StoryEditor
ReflektorOTKRIVENI ZAVIČAJ

Svjetovni Pop, kojemu je eho važniji nego ego: prošlo je 30 godina otkako nas je napustio Momčilo Popadić

Piše Siniša Vuković
21. studenog 2020. - 11:44
Popadić u svom dvoru u Blatu na KorčuliDinko Oreb/Cropix

Dalmatinsko pjesništvo ima jednu kolosalnu i, veličini te kolosalnosti prispodobivu pojednako i nevidljivu i pogubnu, endemičnu naročitost: nepročitanost najpopularnijih svojih pjesnika. Namjerno pišem "najpopularnijih", ne bih li istaknuo poznatost (samo) jednog stratuma njihovog pjesnikovanja, dok onaj drugi, bolji i dublji, najčešće ostane po strani, neprimijećen.

Tri su eksponenta i reprezenta koji strojevim korakom potvrđuju ovu tezu: prvi je Arsen Dedić, drugi Jakša Fiamengo, a treći – Momčilo Popadić. I, namjerno sam ih – kako ne bih upao u krakorinu možebitne predilekcije ili ma koje opcije zbunjoze – imencovao u taksonomiji abecedne diplomatičnosti. Svejedno je, jasno, tko je prvi, tko drugi, a tko treći; i, baš je nekako svečano nevažno tko je najnepročitaniji, tko je najčešće prolazio mimo nas, a da ga nismo zapazili, tko je u našem uhu najviše slušan, i, istodobnošću nehaja najmanje i čitan. Na štetu čitatelja, dakako. Njima je, pjesnicima, ionako, sad već svejedno. Ali, ima nas, živih čitatelja, kojima to baš i nije…

image
Arhiv SD

Jučer je bilo točno 30 godina otkako je Momčilo Popadić otplovio…

Usve 43 godine

Partio je Pop preko svakog reda, u slučaju genija njegovog formata uvijek prerano, i uvijek naglo, a da je u životu proslavio, eto, usve 43 svoja rođendana…!

I, kad se sagleda sve što je ovaj čovjek za trajanja svojeg ovozemaljskog disanja uspio moći učiniti – čiji je sav život, skupa s djetinjstvom, odrastanjem i obrazovanjem stao u tek malo veću posudu od zapremine sveukupnog čovjekovog radnog staža! – ostaje doista nestvarno poimajućim pogon što je stvorio energiju za ostvariti opus koji bi se mirne duše mogao raspodijeliti na nekoliko različitih karijera. A, da se svaku, sebice, razgleda, kao veliku i važnu, za podneblje gradivnu i za naciju neispustivu…

Jerbo, suma Popovog umjetničkog nerva obuhvaća i visoko estetiziranu poeziju, onu klasičnu, pisanu i slobodnim stihom i vezanim versom u okviru soneta, kao i onu "primijenjenu", namijenjenu skladanju za šansone; zatim podrazumijeva teatrološku dramaturšku dionicu u koju je uključeno više dramoleta za djecu posvećenih lutkarskoj niši kazališta; pa je tu i prozna knjiga čakavskih noveleta čarobnom nekom nevidljivom silom vezanih, poput Zemljine sile teže kojom je sljubljeno stijenje u gomili iliti suhozidu, nakon čijeg čitanja čitač nije načistu je li pročitao kolajnu pripovijetkica ili baš pravi roman; a da se ne govori o nizu novinskih kolumni i komentara, feljtona i, posebice, reportaža, koje su mu u žurnalistici bile ono što mu je u tijelu bila kičma!

I, iz svega ovoga isključujem sve ono što sam vidio, prolistao i pročitao, zahvaljujući povlastici i dobrohotnosti Popove supruge Tonke Čović Popadić, koja mi je u svojem domu otvorila škrinju s njegovom, mahom neobjavljenom, ostavštinom…

Da, zaista se nepojmljivom čini vremenska dimenzija koja je bila dostatna ovom čudnovatom i raščupanom, dobrodušnom i istančanom genijalcu; ovom ostvarenom umjetniku u svim registrima artističkih disciplina u kojima se bio okušao, pa uspio. Isprve… Ovaj je čovjek – najtočnije: mladić! – bio sav sastavljen od registara, poput orgulja. A, kad bi se orgulje imale prikazati u obličju čovjeka, ne bi trebalo iskati najvještijeg virtuoza što prebire "čak i po crnim" njezinim tipkama: valjalo bi to čudesno svojstvo i titulirati – imenom Momčila Popadića. Zbirnost sviju svojstava široko razvedenih registara umjetničkog izražavanja, u njemu je. Bit će da zasluge za to, ustvari, baš ima i njegova Tonka; da, baš ona Tonka koja je trebala reći – cvrčak… Doslovce. Ona Tonka, koja mu je omogućila slobodu… Stvaranja… (Kako ono: tri zida u kući…itako bliže…?)

