StoryEditor
SpektarSPLITSKI IMOĆANIN BIO JE JEDAN OD NAJTRAŽENIJIH EUROPSKIH NOGOMETAŠA, ALI MU JE HEPATITIS STAO NA PUT SLAVE

Ivan Gudelj kod Mosora: Ja sam veća pegula od Smojinoga Pegule

Piše PSD.
20. prosinca 2008. - 13:25
Da sam bio američki vrhunski sportaš i da sam doživio ovakvu sudbinu, sigurno bi ta nevjerojatno nesretna životna priča poslužila kao scenarij za neki tužan film...

Znate li možda zna li bilo tko iz američke filmske industrije za vašu pegulu: jedan od najtraženijih europskih nogometaša, kojega zovu čak i Real, Barcelona i Bayern, naglo prekida sjajnu igračku karijeru jer mu je hepatitis B stao na put slave! Ako znaju, a nisu po tome snimili film, onda ni Amerika nije ono što je bila...
Da sam bio američki vrhunski sportaš i da sam doživio ovakvu sudbinu, sigurno bi ta nevjerojatno nesretna životna priča poslužila kao scenarij za neki tužan film. Ali, kako nisam Amerikanac, nego, kako su mi godinama govorili, splitski Vlaj, neće biti ništa od američkog filma, ali će iduće godine biti objavljena knjiga s tom mojom životnom pričom...

Velika životna drama

... Ivan Gudelj, vrhunski nogometaš i reprezentativac, uspješan nogometni trener, okušat će se i kao pisac!?
Ne. Knjigu će pisati poznati nogometni novinar Blaž Duplančić. On je autor knjige koja će, nadam se, izići idućeg ljeta i u kojoj će biti vjerno napisana moja velika životna drama... Najprije moj blistav nogometni put, na koji sam zaista ponosan, bez imalo pretjerivanja, s pravom ponosan, a onda jedna neizvjesna, teška borba za ozdravljenje, za zdravlje, za život, koja je završila prekidom nogometne karijere.

Udarni igrač i kapetan Hajduka, sjajni reprezentativac i kapetan reprezentacije, nogometaš koji može otići gdje hoće, čiji transfer teži 11 milijuna maraka, zbog hepatitisa završava čak i na otrovnim travama, gotovo pa i kod vračara...
Pukao sam 21. rujna 1986. godine na utakmici Hajduk – Crvena zvezda 1:1. Tad sam, kao miljenik Hajdukovih navijača, doživio zvižduke. Navijačima se činilo da simuliram, da glumim neku bolest, ozljedu... A ja više nisam mogao. Dijagnoza je bila razarajuća: hepatitis B! Od tog trenutka pa sve do konačne spoznaje da više neću igrati nogomet, nema toga što nisam probao u nadi da ću se izliječiti. Bolnice, klasična medicina, alternativna medicina, makrobiotika, bijela magija, crna magija, otrovne trave, visak, bioenergija, molitva... Sad se od muke ponekad znam nasmijati kad se sjetim što sam sve pokušavao. Bio sam izgubljen, znao bih čuti da je netko nekima izliječio hepatitis nekim travama. Začas bih se stvorio tamo, probao te trave... Sve je bilo uzalud!

Bili ste i u višemjesečnoj karanteni...
Da. U Kreutzebergu, u Njemačkoj. Bio sam tamo šest mjeseci. Živio u jednoj nestvarnoj kombinaciji najžešćeg svećeničkog i vojničkog načina života. Dizanje u šest ujutro, doručak u 6.30, molitva, šetnja, ručak, obavezni odmor, večera u 18.30, molitva, a u krevet smo morali otići u – 20.30!?

Pa, što vas je tu moglo ozdraviti!?
Čuo sam te 1988. godine kako taj način života, molitve i specijalna makrobiotička prehrana, izuzetno pozitivno utječu na psihu čovjeka, da mu raste obrambeni mehanizam, kako se događalo da su bolesnici, nakon nekoliko mjeseci, odlazili kućama zdravi. Dolazili su bolesnici iz Amerike, Azije, iz cijele Europe... Meni ni to nije pomoglo...

Tad se šaputalo: “Gudelj ima sidu!”
Saznao sam za to vrlo brzo, a kad su doktori čuli da se o tome govori i da je to došlo do mene, kazali su mi da su to obične zločeste ćakule i da bolujem samo od hepatitisa B. A doživljavao sam čak i to da su neki ljudi izbjegavali rukovanje sa mnom misleći da imam sidu. Bilo je i nekih tragikomičnih situacija, sad mi je to smiješno...

Imali ste recidiv bolesti...
... Triput u godini dana!

Ispada da ste vi pravi Pegula, a ne oni Pegula iz Smojina Veloga mista...
Stvarno sam ja veća pegula od Smojinoga Pegule! Nagli prekid karijere zbog bolesti, veliki pehovi u trenerskoj karijeri gdje su momčadi koje sam vodio gubile neke bitne utakmice na zaista nevjerojatan, nestvaran način. Zamislite pegule: u posljednjoj minuti sudačke nadoknade vratar protivničke momčadi zabije mojoj momčadi gol glavom nakon kornera, nakon posljednje akcije na utakmici! Pa promašeni jedanaesterac u posljednjoj minuti utakmice, pa promašena šansa koja se ne može promašiti. Ne – mo – že! Igrač pred praznim golom s nekoliko metara udaljenosti prebaci vrata... Čudo jedno! Možda uz ime i prezime Ivan Gudelj dodam ono – Pegula!

