StoryEditor
Spektarpogana vremena

Sarajevski novinar i diplomat Zlatko Dizdarević: Drama Bosne i Hercegovine je u planski razorenom društvu. A Europska unija izgubila je dušu...

5. listopada 2020. - 09:56
Zlatko DizdarevićNikša Stipaničev/Arhiv/Cropix

Treći Forum za raspravu o izazovima i nasljeđu ljevice "Korčula after Party" (KaP), održan od 18. do 21. rujna u Ljetnom kinu "Korčula", donio je niz zanimljivih predavanja uklopljenih u tri programske teme: "Sličnosti i razlike novog vala rušenja spomenika s našim iskustvima devedesetih", "Nestaje li Europa stvorena 1989.?" i "Nove organizacijske forme na ljevici".

Zamišljen kao nastavak slavne Korčulanske ljetne škole, koja je 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća okupljala filozofe, sociologe i ine društvene mislioce iz čitavog svijeta, koji su u opuštenoj atmosferi mediteranskog otoka bistrili tadašnje izazove i probleme ljevice, KaP je u svojem trećem izdanju – unatoč epidemiološkim mjerama koje su omele dolazak nekih sudionika iz inozemstva – okupio dvoznamenkasti broj predavača (znanstvenika, umjetnika i političkih aktivista) iz Hrvatske i susjedstva, koji su tri dana raspravljali o odnosu prema zajedničkom društvenom nasljeđu i povijesti, o tome postoji li prostor za novi uzlet ljevice, te je li nova solidarna Europa u pandemijskim okolnostima moguća.

Među sudionicima je bio i poznati sarajevski novinar, publicist i diplomat (bio je ambasador BiH u Hrvatskoj i Jordanu, odakle je pokrivao i Siriju, Irak i Libanon) Zlatko Dizdarević, koji je održao predavanje "Ofanziva destrukcije protiv humanih ideala", u kojem je analizirao unutarnje i vanjske razloge zbog kojih BiH već 30 godina figurira kao disfukcionalna država.

Pogana vremena i nenormalne vlasti

Što podrazumijevate pod "ofanzivom destrukcije", a što pod "humanim idealima"?

– Prije svega, zahvaljujem svima iz organizacije ovog skupa u Korčuli, s inicijatorom Draganom Markovinom, koji su omogućili da tri dana u relaksiranoj atmosferi raspravljamo pitanja ljevice u svijetu. Na takvo nešto, bojim se, zaboravili smo u današnjoj Bosni i Hercegovini. Ponajmanje zbog epidemije.

Da bi se razumjela situacija u BiH nekad i sad, mora se biti svjestan suštinske razlike u odnosu na druge države u okruženju.
Historijska i etnička složenost u normalnim vremenima i s normalnom vlasti su dobitak, a uz politike poput ovih u poganim vremenima i s nenormalnim vlastima, to je prilika i opravdanje za proizvodnju svih mogućih problema. I krupnih kriminalnih profita na tome. "Normalno" smo imali do devedesetih, a ciljano "nenormalno" evo danas.

Pod humanim idealima podrazumijevam onu Bosnu i Hercegovinu zasnovanu na odlukama ZAVNOBiH-a iz 1943.: "Ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska."

To je osnova na kojoj je BiH kao održiva historijska realnost mogla opstati i živjeti. I ona se poštovala. Sjećanje mnogih na to danas je nostalgično.

Što je danas s tim idealima?

– Ta je realnost ciljano, programski napadnuta uz pomoć iz inozemstva, pa mnogi ideali u značajnoj mjeri, čak i dramatičnoj, iščezavaju. Ono što nosim s ovog skupa u Korčuli je osjećaj da nemalo promatrača ove nove bosanskohercegovačke realnosti, čak i neupitno lijevo orijentiranih koje smatram svojom "krvnom grupom", ne razumije tim povodom dovoljno ono što je najvažnije: dehumanizacija BiH odvija se po usuglašenom projektu tri nacionalističke oligarhije, zapravo tri politička kartela legalizirana ratom i tumačenjima Daytonskog sporazuma, prilagođenog ciljevima koji su u ime završetka rata drugima odgovarali.

image
Dizdarević za nastupa na festivalu Fališ u Šibeniku
Nikolina Vuković Stipaničev/Arhiv/Cropix

Tvorci tog sporazuma ističu da su time zaustavili rat u BiH?

– Daytonski sporazum jest zaustavio "pucanje", ali nije definirao ni podržao prijeko potrebne i realne uvjete za stabilnu budućnost i humanu, dugoročno održivu unutarnju organizaciju BiH. Uostalom, on i ima "alibi" naziv: "Opći okvirni sporazum za mir u BiH". To je podrazumijevalo zaustavljanje rata i navodno potom vraćanje poslu definiranja države i sistema. Ali nikad se nisu vratili.