Dijalog i družba s bližnjim

Zaputio se bio Pop u karijerno krathodahu, ali u kolektivnom zapamćenju dugoročnu i ustvari vjekovječnu hodnju kao friški punoljetnik.

Da računa na drugoga, dijalog i družba s bližnjim da su mu draži od samoće i sebičnosti, eho da mu je važniji nego ego, pokazao je Pop već u prvoj knjizi što ju je, četveroručno, u 19. godini bio objavio s jednim kalendarom od sebe starijim Jakšom Fiamengom.

Bio je to sveščić Stepenište, objavljen 1966. godine u biblioteci "Kairos" pri Narodnom sveučilištu u Splitu, te pod uredničkim patronatom Frane Barasa i Tonča Petrasova Marovića. Pa da, bog sretnog trenutka i doslovce je Popa i Jakova uzeo pod svoje skute, vodeći ih dalje zajedno i kroz pjesništvo svakoga svojom, ali paralelnom, stazom kao na tračnicama, te ih vukući za sobom, poput lokomotive, istim novinskim stranicama, opet svakoga drugim pravcima, ali u istom smjeru…

Jakšin udio u zajedničkoj inicijacijskoj zbirci Stepenište bio je naslovljen upravo nekako invokacijski s mišlju na počelo, Pred obećanom zemljom, dok je Popov revers drugovog aversa već u startu bio odvažno osokoljen, podignut na zadnje noge i eksklamativno bučno obilježen: Glasno doba godine.

Kriptičnost i enigmatičnost, kao da je riječ o sfingi (o kojoj će Pop također imati što reći u jednoj drugoj pjesmi), dopiru odmah, još iz otvarajuće prve pjesme koja nosi ime po prvom stihu:

Ja sam kao pismo u boci

ko zna šta nosim da li nosim

možda prazna boca

možda poruka o blagu

Ja sam kao pismo u boci.

Zanimljivo je kako je Pop pjesme iz ove svoje prve knjige ispisao na ekavici, te kako je neke od njih, poput famozne Balade o glumcu, prenio i u idući svezak. Bila je to njegova prva samostalna zbirka, doskora objavljena u Splitu: Igračke mutnog uma (1969.). Objelodanit će se ova Popova – ustanovimo to bez krzmanja i kolebanja: njegova najveća i najzrelija – knjiga unutar slavne edicije danas nama neprispodobivog vremena afirmacije literarne kreacije, u kojem će debitanti i kucači na vrata daljnjega artizanskog progrediranja imati adresu gdje će zakucavši koljenčićima prstiju moći očekivati dobrodošlicu za učinjeno i dobiti propusnicu za dalje. Jasno, bit će to kultna literarna platforma Splita najboljeg vremena iza nas za književnost, "Vidik" će se zvati… Slavni časopis, slavna edicija.

U ovoj knjizi je i antologijska pjesma Narcis i sunce, u čijoj već prvoj kitici sadržana je gusta lirska magma:

Na teškom nakovnju neba crveno gvožđe sunca

na mukama viče i toči raskošne suze,

Narcis nad vodom tuguje; teške su mu uze

vlastite ljepote, ljubavlju svladan sumanuto bunca.

Premda je metrika izlomljena, ništa se ne gubi na ritmu. Koliko mu je u žilama bio čvrst ritam, vidjet će se u njegovoj poeziji za uglazbljivanje, a pogotovo i u brojnim sonetima. Pop je autor i sonetnog vijenca virtuozno spletenog u dvanaestercu i sa zadivljujućim rimarijem, čija je dedikacija "gospodinu stjepanu kastropilu i gospodinu roku dobri u znak poštovanja i zahvalnosti". Ovo je snažno djelo kojemu se treba odati posebnu pažnju.

