StoryEditor
SpektarJEDAN OD ZAŠTITNIH ZNAKOVA DUBROVNIKA, VELIKI MEŠTAR MUZIKE, MAESTRO, TVRDI DA JE SRETAN ZATO što IMA PROBLEMA

Đelo Jusić kod Mosora: U Gradu sam nepoželjan jer sam vjerski nepodoban

Piše PSD.
10. srpnja 2010. - 14:42

Za početak bih vas želio nešto zamoliti: volio bih se s vama slikati uz spomenik Marina Držića! Tako da se mogu svima hvaliti da imam sliku s dva zaštitna znaka Dubrovnika, s dva velika dubrovačka gospara! Imate li što protiv?

- Počastili ste me stavivši me u istu kategoriju s velikim, neponovljivim, najvećim Dubrovčaninom gosparom Marinom Držićem. On je veći od svih nas. Ja nemam ništa protiv te slike, ali ne znam hoćemo li ometat velikog Marina Držića da sa smiješkom na licu gleda što se sve događa na njegovu Stradunu, u njegovu Dubrovniku...

... Evo, ja sam siguran da mu mi nećemo smetati!

- A onda ću i ja vas nešto zamoliti: učinimo ovaj intervju u kultnom dubrovačkom kafiću Talir! Tamo gdje je dolazio Vaclav Havel, Jiri Menzel i mnogi drugi veliki ljudi koji vole i poštuju moj Grad. Tamo se najljepše osjećam, tamo sam nekako najopušteniji, tamo mi je kao u mome tinelu... Ajmo početi s nečim šta je tipično pitanje velikom meštru muzike kao što ste vi: maestro Đelo, kad smo se dogovarali za ovaj intervju, kazali ste mi da – Argentina i Brazil sigurno neće u polufinale Mundijala!? I pogodili ste! Kako?

- Volim nogomet, igrao sam ga kao dijete, u godinama odrastanja bio sam veliki talent, na utakmicama naše dubrovačke Divlje lige dobio sam nadimak – Bajdo! Po našem najvećem nogometašu svih vremena, mome hajdukovcu Bernardu Vukasu Bajdi. Ne kažem ja da sam nogometni znalac, ali nogomet gledam dugo, dugo, uživam u njemu i prvo što sam na ovom Mundijalu vidio bilo je to da Brazil nije onaj dobri stari Brazil.

Selektor Dunga ga je ostavio u Brazilu. Ni Argentina nije imala veze s Argentinom iz vremena kad su za nju igrali Mario Kempes, a poslije veliki, najveći Diego Maradona. Brazil i Argentina postale su loše kopije evropskih reprezentacija i kazao sam da neće naprijed. Isto kao što mislim da ni Urugvaj neće proći Nizozemsku. Onaj lepršavi južnoamerički nogomet se evropeizirao, a vazda je bilo i vazda će biti da je kopija slabija od originala.

Zato prognoziram evropski finale Nizozemska – Španjolska. I trijumf Španjolaca. Iako bi bilo najljepše da svjetski prvak postane Njemačka. Zato što nose dresove bijele boje, kao i moj jedini Hajduk, čiji sam zagriženi navijač. Pa da “bijeli” postanu svjetski prvaci. Ali, mislim da će Nijemci ispasti od Španjolske...

Sjećanje na Splitski festival

Baš me zanima hoćete li i to pogoditi. Nego, u vrijeme Mundijala održavao se i jubilarni 50. Splitski festival. Vi kao vođa legendarnih Dubrovačkih trubadura, koji su osvojili brojne nagrade na spliskin Prokurativama, sigurno ćete meritorno i stručno ocijeniti Splitski festival...

- Splitski festival nekada je bio svečani čin. Uz Sanremo najkvalitetniji evropski festival. On to, na žalost, odavno nije. Sjetite se tko je nekad pjevao na kultnim Prokurativama? Naša najjača imena kao što su Tereza Kesovija, Gabi Novak, Arsen Dedić, Mišo Kovač, Vice Vukov, Oliver Dragojević...

A od stranaca? Velikani evropske muzike Claudio Villa, Sergio Endrigo, Gino Paoli, Iva Zannichi, Antoine, a u gala programu pjevao je i Domenico Modugno. Pa još čuveni Shadowsi... A danas? Svaka tetka koja zna nekoga odgovornoga za festival može dovesti za ruku sina ili unuka i taj će pjevati. Dobro, malo sam ovo karikirao, ali nije daleko od istine...

