VREMEPLOV: TRAGAČI U potrazi za izgubljenim vesternom

“Naći ćemo je, to je sigurno kao okretanje Zemlje“, Ethan Edwards (John Wayne), “Tragači“ (1956.)

Slikarsko oko za okoliš i kompoziciju kadra imao je veliki John Ford, a kamera bijaše kist u njegovoj ruci. Ni po čemu se u Fordovu vesternu “The Searchers“ (1956.) nije vidjelo da se redatelj prije snimanja morao podvrći operaciji skidanja mrene s očiju, odnosno da je trajno izgubio vid na jednom oku, zbog toga što je, nestrpljiv da udari prvu klapu, ranije skinuo zavoj i odgalopirao put seta na neukroćenom konju bez sedla.

Metafizička odiseja

Prvi kadar u “Tragačima“ fascinantno je oblikovan, njegova ljepota, pak, bezbroj puta oponašana. Drvena kuća u pustinji otvara svoje snene kapke, ulazna vrata i prozore. Kamera prikazuje jutarnjim suncem obasjani pustinjski krajobraz iz unutrašnjosti kuće, genijalno uokvirujući žensku sjenku na pragu. Film su pokretne slike, ali zaustavite li “pauzu“ na tom kadru, eto savršene (“nepokretne“) fotografije, idealne za razvijanje u najvećem formatu i vješanje na zidu u okviru crne boje.

Vratnice su Fordu poslužile kao okviri za savršenu fotku. Redatelj će ponoviti sličan kadar još nekoliko puta do odjavne špice, uokvirujući likove (i) u procjepima između kanjona u blizini njemu tako omiljene Doline spomenika (Monument Valley), mitske pozornice za metafizičku odiseju ranjivog čovjeka u odnosu na divlja prostranstva, malih, gotovo crno-bijelih ljudskih silueta kontra velikog oslikanog neba. No, dakako, najviše se pamte prvi kadrovi.

U jednom od njih Ford nam predstavlja i Ethana Edwardsa (John Wayne), kauboja koji polako prilazi kameri na konju. Nakon poraza u Građanskom ratu (“... prisegnuo Konfederativnim državama Amerike...“), bivši vojnik Edwards se u doba mira pronašao u ulozi plaćenika, lutalice koji “odgovara mnogim opisima“, a utočište traži u kući njegova brata Aarona (Walter Coy), čija djeca, kćerke Lucy (Pippa Scott) i Debbie (Lana i Natalie Wood), te sin Ben (Robert Lyden), idealiziraju strica.

S druge strane, Ethanove oči pogledom traže bratovu ženu Marthu (Dorothy Jordan) i čini se da je potajno voli, uostalom kao i ona njega dok vene tu u pustari. Dotadašnji protagonisti vesterna baš i nisu žudjeli za bratovim ženama, a Ford je između redaka filma zapisao da je Edwards, “brat razmetni“ i “macho“ frajer koji “ne vjeruje u predaju“, imao aferu s Marthom, to jest mogući je otac Lucy i(li) Debbie, što baca drukčije svjetlo na kasnije događaje i njegove motive.

Prijezir prema Indijancima

Ethan bijaše krajnje nesvakidašnji protagonist unutar žanra klasičnog “kaubojca“ koji je taman u to vrijeme kaskao k izdisaju, prepuštajući uzde revizionističkim vesternima i “špagetima“. Za početak, Edwards na glavi nosi crni šešir namjesto bijeloga. U skladu s klasičnom vesternskom karakterizacijom pozitivaca i negativaca, Ford sugerira kako on baš i nije junak ove priče, pa makar ga utjelovio najsveameričkiji žanrovski heroj John Wayne u jednoj od 14 (!) zajedničkih suradnji s redateljem.

Nadalje, Ethan gaji otvoreni (politički nekorektni) prijezir prema Indijancima. Jasno je to pri početku filma kad polunećaka Martina Pawleyja (Jeffrey Hunter) nazove “mješancem“, uvrijeđen njegovom tamnijom bojom kože, iako je momak samo 1/8 Cherokeeja. Edwardsov rasizam doći će do punog izražaja kad Komanči, na čelu s “dobro namazanim“ poglavicom Ožiljkom (Henry Brandon), masakriraju obitelj njegova brata, siluju i ubiju Marthu, otmu Debbie i zapale ranč.

Ethan je gladan osvete više zbog stradavanja voljene žene nego brata. U epskoj, pet godina dugoj, opsesivno-gorkoj potrazi za Debbie, na koju je krenuo s Martinom kroz ledeni snijeg i usijani pijesak, civilizaciju i barbarizam, Edwards će više puta demonstrirati slijepu mržnju prema Komančima, pače oči mu sjaje vatru čim ih netko spomene.

Tako, Ethan će... a) ustrijeliti bizona kako životinja ne bi nahranila Komanče preko zime, b) oskvrnuti leš jednog Indijanca pucajući mu u oči jer tako “ne može ući u zemlju duhova i mora vječno lutati nošen vjetrom“, c) skalpirati umorenog poglavicu, d) biti spreman prosuti nećakinjin mozak metkom ako dobije priliku, jer “nije živa ako živi s Komančima“, čiji je seksualni plijen postala.

Inspiracija za ‘Taksista’

Publika je, dakle, prvi put bila suočena s opcijom da je legendarni The Duke - negativac. S njegovim hodom i govorom sprdali su se mnogi, dok su ga rijetki uzimali zaozbiljno, no premda daleko od “metodskoga“ glumca i raspona jednog Marlona Branda, John Wayne je izvrstan u kompleksnoj ulozi moralno posrnule figure, rasista bez isprike i vječnog usamljenika koji će teško ikad pronaći mir za svoju dušu.

Lik Ethana Edwardsa bio je inspirativan glazbeniku Buddyju Hollyju (po njegovoj uzrečici “Taj dan nećeš doživjeti...“ naslovio je pjesmu), kao i brojnim filmašima, recimo scenaristu (“Taksist“, 1976.) i redatelju Paulu Schraderu (“U podzemlju seksa“, 1979.), ali i Wimu Wendersu (“Pariz, Teksas“, 1984.), Scottu Stewartu (“Sveti ratnik“, 2011.)..., znači filmovima s osamljenim, izgubljenim (anti)junacima - načetim opsesijom, ksenofobijom i samoprijezirom – na iskupničkoj misiji spašavanja mlade žene koja možda i ne želi biti spašena.

U završnici (oprez: “spoiler“) Edwards ganja sad odraslu Debbie i izgleda kao da će je ubiti, pa ipak grabi je u ruke, diže u zrak, uzima u naručje, zagrli i kaže: “Idemo kući, Debbie!“. Ford na kraju filma ponovno stavlja objektiv u interijer drvene kuće. Martin se vraća svojoj ljubavi Laurie (Vera Miles), Debbie posvaja njezina obitelj Jorgenson... Ethan ostaje sam na trijemu, zaboravljen. Okreće se i udaljava od kamere, proklet da vječno luta pustinjom, nošen vjetrom.

MARKO NJEGIĆ