StoryEditor
ReflektorIVANKA MAZURKIJEVIĆ, PJEVAČICA VESELE GRUPE, GOVORI O NOVOM, ČETVRTOM PO REDU ALBUMU “MOŽDA STVARNO...”

Stampedo: Pokazali smo nježnu stranu

Piše PSD.
19. ožujka 2008. - 17:43
Ovaj je album ispao prilično nježan, pokazao je valjda neku našu ljudsku stranu

Bili smo uvjereni da će album ispasti puno žešći, ali dok smo
radili pjesme, shvatili smo da to očito nije Stampedo
Nikada nisu bili bend koji je revolucionarno mijenjao tokove domaće rock scene, ali svojim su pristupom i specifičnim glazbeno-stihovnim kodom unosili toliko potrebnu dozu optimizma, veselja i jednostavnosti koji su surovom i smrtno ozbiljnom glazbeničkom svijetu u Lijepoj našoj bili pravi melem na ranu.
Stampedo je nastao davne 1997. godine, u postratnoj Hrvatskoj, a već na prvome maksi singlu vidjelo se da im bijeg od stvarnosti tako lijepo stoji.

Zvučnim koktelom od stilova odmah su zadali duboke misaone nevolje glazbenim kritičarima sklonima brzopoteznom lijepljenju žanrovskih markica i oznaka, a kao zaštitni znak benda nametnula se i pjevačica Ivanka Mazurkijević svojom duhovitim, spontanim i osebujnim vokalom.

Album “Možda stvarno...” izašao je nakon pet godina diskografske, ali ne i koncertne neaktivnosti Stampeda. O tome kako živi ovaj mali/veliki bend, govori nam Ivanka, ovih dana zauzeta osmišljavanjem programa u još neotvorenom, velikogoričkom Klubu 100. Pitam je o čemu je riječ.

– To je klub za male i srednje, ha, ha... Trenutno koncipiramo glazbeni dio, pokušavamo saznati što se sviđa različitim tipovima publike. Puno je posla, angažman je cjelodnevni, glava mi puca, ali ujedno sam i sretna zbog svega. Uz to je počela i promocija Stampeda.

Djevojački šarm

O Stampedu se u medijima ne priča puno, ali čujem da su vam koncerti i više nego česti i posjećeni. Nekim domaćim glazbenicima ne može se prigovoriti da ih fali na televiziji i u novinama, ali ih, s druge strane, nema toliko na koncertima i među ljudima.
Da, tako ti je s nama. Mi većinu rock-klubova u nas obiđemo u prosjeku dva puta godišnje. Nisu to neki ogromni prostori, ali uvijek je puno, rasprodano i veselo. Nikad se nismo frustrirali i forsirali tom medijskom prisutnošću, samo onima koji ne žive i ne izlaze mediji mogu biti jedino mjerilo stvarnosti.

Album se uklapa u retroprošlost Stampeda, nema velikih eksperimenata, ali su vam pjesme i dalje pune zavodljivih melodija.
I mi smo se sami začudili takvim razvojem situacije, bili smo uvjereni da će nam album ispasti puno žešći, ali dok smo radili pjesme, shvatili smo da to očito nije Stampedo, što ne znači da peti album neće biti drugačiji.

Suradnjom s Milom Kekinom iz Hladnog piva u hit pjesmama “Maslina” i “Dolje je bolje” prepoznata si kao punk-rock-pjevačica, no te adute u Stampedu rjeđe koristiš.
Može se reći da su mi te suradnje donijele više popularnosti, ali Stampedo je u koncertnom smislu najviše rock-bend. Ovaj je album ispao prilično nježan, pokazao je valjda neku našu nježniju ljudsku stranu. Što se tiče suradnji, bit će toga još, ne bojte se.

Fino ti stoji zrelost u koju polako ulaziš. Nisi izgubila ništa od svojega djevojačkog šarma i energije.
To je zato što ne bježim od vremena niti me muče godine koje dolaze. Pokušavam zadržati naivnost u sebi, a to mi dopušta i vrsta posla kojim se bavim. Takvo nešto teško je onome tko ima djecu i posao od sedam do tri, malo ga to poklopi. Ja imam slobodu u prostoru i vremenu pa me to čini neopterećenom i mladom. Meni je to sudbina dodijelila, neke stvari su se tako odvijale, možda ne svjesno mojom voljom. Dobro se osjećam, imam zraka i ne žalim se.

Dugotrajno nebediranje

Ne osjećaš se frustriranom tom pozicijom neovisne žene? Ipak živimo u patrijarhalnom društvu koje teško podnosi različitost.
Jedan dio mene se ne hrani tuđim očekivanjima i ne deprimiraju me, barem ne na dulje vrijeme, ljudske predodžbe o tome kako bih trebala živjeti. Možda se mogu ponekad uzrujati, ali teško da me to može dugotrajno zbedirat. Valjda je to u genima nešto, ha, ha..

Glazba i pjesme Stampeda oslikavaju romantični, idealistični svijet jednostavnih emocija koji je danas prava rijetkost i postoji, čini se, još samo u umjetnosti?
Ja to zovem našim banalnim romantizmom. Novi album se atmosferski i glazbeno dosta naslanja na priču s našeg drugog albuma “Ljetovanje za dvije osobe”, koji je također nastao u jedno turbulentno društveno doba. Čini mi se da se ponavlja taj naš eskapizam. To se najčešće događa u trenucima kad je čovjek iznutra razočaran situacijom u društvu te više nema što kazati. Pjevati o stvarnom svijetu za mene bi značilo da još uvijek vjerujem u te neke ideale da se političari bave politikom za dobrobit građana i tome slično.

Međutim, s nadom u postojanje plemenitosti i dobra završava album, i to baš naslovnom pjesmom “Možda stvarno”.
Da, to je ta neka zadnja nada da možda, možda stvarno postoji neki čovjek koji je dovoljno konkretan i korektan da bi mogao ljude povesti u promjene svjetonazora i načina života. Trenutno je kao singl puštena jedna malo brža pjesma, “Špricer”, koja govori o hladnoći iskazivanja osjećaja muškaraca prema ženama. To je pjesma o kulerima koji misle da će, ako pokažu emocije, prestati biti muškarci. A onda za pet godina, kada ga već prebolimo i oplačemo, on okolo počne pričati kako ju je volio i patio za njom. Ma koga to onda više briga.

Samo za taj osjećaj

Može ispast’ malo ljigavo, ali ja mislim da treba vratiti u optjecaj taj neki romantizam u međuljudskim odnosima. Mislim da to ljudima nedostaje danas, malo otvorenosti, iskrenosti i pokazanih osjećaja. Život bi nam svima bio ljepši!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

25. studeni 2020 15:08