StoryEditor
SpektarEKONOMIJA LJEVICE

Katarina Peović: Radnička klasa je ta koja treba nametnuti svoje interese koji nisu istovjetni interesu kapitalističkih elita i samoj logici kapitala

22. kolovoza 2020. - 18:19
Uništava nas model jurnjave za profitom, kaže saborska zastupnica Radničke fornteVojko Bašić/HANZA MEDIA

Za početak, možemo li raščistiti jednu dilemu oko vašeg navodnog nadimka? Naime, u medijima se pojavljuju napisi da ste zbog svoje beskompromisnosti još u studentskim danima ponijeli nadimak "Kata Šmajser". Je li to istina?

– Nije (smijeh), sigurno me nisu tako zvali za vrijeme studija. No taj se nadimak pojavio nakon što je u medijima objavljena slika moje prabake Kate Poljičanin, osnivačice AFŽ-a u trogirsko-sinjskoj krajini: ona je na toj slici u uniformi s pištoljem na reveru, kakve se sjećaju i njezina djeca – njih petero – koji su često govorili da je "baka Kata" organizirala žene, držala govore.
Ja je nikad nisam upoznala, ali mi je njezina kćerka, moja baka Marija, pričala kako su zajedno išle po selima i organizirale žene, te da je moja prabaka Kata bila vrsna govornica.

Problem sa stručnjacima

Prema zadnjem CRO Demoskopu, platforma Možemo!, čiji je važan dio i vaša Radnička fronta, postala je treća politička snaga u zemlji s 11 posto podrške, pretekavši i Škorin Domovinski pokret i Most. Ako se takav trend nastavi i do lokalnih izbora, jeste li spremni na ozbiljnije sudjelovanje u vlasti?

– Ove rezultate smatramo velikom zadaćom i obavezom, no ipak, važno je rezultate zeleno-lijeve koalicije shvatiti kao početak dugog puta korjenite promjene koja se ne može dogoditi preko noći, niti je može provesti mala skupina prosvijećenih, nego je ona korak prema promjeni koja uključuje široke društvene slojeve koji su ti koji moraju i mogu preuzeti odlučivanje o stvarima koje ih se tiču, postaviti pitanja koja se sada uopće ne smiju postavljati jer se sve kreće u okviru onoga što se smije, što je dopušteno i horizonta koji osigurava podređenost većine.

Društvena većina je ta koja mora preuzeti mijenjanje društvenih odnosa prema društvu solidarnosti, jednakosti i pravednosti i suprotstaviti se aktualnim mitovima, među kojima je, uostalom, i široko rašireni mit o političarima – stručnjacima koji će donijeti promjenu.

Imali smo stručnjake – Tihomir Orešković je primjer koji će se pamtiti – što su stručniji bili, to su bili opasniji za društvenu većinu. Nema tog stručnjaka i vrsnog političara koji može promijeniti negativne privredne tokove i donijeti blagostanje, ne zato što ne bismo imali ljude koji su sposobni, pametni, upućeni, nego zbog toga što društvena većina protiv sebe ima društvene odnose i način proizvodnje koji ljudima koji žive od vlastitog rada ne daje za pravo da odlučuju o pitanjima koja ih se tiču.

Možete li navesti koji primjer?

– Primjerice, kada ministar Marić provodi poreznu reformu, a onda "moli" i "apelira" na poslodavce da nakon nje dignu plaće – to nam dovoljno govori u kojim je dubokim mitovima zarobljena naša demokracija, u kojem se ograničenom okviru kreće političko djelovanje u kojem je sve orijentirano prema osiguravanju "pozitivne klime" za "poduzetnike", kapital i tržište kojima se može samo sugerirati, nakon što im se omogućilo da zarade, da to vrate dizanjem plaća, iako im se to jednostavno ne može nametnuti niti ikako regulirati.