Mnogi se pitaju: gdje je nestao Splitski festival?

- To se pitaju u nas, a Talijani se pitaju – gdje je nestao Sanremo? Pa nude odgovor da je Sanremo nestao kad je nestalo pravih pjevača. Ja bih tome dodao i to da je nestalo pravih pjesama. Nikad neću zaboraviti jednu ponoćnu probu pred Splitski festival na Prokurativama. Moji Dubrovački trubaduri otpjevali su svoje, otišao sam u Hotel Bellevue popiti piće. Tamo sam susreo velikana Splita i Dalmacije Miljenka Smoju.

Obratio mi se: “Šjor Đele, tija bi vas ništo pitat?” Kazao sam mu: “Izvol’te, gospar Smoje, slugam vam se!” Počešao se iza uha i kazao mi: “Di je refren u ovoj pismi šta je sad piva ova pivačica?” Stari meštar pera sve je vidio. Ta pjesma tad stvarno nije imala refren. E, te Smojine riječi mogu primijeniti i sada i zapitat se: gdje je nestao refren? Ne samo u muzici, nego i u nogometu, u novinarstvu, u životu uopće. Gdje je nestao zanat? Gdje je nestalo znanje?

Zašto vas nije bilo na ovogodišnjem Splitskom festivalu?

- Odgovor je jednostavan: zato što me nitko nije zvao! Bez obzira na sve što su Dubrovački trubaduri učinili na Splitskom festivalu. Dobro, ako nas nitko nije zvao u onoj retrospektivnoj večeri, ne ide mi u glavu da me se nitko nije sjetio nazvati i kazati mi: “Đelo, mjesto ti je u publici na Prokurativama, ovoj je jubilarni 50. festival, zaslužio si se naći tu!”

Oni koji su o tome odlučivali očito misle drugačije. A ja mislim da sam zaslužio biti tamo. Radi mojih pjesama sa Splitskih festivala “Luda mladost”, “Dalmatinski lero”, “La musica di notte”, “Moja Ane broji dane”, “Zapjevajmo prijatelji”, “Mladosti moja lijepa radosti”... Ima ih još.

Gledam vas i slušam dok ovo govorite i čini mi se da niste ljuti na Split!

- Mene nitko ne može zavaditi sa Splitom. Splitski festival bila je moja mladost, moja sreća, moja radost, puno mi je srce kad se sjetim onih Splitskih festivala. Dolazaka u Hotel Marjan, susreta s Gezom Šenauerom, poslije s Ivicom Fleschom, divnih splitskih ljudi koji su voljeli Dubrovačke trubadure, a mi smo voljeli njih.

Tko mi može izbrisati niz sjećanja kada bismo na Starom placu istrčali u bijelim, čistim kao najčišći snijeg, najdražim dresovima Hajduka, kad bismo na poluvremenu pred kao šipak punim tribinama pjevali Hajdukovoj publici. Ili onaj nezaboravni događaj sa splitskih Gripa kad je 1972. godine Jugoplastika, koju je predvodio strašni trio Rato TvrdićDamir Šolman – Petar Skansi, u polufinalu Kupa evropskih prvaka eliminirala slavni Real iz Madrida.

Sa Splitom me nitko nikad neće zavaditi. Kao što nije vaterpoliste moga dubrovačkog Juga iz dana moje mladosti zavadio sa splitskim prijateljima iz Jadrana i Mornara. Utakmice u Portu su bile rat, a nakon njih bi svi zajedno sjeli u betulu, pili, pjevali...

Velike igre oko Igara

Malo mi je neugodno kazati vama, kampanelu Dubrovnika i njegovon zaštitnon znaku, ali čuo sam da vas je i vaš rodni Dubrovnik zaboravio!

- Ovim pitanjem kao da ste mi zaboli mač u srce. Ali, neću izbjeći odgovor. Vjerovali ili ne, ja danas u Dubrovniku – ne značim ništa!?

Čekajte, čekajte... To nije istina. Dok smo šetali Stradunom, javilo vam se s velikim poštovanjem barem dvadesetak ljudi...