"Organizaciju" države ostavili su, uz malobrojnije entuzijaste, i igračima sa stare političke scene koji su sukob smišljali, realizirali i ostali da prvo opljačkaju sve što se moglo, a onda i da otvoreno nastave svoje izvorne projekte. Logična su pitanja: zašto je i kako došlo do rastakanja BiH na unutarnjem planu? I kakva je uloga međunarodne zajednice u tome?

Njemačka '45. nije kao BiH '95.

Kako i zašto se rastače BiH?

– Povucimo samo analogiju između završetka Drugog svjetskog rata u Njemačkoj i rata kod nas. Nakon 1945. bilo je onemogućeno poraženim ideologijama, projektima, partijama i pojedincima da nastave svoj posao. Da ne spominjemo kasniji "Marshallov plan" i slične injekcije za dizanje razorene države na noge. Ništa od svega toga nije učinjeno ovdje.

Planirano je zaobiđeno i obznanjivanje činjenice tko je pobjednik, a tko poraženi u ratu koji, zato, nije ni završen. Zasad bar politički.

Jedina istinski nova realnost je stvaranje zasebne Republike Srpske umjesto reintegracije zajedničke federativne države. Za skoro pa etnički čistu RS presudno je uoči Daytona navijala "Kontakt grupa" – Britanija, Francuska, Njemačka, Rusija, SAD.
Dubiozni ustavni kapaciteti RS pokazali su se potrebnim današnjim dekomponiranjima BiH. Eno se i ratnim zločincima dižu spomenici i održavaju spomeni. Na mržnji spram "drugih" nacionalističke oligarhije održavaju koruptivnu vlast.

Bezmalo svi predratni i ratni narativi koji su utemeljeni u programima triju nacionalnih stranaka, u udžbenicima, medijima, kroz politički sistem nastavili su funkcionirati.

Možete li usporediti efekte Haaškog suda i suda u Nürnbergu?

– Razlika je kapitalna, ne samo u apsolutno neusporedivom odnosu spram osnovnog cilja.

U Njemačkoj je ta priča završena u nekoliko mjeseci i nastavak je prepušten povjesničarima. Od Haaškog tribunala napravljena je beskonačna trakavica koja se nakon presuda i odležanih kazni završava politikom. U praksi najčešće glorifikacijom ratnih zločinaca – od svečanih dočeka nakon izlaska iz zatvora do odavanja priznanja, sutra imena ulica, institucija itd.

Eno i prijedloga Dodika da se preminuli ratni zločinac Momčilo Krajišnik isprati javno uz minutu šutnje. Sutra će biti tako i s Karadžićem i sličnima.

Sve je to ciljano dolijevanje ulja na vatru, ali i pisanje nove historije uz osmišljen i realiziran projekt rastakanja društva u BiH. Kažem "društva", jer drama BiH nije prvenstveno u lošim rješenjima Daytona, nego u razorenom društvu kakvo smo imali, a od kojeg uskoro na tom tragu neće biti ni sjene. Ostat će glorificiranja razlika i strahova od "drugog". ZAVNOBiH je mnogima već sada puka uspomena.

image
Nikša Stipaničev/Arhiv/Cropix

Mali smo, nikome nije stalo do nas

Kakva je u svemu tome uloga međunarodne zajednice u BiH?

– Mnogo je toga prvo gurnuto pod tepih. Potom je održavanje status quo situacije od rata do danas postala najvažnija "strategija" i EU-a i malo manje Amerike, jer tamo Dayton doživljavaju kao spomenik svojem uspjehu. A najvažniji je dokaz njihove zajedničke "misije Bosnia" da se ovdje više – ne puca! Zato stanje u BiH nije prioritet.

Važniji su Srbija i Kosovo, donedavno Makedonija, a evo opet i Crne Gore, do jučer smatrane "završenom".

Na predavanju ste govorili i o razlozima takvog ponašanja međunarodne zajednice?

– Više je hipoteza zašto je tako. Jedna je da "slučaj BiH" nije posebno važan za interese istoka i zapada. Mali smo.
Dok se "ne puca", možda smo interesantni jedino kao pogodan rezervat za migrante što hrle prema Europi. Ni nova globalna geostrategija spram Balkana nije dovršena.

Čekaju se i izbori u Americi, velika raspetljavanja s Rusijom, utjecajem Kine itd. Uz sve ovo, stranci u BiH prečesto baš teško razumiju i mentalni sklop i historijsku realnost odnosa u BiH, posebno kada se ta realnost ukrsti s tradicionalnim zapadnim poimanjem demokracije. Konačno, iz prikrajka vire i različite ideje s prekrajanjima granica, ne samo u nas.

Na što mislite? Spominjali ste i druge postojeće slutnje o promjeni granica na Balkanu?