Porezne reforme ne trebaju stručnjake niti prosvijećenu manjinu, nego trebaju široki društveni konsenzus oko toga što tim reformama želimo učiniti – konsenzus da porezi trebaju biti progresivni, dakle štititi one s najmanjim prihodima, a ne služiti kapitalu i moliti ga da se smiluje najslabijima. Društvena većina mora preuzeti procese odlučivanja i okrenuti ih u svoju korist.
Zadaća ljevice, po mojem mišljenju, nije da preuzme vlast, nego da artikulira ideju i viziju društva u kojem široki slojevi mogu preuzeti i provesti pravu društvenu promjenu prema modelu koji okreće privredu od jurnjave za profitom prema proizvodnji za potrebe, gdje temelj privredne djelatnosti nije privatni interes nekolicine, nego korist većine.

Opasne promjene Zakona o radu

Kad sam vas u utorak nazvao da se dogovorimo za intervju, rekli ste mi da upravo pripremate prijedlog novog Zakona o radu. S obzirom na to da po struci niste ekonomistica, imate li kakve ekonomske savjetnike ili mentore koji vam pomažu u pripremi zakona?

– Na tragu prošlog pitanja – iako se u Radničkoj fronti okupila stručna skupina ekonomista, sindikalista, pravnika – naša je temeljna zadaća otvarati društvene perspektive i propitivati postojeći okvir koji je apsolutno ograničavajući za društvenu većinu i dobrobit većine. U tom okviru sve je dopušteno dokle god se ne propituje sam okvir, skučeni model prema kojem je tržište mjera svih stvari, u kojem poduzetnici moraju profitirati, u kojem je dobit na prvom mjestu, a plaće, radnici, životni standard većine – na zadnjem.

Sjetimo se samo korona-potpora koje su dodjeljivane onima kojima je smanjen promet, bez obzira na to što je u mnogim slučajevima bilo riječi o vlasnicima tvrtki koje su prošlu godinu završile s milijunskim dobitima, čije su tvrtke, poput lanaca kladionica, društveno i privredno potpuno beskorisne i, što je najgore, što su mnogi od njih istovremeno – otpuštali radnike.

U Radničkoj fronti trenutno radimo na odgovorima na nekoliko simultanih napada na radnička prava i standard društvene većine za koje očekujemo da će se samo intenzivirati i postati prvo političko pitanje najesen. Ti napadi na životni standard većine odgovori su vladajućih na krizu – koju oni misle rješavati, kao i svaki put do sada tzv. "internom devalvacijom", snižavanjem cijene rada, otpuštanjima, ugrožavanjem radničkih prava, snižavanjem standarda društvene većine, "mjerama štednje" koje je već i MMF proglasio neučinkovitima.

Vladajući najavljuju izmjene Zakona o radu u segmentu rada od kuće, kako bi navodno gospodarstvo bilo konkurentnije, no zapravo se ide naruku poslodavcima, koji su prema sadašnjem ZOR-u dužni definirati radno vrijeme, osigurati radniku opremu za obavljanje poslova, te održavati tu opremu, kao i što su dužni radniku platiti troškove za upotrebu vlastite opreme.
Drugo, Vlada kreće u reformu poreza na dohodak koja će najviše pogodovati onima s plaćama iznad 30.000 kuna bruto, i treće, Vlada ide na snižavanje poreza na dobit, koji je među najnižima u EU-a.

Svi smo obespravljena većina

Poznato je da je SDP, kao nominalno lijeva stranka, u svojim mandatima mijenjao Zakon o radu, ali na štetu radnika. U kojem će smjeru ići promjene koje vi predlažete?

– Zakon o radu će, nažalost, vladajući pokušati mijenjati, sada se to čini izglednim, zbog navodne potrebe da se Zakon mijenja u segmentu rada od kuće iako za tim nema potrebe. Stat ćemo čvrsto uz sindikate oko tog pitanja, a sindikati su protiv mijenjanja ZOR-a u tom segmentu.

SDP je u dvama mandatima smanjivao radnička prava – recimo, Zakonom o radu 2014., koji je omogućio lakše otpuštanje i smjestio nas na sam vrh ljestvice nesigurnih ugovora o radu. Zakon u sebi nema definirano koliko treba biti plaćen prekovremeni rad, zbog čega poslodavci koriste tu nedorečenost.

Često u svojim javnim nastupima koristite termin "obespravljena većina" i navodite da Radnička fronta nastupa u ime te "obespravljene većine". Tko sve u hrvatskom društvu čini taj skup?