- Niste me razumjeli: nisam kazao da ne značim ništa mojim sugrađanima, ali onima što ih desetljećima zovemo odgovornim ja – nisam podoban!

Zbunili ste me: što to znači – nisam podoban!?

- Rođen sam ovdje, u pupku Dubrovnika, u ovoj ulici gdje je kafić Talir, zove se Antuninska ulica. Cijeli Dubrovnik sam u djetinjstvu propješačio bos. Znam svaki njegov kut, svaki njegov skalin, osjećam sve njegove mirise, znam kako diše moj najdraži Grad... I onda doživim da mi kažu kako sam vjerski nepodoban!?

I da nisam poželjan u svom Gradu biti ono za što sam, a ne pravim se važan, cijenjen u svijetu. Dirigirao sam bečkom i istanbulskom filharmonijom, zagrebačkim simfoničarima, opernim orkestrom splitskog HNK... Ma, čekajte, što ja imam govoriti tko sam i što sam: zna se što sam u životu postigao, koje sam sve nagrade dobio! I u Jugoslaviji i u Hrvatskoj.

E, a u mome Dubrovniku ne daju mi ravnati Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, s kojim sam snimio 4 CD-a, koji je u Hrvatskoj i inozemstvu uspješno izvodio moj oratorij “Istina o gradu slobode”. A u isto vrijeme kad, to opet naglašavam, u mome Dubrovniku govore da sam vjerski nepodoban, u Međugorju sto hiljada katoličkih vjernika pjeva moju “Ave Marija”!

Zbunjen sam, neugodno mi je to čuti... Molim vas, koji to zločesti bolesnik ili koji to zločesti bolesnici vas proglašavaju vjerski nepodobnim, broje vam krvna zrnca...

- Vi u Splitu takve ljude zovete mižerje. To je pravi izraz. Oni nisu vrijedni da im ime spomenem...

... Čine li to zato što su ljubomorni na vas?

- Ma kakvi. Nije riječ o profesionalnoj ljubomori, ona može biti i simpatična, može povući čovjeka da napravi nešto dobro i sustigne onoga na koga je profesionalno ljubomoran. Ali, ovdje se radi o jednoj drugoj stvari: Đela Jusića valja uništiti! A kako će me uništiti? Nikako!

Imam svoje ime i prezime, zna se tko sam i što sam u životu učinio. Shvatio sam poruku: nepoželjan sam jer sam vjerski nepodoban! I radi toga su mi zakračunata sva vrata moga Dubrovnika. Eto, neka im je to na ponos i diku. I ne bih više o tome... Neka iz svega ovoga ostane zaključak: ja sam sretan čovjek jer imam problema!

Mučno mi je bilo slušati vas... Sad mi se sve ono što sam vas mislio pitati čini beznačajnim...

- Pitajte, čovječe, vidite da se smijem tom njihovom primitivizmu...

... Mislio sam vam spomenuti Dubrovačke ljetne igre...

- ... Mislite na ovogodišnje Igre?

Da!

- E, ja vam o tome ne znam ništa! A znate li zašto? Zato što sad, par dana pred početak Igara, ne samo da nema plakata Igara, nego nema ni programa Igara. Barem ga nema u štampanom obliku. Pa da vidimo što ćemo ove godine gledati i slušati na Igrama... Nekad je sve to besprijekorno štimalo, danas, na žalost, to nije slučaj.

Nekad se o programu Dubrovačkih ljetnih igara odlučivalo u Dubrovniku, danas se o tome odlučuje u Zagrebu. Raznorazne velike igre su od Igara učinile ono što ni Dubrovnik ni Igre nisu zaslužile. Znate li vi što je nekada bio najveći problem Igara? Dovući u Dubrovnik neko veliko svjetsko ime koje u Dubrovniku nije bilo! A bili su svi najveći: od Herberta von Karajana nadolje! Danas? Molim vas, ne bih više ni o tome...

Svjedočenje u Haagu

Pamtim da ste bili obasuti pohvalama za svoj mjuzikl “Dundo Maroje”. I da ste, jednako kao nakon trijumfa “Dalmatinskog lera” na Splitskom festivalu, kazali jednako: “Zamantan sam kao cipol uboden ostima koji se koprca na pajulima brodice!”