Iduću je pjesničku knjigu Pop objavio na ćirilici u Beogradu, Gospodin O i njegova ljubav ("Nolit", 1972.), jerbo je dio života proveo u Pančevu.

Nakon toga vraća se u Split stihozbirkom Sunce šafranove boje (1975.), eda bi malo potom u Čakovcu tiskao svoje Pučke svečanosti (1977.). Do knjige Finski nož (1984.) doći će opet u gradu pod Marjanom, što će biti ujedno i njegova zadnja autorska za života publicirana pjesnička knjiga. Izdati će je Književni krug Split, koji će dvije godine kasnije objaviti i doslovce zadnju njegovu knjigu tiskanu za njegovog života: Živit u strpjenstvu ili Momo, zašto se kriviš (1986.). Isti će libar bit reprintiran i u Zagrebu, u VBZ-u, 2005. godine.

Svoju zvizdu slidin

A dok smo još u ovom bibliografskom škafetu, neka bude notirano kako je "Slobodna Dalmacija" objavila dva posthumna Popova naslova: Šankconijer (2003.), zbir njegovih uglazbljenih pjesama, te Svoju zvizdu slidin (2013.), izbor iz reportažâ u selektorskom situ Damira Šarca, koje je Pop pisao putujući i transkontinentalno, puno dalje od dalmatinskih protega.

I opet, nećemo naći odgovora, ali hoćemo pitanja: kako je to sve Momčilo Popadić bio uspio učiniti s usve 43 navršena svoja rođendana?

Estrada se u svijetu ozbiljne glazbe doživljava baš kao i bižuterija u zanatu filigranstva. A da se u tom univerzumu klasične glazbe može pojaviti i ozbiljna umjetnička tvorevina, dokaz je pozlaćena perjanica pjesama Momčila Popadića, taj dijamantni perivoj od stihova u kojemu podjednakim sjajem bliješte i rubin i smaragd i safir…

Je, taj je dečko bio kadar napisati pjesmu koja će svojom prostodušnošću dovinuti se do rokerske subverzivnosti, skidajući paučinu iz kantuna umilnoga lakoglazbenoga pjesmopolisa. Primjer za to je pjesma Da mi je biti morski pas što ju je uglazbio Mirko Krstičević, frontmen grupe "Metak", u čijem je osnivanju sudjelovao i sam Pop. Evoga, navršilo se taman 40 godina od tog hita, od tog evergreena… S posve druge strane stajat će stihovi koje će dati svojem velikom prijatelju, Rajku Dujmiću, koji neće imati puno izbora pri njihovom uglazbljivanju – jerbo te riječi već nose glazbu u sebi – pa ćemo i dandanas pamtiti i čuvati kao svoje sve one divne pjesme poput: Reci mi tiho, tiho, Momo zašto plačeš, Ključ je ispod otirača, Košulja plava, Čuješ li me jel' ti drago, Ne budi me mati… a, neokrunjena himna bit će Tonka, svevremeni dijamant u koji je, bit će, i sâm Rajko ulagao svoje najiskrenije intimističke ćutilnosti, kad ju nije dao pjevati vokalistici grupe, nego ju je otpjevao on sam…

Identičan amalgam neraskidivih "kuženja" imao je Pop i sa Zdenkom Runjićem: počam s onom svevremenom Ča je život vengo fantažija, napisanu za film Roko i Cicibela. Dijeleći s Miljenkom Smojom stranice Novine, ovdje se ta gotovo rodbinska povezanost prenijela i na film. Čak ni osrednji redatelj Stipe Delić nije mogao ništa uništiti što su ova dvojica unaprijed predvidila i talentom impostirala (kao što nije uspio dokraja razmontirati ni film Sutjeska, koji mu je s neba upao u krilo, gotovo nenadano, kao asistentu Veljku Bulajiću pri radu na Bitci na Neretvi).

Oprosti mi pape

Karizmatični Boris Dvornik i Semka Sokolović-Bertok kao da su i sami bili modeli koje je likovnim okom, ali alatom stiha bio stvorio Pop gledajući ih u gajeti falkuši nasukanoj na žalo u komiškoj vali.