– Gotovo svi. Ljudi su obespravljeni materijalno, no obespravljeni su i zbog toga što im je onemogućeno da sudjeluju u odlučivanju o pitanjima koja su ključna za njihovu egzistenciju – ograničeni su okvirom svetosti privatnog vlasništva, tržišne privrede i imperativa profita za privilegiranu manjinu. Tek kada se ta privilegirana manjina namirila, onda se postavlja pitanje sloboda, i to najprije političkih sloboda, a tek onda materijalnih. Čovjek ne može biti slobodan ako mu je osnovna egzistencija ugrožena – ako nema zadovoljene temeljne potrebe – hranu, stan, zdravstvenu zaštitu i pristup obrazovanju.

Radnička fronta progovara kao dio te većine zahtijevajući demokratizaciju procesa odlučivanja u kojima će većina preuzeti na sebe odlučivanje o temeljnim pitanjima koja nas se svih tiču.

Spomenuli ste maloprije poreznu reformu koju hrvatska Vlada najavljuje. Možete li nam reći još malo o tome kako je vidite?

– Porezna reforma je poruka vladajućih toj obespravljenoj društvenoj većini, a ta je poruka jasna i glasi: "Tu smo zbog elita, ne zbog društvene većine." Hrvatska Vlada najavljuje daljnje rezanje poreza na dohodak onima koji imaju najviše plaće – iznad 30.000 kuna bruto. Njima će Vlada smanjiti porez za čak šest posto, što znači da će oni s plaćama preko 26.000 kuna neto dobiti oko 1500 kuna više. U isto vrijeme oni s prosječnim plaćama dobit će tek par stotina kuna više. Radnici na minimalcu neće dobiti ništa, jer se minimalac ne oporezuje.

Drugo, Vlada je uputila u e-savjetovanje Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dobit kojim se predviđa sniziti porez na dobit, koji je ionako među najnižima u EU-u. Istovremeno Vlada najavljuje da će sniziti PDV – koji je među najvišima u EU-u, koji je regresivni porez, znači nejednako pogađa bogate i siromašne – ali tek u neodređenoj budućnosti, valjda kad se najbogatiji "namire". Takve mjere potaknute su logikom da će najbogatiji, ako im se omogući da se još više obogate, investirati svoj novac i tako pokrenuti privrednu djelatnost, što će se preliti na poboljšanje životnog standarda većine. No to je neoliberalni mit koji se promovira od 80-ih i u realnosti se nikada i nigdje nije obistinio. Od snižavanja poreznih stopa od 80-ih do danas ekonomske stope rasta su niže nego u periodima kada su porezi bili viši, realne nadnice stagniraju, a koncentracija bogatstva najbogatijih je nikad izraženija.

Čak i HNB upozorava na to da imamo ogromnu akumulaciju štednje – drugim riječima, da bogati gomilaju bogatstvo, a ne investiraju. U uvjetima korona-krize još se manje očekuje da će se bogati odlučivati za investicije.

Zablude o poreznoj politici

Vaša ideja o progresivnom oporezivanju, koju ste iznijeli prije nedavnih izbora, u brojnim je medijima dočekana "na nož", kao tobožnji primjer "boljševičkog otimanja". Jeste li očekivali takve napade?

– To su klasični napadi onih koji žele obraniti privilegije elite, glasnogovornici privilegirane manjine ili žele održati status quo ili su pristali na postojeći okvir vjerujući da "nema drugog načina". To je i razumljivo, bilo bi čudno da je drugačije i da se nisu uzbunili čuvari kapitala koji ideološki brane pozicije svojih gospodara, bilo stvarnih bilo onih čije su naloge internalizirali.

U javnosti se stvara fama da ste protiv poduzetnika, odnosno da "promičete antipoduzetničku klimu". S druge strane, pojavile su se lažne vijesti da iza političke platforme Možemo! stoji poduzetnik Emil Tedeschi, predsjednik Uprave Atlantic grupe. Kako to komentirate?