Evo početnog stava za ples na kiši Ivana Gudelja i našeg novinara, u ambijentu splitskih Prokurativa... / Jakov PRKIĆ / CROPIX

Učenje od Biće

Nakon prekida igračke karijere počeli ste svoj trenerski put!
Zahvaljujući Miljanu Miljaniću postao sam trener olimpijske reprezentacije tadašnje Jugoslavije, trenerski posao počeo učiti uz velikog nogometnog znalca, istinskog velemajstora baluna Antu Mladinića Biću. Trebao sam kao trener otići u Hajduka, ali je bilo onih koji su govorili da tamo ne mogu, da nemam iskustva, da trebam učiti...

Postali ste trener Primorca iz Stobreča, s njim ekspresno ušli u Prvu ligu!
Tad su se za ulazak u Prvu ligu ravnopravno borile tri odlične momčadi – stobrečki Primorac, Solin i Split! Moj Primorac je postao prvak. I novi prvoligaš. To je bio zaista fantastičan uspjeh Stobrečana, ne samo igrača i mene, nego i klupskih čelnika na čelu sa svuda po dalmatinskim nogometnim terenima poznatim Bajom i Garom...

Ipak, dočekali ste da budete trener prve momčadi Hajduka!
To se dogodilo u nezgodno vrijeme, naslijedio sam smijenjenoga Miroslava Ćiru Blaževića. Dobio sam poziv da budem trener Hajduka, ni trenutka nisam dvojio: Hajdukov poziv se ne odbija! Bilo bi posve drugačije da sam sudjelovao u selekcioniranju momčadi, da sam s igračima bio od početka priprema, da sam bio “gazda svlačionice” od početka. Ovako, nije bilo onako kako sam htio... S tim da priznajem kako sam u Hajduku načinio jednu veliku pogrešku...

A to je?
U stanci između dva dijela prvenstva napisao sam i potpisao da mi ne trebaju Nenad Pralija i Zvonimir Deranja. Oni su tada bili u problemima, kao trener sigurno nisam pogriješio, ali kao čovjek jesam. Nisu oni bili bilo tko u Hajduku da ih se riješim tako da napišem njihova imena na listu onih koji mi ne trebaju, da to potpišem i – točka! To mi nije valjalo. Jednako kao ni to kad sam, kao trener Zadra, sve gledao crno-bijelo, kad u pojedinim situacijama nisam imao ljudskog strpljenja...

Prilično ste samokritični!
Uvijek, u svemu najprije polazim od sebe. Ako vidim da sam ja čist, onda idem dalje... Baja i Miljanić

Godinama ste u Hrvatskom nogometnom savezu, sad ste selektor reprezentacija U-16 i U-17...
Zašto kriti: zahvalan sam predsjedniku HNS-a Vlatku Markoviću što mi je dao šansu raditi s mladim reprezentativnim selekcijama! Vlatko Marković, Zorislav Srebrić, Martin Novoselac, ja... Uigran tim kad su u pitanju mlade selekcije. Dakako, pečat svemu daje naša sjajna seniorska reprezentacija na čelu s izbornikom Slavenom Bilićem koji zaslužuje pohvale za ostvarene rezultate. Važnija od svega je činjenica da se u HNS-u radi sustavno, da se poštuje proces stvaranja igrača, da je najveći dio današnjih Slavenovih izabranika prošao reprezentativni put od najmlađih selekcija do seniorske reprezentacije. HNS zaista radi odlično, financijski i organizacijski stoji vrhunski, milina je raditi u takvom okruženju...

Za kraj sam ostavio dva poznata imena – Miljan Miljanić i Ante Jurjević Baja!
Obojici sam zahvalan do kraja života. Bili su prema meni – ljudi! Puno su mi pomogli, ja to ističem. Miljan Miljanić me kao juniora uveo u reprezentaciju, dogurao sam i do kapetana u reprezentaciji bivše Jugoslavije. Miljan je vjerovao u mene, na početku me zaista gurao, sretan sam što sam mu to povjerenje vratio kasnijim odličnim igrama u reprezentaciji. Žao mi je što reprezentacija Jugoslavije nije bolje prošla na Svjetskom prvenstvu 1982. godine u Španjolskoj. Na tom Mundijalu igrao sam zaista odlično, bio izabran i u najbolju momčad Mundijala... A barba Ante Jurjević Baja? Bio je moj dobročinitelj! Bio sam njegov miljenik, znao je reći: “Ivane, ti si moj najdraži Vlaj!” Da nije bilo njega, onda ne bih dobio stan i poslovni prostor, sigurno bi me izigrali. Zahvalan sam Miljanu i Baji. Zahvalan sam im na svemu što su učinili za mene.

Ja Netjak

Sjećam se, televizijska serija velikog Miljenka Smoje Velo misto praznila je ulice, njezina popularnost je bila iznimna. A jedan od najpopularnijih likova svakako je bio Strikan. Špiro Guberina je bio sjajan u ulozi Vlaja škovacina.

A kad se u seriji pojavio Netjak, mladi Vlaj škovacin, kojega je odlično glumio Ivo Gregurević, Edo Pezzi me je prozvao – Netjak! Poslije toga su me znani, ali i neznani, počeli zvati Netjak! Meni to nije smetalo.

Ali, bilo je onda onih koji su mi govorili kako je taj nadimak uvredljiv za mene. Meni je to Netjak zaista bilo simpatično...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

30. rujan 2020 12:49