Neka je Runjić uglazbio cijeli jedan samostalni album Popadićevih stihova, koje je otpjevao također svemirski Oliver Dragojević (Svoju zvizdu slidin, Lišina, Adio kumpanji, Hajdučka, Kad bi samo jubit znala, Najlipše te jubi oni što te gubi, Marča funebra…), ipak će se od svih po svemu izdvajati ona – Oprosti mi pape. To je istinska klasika ovdašnjeg šan(k)sonijerstva: bilo po tekstu, bilo po melodiji, bilo po aranžmanu, bilo po interpretaciji…

U toj je pjesmi smještena cijela jedna filozofija življenja u Dalmaciji, uljudba mentaliteta i pogleda na svijet; ta je pjesma sinopsis nenapisanog a mogućeg romana. Ima u njoj i melankolije i dramatike, i nježnosti i grezadurstva, i gotovo molitve i deboto psovke. Oprosti mi pape neslužbena je dalmatinska himna s regionalnim odjekom, sazdana od sofisticiranog teksta i rafinirane melodije, a ipak izgovorena jednostavnim jezikom i ispjevana pučkim glasom.

Među Popovim pjesmana složenih za takozvanu estradu, svakako ih ima konkurentnih i za "pravu" antologiju ovdašnjeg pjesništva. Svaka je, uz to, intimistička i autobiografska, napisana iskustvom vlastite kože, u kojoj pjesnik razotkriva onaj najtananiji svoj sloj: do u mudante, reklo bi se… Čim su u očištu pape i mati, nužno sin proklije do u prvi red. Pa će u pjesmi Ne budi me mati biti to mjesto "sin tvoj na kušinu u ditinstvo plovi", a u Oprosti mi pape: "oprosti mi pape, sad razumin tebe/ gledan tvoju sliku gledajući sebe".

I, ovim nerazrušivim mostom dolazimo do njegove jedine prozne knjige: Živit u strpjenstvu ili Momo, zašto se kriviš (1986.). Sudbina je htjela da će ova važna knjiga proći nekako ispod radara validnog svedalmatinskog, ali i svehrvatskog opažaja. Naravno, na našu sramotu…

Posrijedi je originalna prozna knjiga – podjednako ne-roman, kao i ne- knjiga noveleta, ali, istodobno i roman i knjiga noveleta! – koja se svojim tonalitetom i diskursom izdvaja iz svega što se objavljivalo prije njezinog nastanka, kao i onoga tiskanoga po njoj. Kolikogod su pojedinci vlastita naracijom impregnirana djela htjeli inkrustirati aromom čakavštine, nitko nije u ovolikoj mjeri idiomom svojega nekog materinskog idiolekta do u književnost dopremio ovakvo bogatstvo bisaga i fišeklija izvornog iskustva dalmatinštine i čakavštine. Koncentrat agensa živopisne i jezične i iskustvene autentičnosti uspio je Pop injektirati u tkivo literarnosti kojoj pripada posvemašnošću svojega i duha i bića.

Oprosti mi Pope

Čakavska prozna zadovoljština dalmatinske provenijencije nije uspjela ostvariti ni izbliza onaj korak što ga je nametnula vlastitošću pjesničkog izraza – pustimo sporadične pucnjave Miljenka Smoje, koje su ostale taocima unutar izoliranih slučajeva – ali je ovaj živi jezik Popadićev u ovoj famoznoj knjizi prokrčio vlastitu brazdu u njivi opće književne dalmatinistike. Sastavljen iz vizure djeteta, kojemu su Dida i Baka esencijalni orijentiri i lanterne, ovaj je lirski vremeplov prevrijedni tezaurus sjećanja, istinska kredenca što čuva danas maglovita pamćenja dalmatinskih djetinjstava: što čuva u sebi one krhotine od kojih smo svi sastavljeni bez obzira na to jesmo li toga svjesni ili ne.

Od jednog pjesnika dobiti u amanet ovoliku proznu skulpturu na dar, pa još k tome i čakavsku, doista je poklon u snazi nesvakidašnjeg počašćenja. A, ne posegneš li štilče i za osobnim uvjeravanjem u ovo posljednje izrečeno, nećeš zadobiti obezgrješenja ni po cijenu raskajanja, ni po cijenu pokajanja. Pa ni da za pokoru umjesto milijun Očenaša i Zdravomarija, milijun puta zazoveš: "Oprosti mi – Pope"…

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

21. studeni 2020 11:44