a “Grad spava” je slika sadašnjosti, pogled rezigniranog 37-godišnjaka na nju. Takvo je vrijeme.

» Ali, vi ste se lani iz Zagreba svojom voljom vratili u takav Split, u SEnD ajmo reći tako SEnD splitsko stanje Keruma. Uostalom, na ovom albumu, u pjesmi “Uspavanka”, govorite o otuđenosti “u metropoli od koje obolim” i dodajete: “Malo serem, ali ima u tome neki vrag, da prvi udahnut zrak u nama ostavi trag”. Sudbinska povezanost, ipak...?

– Ta pjesma nije kritika metropole ...

» Nije, nego nježna ljubavna pjesma posvećena vašoj supruzi, ali ipak u ovom dijelu i posveta rodnom gradu o kojem ste dosad napisali vrlo kritične stihove.

– Iskrena je. Za “Nostalgičnu” su mi govorili da je preiskrena. Ova je to još i više, ali to je priča svih nas u bendu. A ovo za grad... Deset godina sam bio u Zagrebu, vratio sam se u trećemu mjesecu prošle godine. Nakon toga sam imao neku svirku u Zagrebu i uopće nisam imao osjećaj da sam tu proveo toliko vremena. Ja nikad gore nisam uključio tu sklopku da tamo zapravo živim, jer sam znao da ću se vratiti u Split. Nisam počeo stvarati društvene kontakte na duge staze... Kad sam se vratio, bilo je to baš ono – evo me doma.

» Očita je dvojnost vaših osjećaja prema zavičaju...

– U Splitu se stvari neposredno događaju. Sve je teatar, sve je ispred tebe, a kako ja nisam jak u društvenim vještinama, pokušavam sve te stvari koje svi vide, a o kojima se a priori ne razgovara, nekako objasniti sam sebi. Dok ja stvari koje se ovdje uzimaju zdravo za gotovo i malo tko o njima raspravlja sebi nekako raščlanim, u tom procesu već nastane pjesma. Tako je počela priča s TBF-om.

Postoji cijeli jedan veliki, betonski Split, o kojemu nije bilo ni traga u knjigama, zabavnoj muzici, na televiziji... A mi smo djeca tog Splita. Ja sam bio prva beba rođena u svom neboderu na Blatinama. Priča TBF-a je ta, betonska, a ne ono kroz što se brendira Split – Riva, Marjan, picigin... Moj prvi susret s galebom je susret sa ptičurinom koja ždere kost u kontejneru.

Sve što se sad događa posljedica je toga što je taj betonski Split bio zanemarivan, nikad se o njemu nije govorilo, on je kao neka spavaonica u kojoj jedino sami stanari stvaraju kulturni sadržaj. Luka iz benda je rođen u Getu, njemu je Split otprilike do Firula. A ja sam kao mulac s ekipom vozio biciklu po Splitu 3 i dalje. To je moj background. Ovaj grad ima masu vizura, ne samo jednu.

» Možete li pretpostaviti da svoju publiku imate i među Kerumovim glasačima iz toga betonskog Splita?


– Mogu. Ne zamjeram ljudima što su glasali za Keruma. To što je u startu bilo očito da će on raditi u svoju korist bio je i prije slučaj u gradskoj politici i to stavljam na stranu. U početku me čak na trenutak uvjerio da bi mogao imati i neke dobre namjere ...

» Pazite, sad ste rekli da je Kerum imao dobre namjere. Bojim se da će vam to mnogi zamjeriti.

– Da, ali put u pakao popločen je dobrim namjerama. To je već neka vrsta opasnog ludila. Evo sad ova ideja o kipu Isusa na Marjanu, što je potpuno neprimjereno duhu Kristova učenja i kompromitiranje je u političke svrhe. Ali, tko sam ja da sudim? Poštujem Isusa, ali nisam kršten. Pjesme u kojima opisujem današnji Split nastale su prije tri godine, prije Kerumova dolaska na vlast u gradu. Kad ih sad slušam, vidim da ni onda nije bilo drugačije, ali sad je već opasno eskaliralo.

» Širu sliku dajete u “Spin doktoru” - u tu pjesmu stala je cijela Hrvatska za vrijeme Sanadera i nakon njega - tajkuni, mediji, političari, manipuliranje ‘izbornim tijelom’... U njoj ima jedan stih koji mi je posebno zapeo za uho: “Lako je ispirat stanice sive - svi žele loš nogomet i još gore pive.” Pa, član TBF-a Mladen Badovinac nastupa u reklamama za pivo, često u nogometnom kontekstu!