– Uvijek ih ima. Recimo "Foreign Affairs", kultni američki časopis za geostrategiju i međunarodne odnose, objavi prije nekoliko godina veliki članak u kojem Britanac Timothy Less s Cambridgea kaže ukratko da je svijet pokušao na Balkanu sve osim jedne varijante: "velike Srbije", "velike Hrvatske" i "velike Albanije". Netko reče da Bosna tu postaje Gaza.

Mislite da bi taj plan mogao biti više od puke spekulacije?

– Često se ovakvim povodima sjetim jednog susreta u Ammanu, u funkciji tamošnjeg ambasadora BiH. Pozvao me na večeru kolega, ambasador Turske. Bez velikih okolišanja kaže: "Uzalud se mučite s Republikom Srpskom, oni nikad neće pristati da budu trajno u BiH."

Zato mu je konkretni prijedlog Sarajevu bio da se ozbiljno razmotri dogovor s Beogradom o razmjeni Republike Srpske za Sandžak. Na moje "ispipavajuće" upite, recimo kako bi na to reagirala Srbija, odgovorio je glatko da tu ne bi bilo problema, rado bi pristali. Tada je predsjednik Srbije bio Boris Tadić.

A na pitanje što bi rekla Europa na ideju o razmjeni teritorija i promjeni granica, jer se to smatralo završenom pričom, nonšalantni odgovor je bio: "Priča o granicama u Europi ne samo da nije završena, nego će se granice tek otvarati."

Da se vratimo na održavanje statusa quo u BiH. Možete li nam to malo približiti?

– Tipična ilustracija je "deblokada" 12-godišnjeg nepostojanja izbora u Mostaru. I politički slijepac vidi da je riječ samo o legalizaciji svih dosadašnjih razloga za političke blokade što su u funkciji striktne etničke podjele Mostara. Evo, ta je podjela sada samo "ucrtana" u stranački dogovor dvojice nacionalnih lidera, Čovića i Izetbegovića, pretočen u nova izborna pravila.
Uz egzaltirane čestitke predstavnika međunarodne zajednice za "trijumf demokracije"" u Mostaru.

Odnosni BiH i RH nisu normalni

Kako generalno komentirate odnose između BiH i Hrvatske?

– Sjećam se vremena prije dva desetljeća kada sam došao u Zagreb kao ambasador. Tadašnji odnosi, i službeni i institucionalni i neslužbeni, bili su skoro pa danas nezamislivi. Sjetim se često predsjednika Mesića i poruke Hrvatima u BiH da je "BiH njihova država, a Sarajevo njihov glavni grad..."

Imali smo tada redovite sastanke Međudržavnog vijeća, redovite mjesečne susrete na razini MVP-a, razne bilateralne dogovore. U ambasadu BiH dolazili su iz Sarajeva zajedno sva tri člana Predsjedništva. Pregovarali smo uporno o svim otvorenim pitanjima... Danas, neslaganja su do zatezanja, pa i incidenata u izjavama i porukama. Lideri Hrvatske rutinski zaobilaze Sarajevo u dolascima u Hercegovinu, pa i u RS, zaboravljena su dogovaranja...

Puno je toga daleko od nekada normalnog. A zakletvi o "pomoći" u Bruxellesu i Strasbourgu na europskom putu BiH puna usta.

image
Nikša Stipaničev/Arhiv/Cropix

Dodika je u Zagrebu nedavno primio i predsjednik Hrvatske Zoran Milanović. Za Sarajevo to nije bio najavljeni, dogovoreni, službeni posjet?

– "Protokol" je tu do danas ostao nejasan, što je i manje važno. Sa stajališta elementarnih državničkih manira, mnogo je neobičnije da tim povodom predsjednik Hrvatske – koja je za BiH prirodno među najvažnijim susjedima – kaže da ne priznaje de facto predsjednika druge države i ne želi s njim razgovarati, jer on za njega nije legitiman.

Milanović je imao očigledno naglašenu potrebu da to kaže javno, adresirajući tu "ljubaznost" hrvatskom članu Predsjedništva BiH Željku Komšiću.

Pritom pravi neuobičajenu pogrešku kao predsjednik države, dakle ne kao obični građanin koji lamentira privatno: Komšićev izbor obavljen je na osnovi istog onog Ustava BiH, član 5, kojim su već dva puta prethodno bili izabrani i on i Dragan Čović. To tada nije smetalo nikome.

HDZ BiH prigovara da je Komšić za hrvatskog člana Predsjedništva BiH izabran glasovima Bošnjaka, a ne Hrvata, a pisalo se i da se na popisu stanovništva 2013. izjasnio kao Bosanac, a ne kao Hrvat?