– Smiješno je Radničku frontu optuživati da ju financira Tedeschi. Prvo, to nije točno, što je lako provjeriti, a drugo, politički je besmisleno jer Radnička fronta upozorava na klijentelističke odnose i povezanost politike s interesnim skupinama koje ta politika štiti. Tako smo u predsjedničkoj kampanji, recimo, upozoravali na veze Tedeschija s Milanovićem.

Čak sam samo koji tjedan prije ove smiješne optužbe u nekoliko javnih istupa spominjala Tedeschija, upozoravajući na to da Zakon o obnovi grada Zagreba treba revidirati u članku 5. koji de facto omogućava da Tedeschijima obnavljamo poslovne prostore u cjelini, dok će se od običnih ljudi tražiti da sufinanciraju 20% konstrukcijske obnove zgrade.

Što se tiče poduzetnika, mi kritiziramo suženu i opasnu spontanu ideologiju poduzetništva i njihovih glasnogovornika iz "Glasa poduzetnika", koji promiču mitove o potrebi snižavanja poreza, o potrebi fleksibilizacije radnog zakonodavstva (čitaj: snižavanje prava radnika), omogućavanja veće stope eksploatacije radne snage (da mogu iscijediti što više rada – uz što manje troškova), a čiji se stavovi onda pretaču u društvenu praksu i teoriju koja je u svojoj osnovi, uostalom, i sociopatska, jer je temeljena na destruktivnoj konkurenciji, umjesto na kooperaciji i društvenoj solidarnosti i jednakosti kao temelju društvenog prosperiteta.
Niti jedna bogata zapadna zemlja nije se razvila snižavanjem poreza.

Mali i srednji poduzetnici promiču svoje zablude da malo poduzetništvo, samo po sebi, može biti nositelj ekonomskog rasta i razvoja neke privrede, te da su problem veliki privredni sustavi.

Istovremeno, jasno je da sami ne mogu bez snažne razvojne potpore države, a ona se ne može svoditi na snižavanje poreza i smanjenje administrativnih prepreka. Samo 15% naših poduzetnika izvozi, što dovoljno govori o snazi poduzetništva u Hrvatskoj, kada država ne igra aktivnu ulogu u stvaranju snažnih privrednih sustava.

Nacionalizacija opljačkanog

Svuda u svijetu ankete pokazuju da sve veći broj ljudi smatra da kapitalistički način privrede donosi više štete nego koristi, što osobito dolazi do izražaja u uvjetima koronavirusne pandemije. Da imate priliku, kakvu biste ekonomsku politiku kreirali u Hrvatskoj? Što najviše zamjerate postojećoj ekonomskoj politici? Što biste preuzeli iz socijalističkog načina privrede?

– Problem nije isključivo u ekonomskim politikama, nego je problem sam način proizvodnje i razumijevanje onoga što se može, a što u takvom okviru ne može; što je prihvatljivo, a što ne.

Živimo u nepravednom društvu, u kojem su ljudi podređeni interesu i dominaciji kapitalističkih elita. Ekonomska politika je sama u ovim društvenim odnosima ograničena, kao što je ograničeno ono što s tom "ekonomskom politikom" možemo činiti. Radnička klasa je ta koja treba nametnuti svoje interese koji nisu istovjetni interesu kapitalističkih elita i samoj logici kapitala – umjesto akumulacije kapitala kao svrhe po sebi, potrebno je društvo koje osigurava uvjete za puni i svestrani razvoj svih članova društva.

U zadnjih 30 godina samo smo privatizirali, nacionalizacija se ne spominje čak niti u slučaju kada govorimo o evidentnoj potrebi da se društvu vrati ono što je opljačkano, kao što je to slučaj s Inom.

Ministar Marić, evo, govori o tome da država treba otkupiti dionice Ine, iako je dokazano da je prodaja Ina bila kriminal – dakle, vladajućima je prihvatljivije legalizirati kriminal nego postaviti pitanje nacionalizacije. Ono što mi moramo mijenjati zato nisu neke ekonomske politike, nego razumijevanje što je društveno prihvatljivo, a što nije.

Nacionalizacija koja vraća društveno vlasništvo onima od kojih su ga oteli trebala bi biti društveno prihvatljiva. No kada to kažete, dežurni trbuhozborci kapitala optuže vas za boljševizam.

