StoryEditor
Spektarstrateški ciljevi

Ima li Hrvatska projekte u koje bi Amerikanci uložili dolare: Mike Pompeo otišao je iz Dubrovnika, hoće li investitori iz SAD-a stići u našu zemlju?

10. listopada 2020. - 22:41
Mike Pompeo u Dubrovniku. Kapitala ima, postoje li pravi projekti za privlačenje stranog novcaAFP

Kad nam je nedavno američki državni tajnik preporučio da pazimo s kim ćemo u ostvarenje strateških projekata, savjetovavši pritom da zaobilazimo Kineze, rasplele su se teorije, ideje o planovima Kine i Amerike, o njihovu trgovinskom ratu koji se ne smiruje...

Na stranu interesi, na stranu što je tajnik izrekao savjet u gradu koji desetljećima vapi za boljom povezanošću s ostatkom zemlje i što baš kineska tvrtka gradi pelješki most, projekt koji sufinancira Europska unija, koji bi trebao omogućiti takvu povezanost – tu je materijal više za Montyja Pythona – pitanje je pravo kakvi su to projekti na koje bismo trebali paziti.

Koji su to naši strateški ciljevi i projekti? Koja su to naša zlatna jaja u košari na koja se lijepe investitori i interesi? Među strateškim projektima koji su takvima do sada proglašeni uglavnom su infrastrukturni, vodno-komunalni, željeznički, cestovni, putnički terminali, marine, poneka mala zračna luka i resort, LNG terminal na Krku, nekoliko hotela i autokamp...

Na stranicama Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja nalazi se jedan katalog investicijskih projekata u kojem je jedan industrijski, i to izgradnja halal pogona, osam infrastrukturnih, četiri marine, tri doma za starije i nemoćne, sedam tehnoloških inkubatora i 24 turistička: hoteli, golf-resorti, parkovi...

Trebali smo državnog tajnika SAD-a priupitati ima li on nekih investitora i ponuditi mu nešto iz košare projekata.

image
Drago Jakovčević
Dragan Matić/HANZA MEDIA

Nigdje nema proizvodnje

U hrpi svih tih projekata zaposlenost će se povećati kada se bude krenulo s investicijama i za vrijeme dok se one realiziraju, a koliko će njima radnih mjesta biti otvoreno, nakon što se investicije okončaju, nije pitanje kojim se sada bave nadležni. Kako među njima nema mnogo proizvodnih, tehnoloških i sličnih projekata, jasno je da neće zatresti zemlju porastom zaposlenosti kad startaju...

Dok budu trajale investicije u ceste, željeznice i infrastrukturu, osjetit ćemo to na BDP-u, a kad stanu, onda će splasnuti i taj učinak. Jer, kao što to jedan ekonomist kaže, kad izgradite cestu a nemate proizvode koje sami proizvodite i koje ćete voziti tom cestom, onda imate poluproizvod.

Prof. dr. Drago Jakovčević s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu kaže nam da ne bi znao što reći investitoru koji bi ga pitao gdje uložiti.

– S obzirom na članstvo u Europskoj uniji, Hrvatska se obvezala da će zbog povlačenja sredstava iz raznih fondova svaka županija preko razvojnih agencija izraditi strategiju razvoja, što znači da imamo 21 strategiju. Imamo 20 županija i grad Zagreb. Od 21 strategije boli glava. Trebalo bi provesti temeljitu reviziju onoga što je učinjeno, ako je nešto učinjeno, onda to više nije strateški cilj.

Nisam čuo da se netko iz svih tih županija i Zagreba osvrnuo na ostvarenje strateških ciljeva. Strategija jest politika dugoročnog razvoja i podrazumijeva dugoročne ciljeve. Ako smo 2016. zacrtali neke ciljeve, trebalo bismo vidjeti što smo ostvarili. A o tome nitko ništa ne govori – kaže prof. dr. Jakovčević.

Pita se koliko je u toj 21 županijskoj strategiji bilo ciljeva koji su se isprepletali, koliko je bilo istih instrumenata i ciljeva u dalmatinskim županijama a trebali su biti različiti jer su im različiti problemi.

Veli, trebalo bi provesti reviziju tih strategija, od lokalnih samouprava, gradova, općina i županija, i podrediti se nacionalnoj strategiji koja bi bila vršna.

Nijemci sve znaju 20 godina unaprijed

– U Njemačkoj su već zacrtali gdje će biti 2030. godine. Neki dan pročitao sam da od 2021. neće subvencionirati zelenu energiju jer će raditi na tome da električna energija pojeftini i ta bi jeftinija energija bila jedan razvojni poticaj. Mi o tome ništa ne znamo, ne znamo zbog čega nešto subvencioniramo, koji su to sektori u koje ćemo ulagati i gdje želimo biti za 10 godina.

U turizmu bismo trebali smanjiti ulaganja u apartmane, imamo 1000 hotela kao Rimini, a trebali bismo imati 2000 hotela da bismo parirali Grčkoj. Ako je tako, onda treba reći da će oni koji grade apartmane plaćati sve moguće poreze. Kad gledate naše projekte, nema navedenih proizvodnih u Slavoniji, Baranji i Srijemu.