– Komšić ovdje nije tema. (Ne)priznavanje Ustava BiH itekako jest. Kao glasač, i ja zamjeram Komšiću njegovo priklanjanje koaliciji sa SDA-om u odnosu na prethodna opredjeljenja, ali to je moj privatni stav pojedinca. Ako je riječ o neznanju predsjednika, čudno je, loše, ali popravljivo.

A ako je riječ o kalkulantskom iskrivljavanju istine u povodu načina izbora članova Predsjedništva BiH, zarad pritiska na političku realnost u BiH koja ne odgovara političkim ciljevima određenih snaga u Hrvatskoj ili bliskim njima u BiH, onda je tu problem mnogo dublji i dugoročno opasniji.

U ovoj situaciji čudno je, blago kazano, da Milanović u ime Hrvatske prihvaća Čovićevu ekstremnu političku nervozu na temelju lažnog tumačenja Ustava BiH koji mu sada, kada nije izabran, mrsi osobne planove i ambicije.

Hrvati otkrili ljubav prema Dodiku

Čović traži da se hrvatski član u Predsjedništvu BiH bira na teritoriju tri većinski hrvatska kantona u Hercegovini?

– Može, uz promjenu Ustava u tom smislu. Pritom on zna, i nije mu važno, da više od 40 posto Hrvata u BiH živi izvan tri županije gdje su Hrvati većina, a koje se traži kao ekskluzivnu izbornu jedinicu u korist HDZ-a. Zašto Čović ignorira glasove i izborna prava tih Hrvata? Zato što zna da mnogi Hrvati u srednjoj Bosni, Sarajevu ili Posavini nisu politički fanovi njegova HDZ-a pa ne bi za njega ni glasali.

Na predavanju ste spominjali još jednu Milanovićevu ciljanu pogrešku u "slučaju Dodik"?

– To je napadno glasno isticanje legitimiteta Dodika kao predstavnika srpskog naroda, nasuprot Komšiću, koji nije predstavnik Hrvata. Dodik to ni po kojem zakonu u BiH nije. On je član Predsjedništva BiH iz Republike Srpske.

Kao što ni Izetbegović nije predstavnik Bošnjaka, a Milanović ga zove da s njim, kao s Dodikom, raspravlja o odnosima između dvije države, s razine predstavnika naroda.

Izabrani član Predsjedništva Dodik dobivao je i glasove Hrvata i Bošnjaka u RS, kao i Čović od Srba u Federaciji. Taj "princip" partijskih naloga biračima u interesnoj trampi širi se i na lokalne izbore. Tragom dogovora "ja tebi – ti meni", samo da se u vlast ne uvlače oni drugi mimo trojke koja vodi zajedničku igru.

Postojeća ustavna izborno-teritorijalna rješenja iz Daytona to dopuštaju.

A što se "odjednom" ljubavi prema Dodiku tiče, stvar je doista čudna znajući kako u kontinuitetu i sve agresivnije iskazuje želju za dekomponiranjem BiH, sve do posljednjih snova o "izlasku srpskog i hrvatskog naroda iz BiH". Sjećanja na tolike "vlasnike naroda" ovdje još nisu umrla, na sreću.

Europa je izgubila dušu


Predavanje u Korčuli održali ste u okviru teme "Nestaje li Europa stvorena 1989.?" Kako doživljavate današnju Europsku uniju, osobito u svjetlu njezina ponašanja u pandemijskoj krizi?

– U povodu pandemije u EU-u je isplivala na površinu teško prikrivana sebičnost i nespremnost da se pomogne drugima. Snažan je bio pritisak na pogođene mediteranske zemlje – Grčku, Italiju, Portugal, Španjolsku, Hrvatsku – da se odmaknu od "zajedničkog kazana".

Kad je buknula korona u Italiji, Njemačka je prva najavila da im neće slati respiratore i drugu opremu. Treba njima. Sjeverne zemlje odbile su štampanje europskih obveznica za pomoć najugroženijima na jugu koje bi se zajednički otplaćivale. Pobijedili su sebični interesi i odluke o kreditima koje će otplaćivati oni što ih moraju uzeti. Svakome njegovo i u muci.

Znači, zemlje koje su već zadužene guraš u novi dužnički ponor. Puno toga ovdje sliči na pobjedu novog desničarskog populizma koji je nadjahao ljevicu, ali i nekadašnju europsku solidarnost.

Davno je Balašević pjevao: "Putuj, Europo, nemoj više čekati na nas". Ta je pjesma nastala u vrijeme kada su se rojile velike želje za ulaskom u onu humanu, zajedničku Europu. Mnogi će danas kazati da EU nema alternative. To je točno, ali Europa nije što je nekad bila! Pojedeni su i duša i humanizam, ostao je samo interes najjačih. Zato se, eno, i druge pjesme pjevaju.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

05. prosinac 2020 11:57