- Dobro ste zapamtili! “Dundo Maroje” je doživio bezbroj izvedbi, više od 500, u Hrvatskoj i inozemstvu. A prva kritika je bila – negativna! Napisala ju je povjesničarka glazbe i glazbena kritičarka Jagoda Martinčević. Udarila je po meni žestoko. To je tad bilo u modi, to je bila škola Igora Mandića koji je znao raspaliti i po Čajkovskom, Rossiniju...

A nakon nastupa u ondašnjem Lenjingradu, gdje je “Dundo Maroje” doživio prave ovacije, uzeo sam kartolinu i dragoj Jagodi napisao ovo: “Poslije velikog uspjeha Dunda Maroja u Lenjingradu, ljubi vas Đelo u pametno čelo!“ Poslije smo se sprijateljili, zaboravili na tu epizodu...

Svjedočili ste u Haagu protiv generala JNA Pavla Strugara. Tad ste izjavili da govorite – istinu o Gradu!

- Da. U ulozi haaškog svjedoka govorio sam istinu. I samo istinu. Imam stan poviše Hotela Excelsior, snimao sam sve patnje moga Grada 6. i 7. prosinca 1991. godine. Te moje snimke vrtjele su se poslije i na CNN-u, bile važan dokazni materijal protiv onih koji su razarali Grad.

Advokati generala Strugara pokušavali su me izbaciti iz takta, ometali su me, ali je iskustvo s pozornice učinilo svoje: ostao sam koncentriran, miran, znao sam da govorim istinu i da me neće izbaciti iz ravnoteže! Tako je i bilo... S tim da je jedna stvar upravo nevjerojatna: niti me je itko iz Grada Dubrovnika i Republike Hrvatske pozvao na razgovor uoči moga puta u haašku sudnicu, niti me itko zvao na razgovor nakon moga povratka u Grad! Nestvarno, ali istinito.

Zanimljiv je bio vaš susret s Carlom del Ponte...

- Gospođa Carla del Ponte je došla do mene, kazala mi: “Želim se upoznati s velikom hrvatskom zvijezdom!” Odgovorio sam joj: “Gospođo Carla, vi ste u Hrvatskoj zvijezda, a ne ja. Vas su pune novine, vi ste na naslovnicima i udarnim vijestima na radiju i televiziji”! Nasmijala me, upitala što mislim o Anti Gotovini.

Kazao sam joj: “On je naš hrvatski Robin Hood. On se sad negdje krije kao što se Robin Hood krio. Mislim da je general Ante Gotovina časno branio našu Domovinu, a da su za ono zašto je on optužen krivi neljudi i palikuće koji su ta zlodjela činili kad je genaral Gotovina otišao!” Carla del Ponte mi je stisnula ruku i kazala: “Zašto tako otvoreno sa mnom ne pričaju vaši političari, nego stalno nešto vrludaju...” Slegnuo sam ramenima, odgovora nisam znao.

Završio bih s jednom vašom neobičnom molitvom usred granatiranja Dubrovnika u prosincu 1991. godine!

- Gledao sam kako gore brodovi u portu, sklopio sam ruke i naglas se pomolio: “Bože dragi, ako treba, neka mi izgori kuća i sve što imam, samo mi spasi brod”! I spašen je. I sad svaki slobodni trenutak provodim na brodu i na moru. Tamo mi je najljepše. U krugu svojih prijatelja, daleko od svakodnevnice. Kojoj se i Marin Držić smije...

milorad bibić
snimio: siniša sunara / Cropix

Matačić i Tijardović

Sretan sam i ponosan što sam poznavao i volio dva genijalca od kojih sam učio i puno toga naučio, koji su voljeli i mene. To su maestro Lovro Matačić i maestro Ivo Tijardović. Lovro Matačić me je učio dirigiranje, s Ivom Tijardovićem sam, slobodno mogu kazati, prijateljevao u Zagrebu.

Neka mi Splićani ne zamjere što ću kazati da je Ivo Tijardović za mene najveći Splićanin svih vremena. Gospari Lovro i Ivo, dva glazbena genijalca, dva divna čovjeka. Nikad neću zaboraviti njihovo veliko znanje koje su mi nesebično prenosili i njihovu veliku dobrotu kojom su zračili. Hvala im za sve!

item - id = 104894
related id = 0 -> 156557
related id = 1 -> 155876
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
23. rujan 2021 14:08