– Taj tekst nije pisao on, nego ja. Da mu je to zasmetalo, da mi je rekao da to promijenim, možda bih i promijenio. Ali nije, ni on ne pije pivo, to ovi koji su ga angažirali znaju. Kod nas se svaštari da bi se preživjelo, a taj tekst u reklamama on izvrsno izgovara. Ali, time neće popraviti pivo niti scenarij spota. Oni znaju zašto ga angažiraju – Mladen je sjajan glumac.

» I vi ste. U spotu za prvi hit s novog albuma, “Mater”, maestralno ste odigrali svoju rolu.

– To moram zahvaliti redatelju iz Gitak TV-a koji je jako inzistirao na glumi. On me tjerao, radilo se studiozno kao kod Kubricka, puno se ponavljalo. Svaki od tri dijela spota, koji traju po minutu, snimali smo cijeli dan. Umjesto deset deka glume, ispalo je dvjesto kila. Baš me iscrpilo.

» Odakle ste samo izvukli tu dijaboličnu “Mater”. Super se uklopila u aktualnu priču o “maminu sinu” Nemešu iz “Big Brothera”.


– To, naravno, nema veze, jer je pjesma nastala puno ranije, a ja nisam gledao “Big Brothera”, iako sam čuo za tog Nemeša. Pjesma se razvila iz jedne priče na kavi. Slučajno sam je čuo, rekao sam već da nemam razvijene društvene vještine, ne volim ljudima čeprkati po životu, ali ovo iz “Matere” je stvarno, to se događa. Ja sam u godinama kada slučajno znam dosta ljudi koji su imali slične priče, raskid nakon dugogodišnje veze. I onda sam iz te traumatične situacije složio tu nadrealnu priču o posesivnoj materi koja progoni bivšu ženu svoga nezrelog sina. Važno je da na kraju ipak nema krvi...

» Da, ako ne bude nastavka pjesme koji sugerira spot... Ali, ajmo na veselije teme. Je li pjesma “Veseljko”, posvećena penisu, sračunata na ponavljanje efekta velikog hita “Guzice i sise”? Teško ćete me uvjeriti da ne kalkulirate s time...


– Muzički to nisu iste stvari. Inače, nisam najzadovoljniji tom pjesmom jer je ispala malo plošna. U njoj sam ciljao na bendove a la Coldplay – pretenciozni stihovi, klavir na sceni, a tu su zapravo radi manekenki, ono ... da “umoče”. Imaju i super pjesama, ali to mi je komično.

» Dobro, a zašto ste vi tu? Samo radi beskompromisne kritike stvarnosti? Možete li zamisliti da još petnaest godina živite od repanja? Ili biste se mogli zaposliti, recimo, kao vrhunski copywriter u nekoj zagrebačkoj reklamnoj agenciji?

– To mi je izazovno otprilike kao cedevita od kruške. Ja kontam živjeti do 55., sve preko toga izgleda mi kao bonus, ne razmišljam o tome.

» To ne bih očekivao od nekoga tko je u svojim pjesmama često okupiran temama poput smisla života i sudbine Zemljana.

– Ja na to gledam baš kao likovi u “Smislu života Montyja Pythona” koji se na kraju filma sjete da nisu rekli ništa o smislu života. A onda kažu – volite svoje bližnje, izbjegavajte masno, slatko, pročitajte tu i tamo koju dobru knjigu, rekreirajte se, manje gledajte televiziju...

» ”Ljudi su zadovoljni malim stvarima, zato imamo velike ekrane”, kažete u “Tragičnom junaku”. Nije loše rečeno...

– Ma to je zapravo banalno rečeno, ali hvala.

sandro pogutz
snimio ante čizmić / cropix

Sunce je za mene živo biće

» Pjesma “Uvik kontra” već je u naslovu programatska, a jak mi je stih koji govori o rizicima takve pozicije: “Stara čunka, još se nisam nasuka na sve te grebene na putu do Sunca”. Put do Sunca? Vrlo ambiciozno...
- To je metafora - ajmo oteti avion i zabiti se u Sunce! Vjerujem da je Sunce živo biće i da ima ... Ne znam kako bih to rekao ...

» Ne znate kako biste rekli?! To mi je teško povjerovati u vašem slučaju.
- Ha, možda previše cijenim riječi... Hoću reći - u prošlosti bih vjerojatno bio u nekom solarnom kultu.

» Spadate u one što gledanje u Sunce smatraju ljekovitim? Zurite u njega kad izlazi?
- Nemam tako discipliniran život, ali gledao bih. Možda ga mogu gledati na zalasku. Gledam žarulju ... Sunce je Bog za mene: nesebično daje toplinu bez koje nema života, vrtimo se oko njega. I bitni momenti dramaturgije Isusova života vezani su uz stare agrarne mitove proizašle iz štovanja Sunca. Ali, tu imamo i priču o Ikaru, možeš izgorjeti ako odeš previsoko i preblizu Suncu.


Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
10. kolovoz 2022 18:36