Sretan sam kad obnavljamo dvorce i kulturne spomenike, ali gdje su prerađivačka industrija i poljoprivredna proizvodnja? Samodostatni smo samo u proizvodnji žita, pšenice, kukuruza i soje, a svugdje drugdje nismo, i uvozimo. Napravimo više nešto da imamo tvornicu za prerađivanje poljoprivrednih proizvoda, otvarajmo klaonice, poljoprivredne konglomerate koji će se baviti proizvodnjom stoke. Sjećam se da se u vrijeme Milanovićeve vlade ugasilo 5000 mljekara, vratimo ih natrag, ako treba...

Ali, evo, kao ekonomski stručnjak ne znam što bih savjetovao nekom investitoru, koji su to strateški projekti i sektori i gdje će Hrvatska biti 2030. godine – ističe prof. dr. Drago Jakovčević.

Ništa vedrijih tonova nismo dobili ni od ekonomskog stručnjaka Josipa Budimira. Prisjetio se industrijske strategije koju je svojedobno radilo Ministarstvo gospodarstva pod Vrdoljakom, koja je imala nekoliko stotina stranica.

Kaže nam da je, za razliku od toga nečitljivog i dosadnog štiva, prijedlog nove industrijske strategije Njemačke mala brošura od 20 stranica, s osam stranica teksta, iz kojih je jasna i razumljiva vizija tog razvoja i strateške odrednice. Jedna od stvari koja je jasna i koju su shvatili jest da je prerigidan stav koji su imali u pogledu zabrane konkurencije i tretiranja koncentracije doveo do toga da su njihove kompanije u Europi premale i preslabe da se nose s kineskim i američkim kompanijama.

Budimir nam objašnjava da će Njemačka to mijenjati jer je zbog stroge regulacije bila zabranjena fuzija kompanija koja bi rezultirala gradnjom tvornice baterija za električne automobile pa danas Europa nema takvu tvornicu, dok ih Kina ima nekoliko.

Ne postoji državna strategija

– Elektromobilnost se nezaustavljivo razvija i jača, a Europa zaostaje za Amerikom i Azijom. Ekonomika velikih razmjera igra veliku ulogu i nijedna kompanija ne može sama napraviti takvu tvornicu jer je to golema investicija i prevelik rizik, i Europa je ostala slijepo crijevo u tom tehnološkom smislu.

Kina je napravila gospodarski i tehnološki proboj upravo zato što je pametnom politikom država podržala i stala iza gospodarskih subjekata koji su imali kvalitetne i dobre razvojne projekte, što je omogućilo da postanu dominantni igrači – navodi Budimir.

Hrvatska je u tom pogledu zemlja u kojoj se, kako kaže ovaj ekonomski stručnjak, strategije pišu "u pet do 12" i donose se jer su imperativ za povlačenje novca iz europskih fondova.

image
Josip Budimir
Darko Tomaš/HANZA MEDIA

– Mi smo nepoduzetno i nepoticajno okruženje u kojem se stvaraju proizvodi niske dodane vrijednosti. Ono što se događa na marginama s IT industrijom su neki spontani procesi, gdje neki mladi ljudi osvajaju prostor daleko od očiju kreatora ekonomske politike.

Mate Rimac je pokušavao nekoliko puta organizirati sastanke i predlagati što bi trebalo napraviti da mi u toj elektromobilnosti, u proizvodnji nekih komponenti za električne automobile, postanemo neka relevantna adresa. Nitko mu nije rekao: evo, majstore, kad već znaš i kad si na tom putu napravio nešto, reci što treba, koje su prepreke da ih maknemo, rasute proizvođače spojimo, a vi svoj biznis dignete za pet, 10 ili 20 puta. Dat ćemo vam poticaj da možete to ostvariti. Mnogi drugdje imaju taj državni vjetar u leđa.

Kada bismo mi imali 10, 15 takvih ljudi, koji su zahvaljujući smislenoj politici uspjeli ostvariti nešto u svojoj branši i dokazati se na svjetskom tržištu, onda bismo mogli reći da je država svojom osmišljenom politikom postigla nešto – ističe Budimir.

Smatra da se prema rezultatima trebaju cijeniti strategije i svi ostali dokumenti. Ako tih rezultata nema, znači da je netko pisao gluposti, ako je nešto pametno napisano, a nije realizirano, onda se podrazumijeva politička odgovornost, uvjeren je Budimir.

– Kad bismo uzeli bilo koju od tih strategija i pitali one koji su dobili priliku da obnašaju izvršnu vlast što su proveli od svih strategija, svaki od njih bi dobio neprolaznu ocjenu. Tako je da bilo koju temu otvorim, od pravosuđa pa nadalje. U 21. stoljeću, u kojem bi sve trebalo biti digitalizirano, mi smo još u Austro-Ugarskoj. Umjesto da su katastar i gruntovnica spojeni, još uvijek imamo različita stanja.

Znači, država nije u stanju sebe dovesti u red, a gdje će onda ona dovoditi u red gospodarstvo i ostalo kad nisu sa sobom u stanju to napraviti?

Ono što se događa s Kovačevićevim klubom i Janafom je obrazac ponašanja koji postoji drugdje. Isti je to obrazac menadžiranja, upravljanja, zapošljavanja djece, ljubavnica, prijatelja, stranačkog pomlatka... Takvi ljudi bi nam trebali pisati strategije koje će nas izvući iz zaostajanja u odnosu na druge zemlje? Niti su to u stanju napraviti niti za to imaju interesa – tvrdi Josip Budimir.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

01. prosinac 2020 09:27