Trebamo mijenjati društvene odnose, a obespravljena većina mora se prvo politički organizirati i izgraditi institucije koje će joj osigurati sudjelovanje u demokratskom procesu odlučivanja što, kako i za koga će se proizvoditi. Obespravljena većina nema se što ispričavati bogatima zbog toga što je došla do ruba i samo želi steći kontrolu i upravljati proizvodima vlastitog rada. To nije ekstremizam – to je pitanje društvene pravednosti.

Socijalističkoj ekonomiji kakvu smo imali u Jugoslaviji, uključujući i radničko samoupravljanje, zamjera se da nije bila dovoljno efikasna, te da je upravo ekonomska stagnacija kumovala razbuktavanju nacionalizma 80-ih godina i posljedičnim ratovima 90-ih. Može li "demokratski socijalizam 21. stoljeća", za koji se zalažete, postići ekonomski prosperitet u društvu, a da pritom izbjegne negativna iskustva jugoslavenskog socijalizma?

– S jedne strane, to društvo nije uspjelo realizirati viziju prema kojoj bi vlasništvo bilo u rukama društvene većine, sami radnici organizirali proizvodnju, a proizvodnja osiguravala temeljne potrebe svima. Društvo se socijalno raslojilo, a upliv tržišne privrede od kasnih 60-ih nadalje je atomizirao najprije proizvođače, a onda i regije.

No to je iskustvo uputilo na probleme, pogreške i moguća rješenja. Recimo, jasno je da promjena mora biti rezultat društvenog protagonizma, a ne djelovanja avangardne partije, da demokracija ne može biti poklon odozgo, nego mora biti stvar prakse.

Pitanje efikasnosti – na današnjem stupnju razvoja proizvodnih snaga, posebno informatičkih tehnologija, moguće je prevladati probleme koordinacije proizvodnje kod društvenog planiranja proizvodnje kakvi su postojali u realno postojećim socijalizmima 20. stoljeća, koji su proizlazili iz neuspješnog pokušaja izgradnje alternative tržišnom mehanizmu socijalizacije društvene proizvodnje i raspodjele, te podjele rada.

Najsnažnije kapitalističke korporacije, poput Amazona, danas su ogledni primjeri efikasnosti planiranja na bazi korištenja informacijskih tehnologija, čime se dokazuje da planiranje može biti itekako efikasno u velikim razmjerima.

Zašto je propala Syriza

Platformu Možemo! neki uspoređuju s grčkom Syrizom, koalicijom lijevih stranaka koja je 2015. došla na vlast u Grčkoj obećavajući radikalnu promjenu ekonomske politike, ali u tome nije uspjela zbog snažnog otpora europskih centara moći. Bojite li se njihove sudbine? Je li u maloj zemlji poput Hrvatske uopće moguća snažnija promjena ekonomske politike mimo Bruxellesa, Berlina i Pariza?

– Syrizin projekt je propao zbog vizije koja je proizišla iz kontradiktorne teorije – s jedne strane većina je bila za prekid s mjerama štednje, ali je Syrizino vodstvo istovremeno nudilo oportunističko obećanje da se to može provesti tako da se zadrži euro. Takvo obećanje Syrizina vodstva proizlazilo je iz želje za pobjedom na izborima.

Zato je važno da se ne pristane na kontradiktorna i nejasna obećanja koja zvuče primamljivo, nego da političke stranke na izborima jasno komuniciraju oko toga što je moguće, a što ne, te da ne prilagođavaju svoje poruke kako bi osvojile više mandata.

Svođenje politike na elektoralni uspjeh je politička prijevara – iako se često od vodstava stranaka upravo to traži, pa i društveno potiče. Tada se, recimo, traži da vodstva "odstupe" kad nisu osvojili dovoljno mandata.

Trebalo bi tražiti upravo suprotno – da političari odstupe jer su obećavali ono što nije moguće, a pozdraviti one koji politike radi dobrobiti društvene većine, usprkos elektoralnom neuspjehu, te koji su spremni na postupan i dugotrajan politički rad, a ne na jednokratni uspjeh.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

26. listopad 2020 09:57