“Ni ti ni ja nemamo ime, ovdje nema imena.“ Paul (Marlon Brando), “Posljednji tango u Parizu“ (1972.)
Zabarikadirali su se protagonisti Bertoluccijevih “Sanjara“ (2003.) u luksuznom pariškom stanu i odatle su izlazili samo nakratko kako bi, recimo, oponašali uzvik kolporterice Jean Seberg (“Herald Tribune!“) iz Goddardova “Do posljednjeg daha“. Dok se napolju palila buktinja studentskih nemira 68., Isabelle (Eva Green), Theo (Louis Garrel) i Matthew (Michael Pitt) prepuštali su se nastranim sinefilsko-erotskim igrama unutar četiri zida, sanjajući samo seks i filmove. Tko nije znao pogoditi u kojem filmu legendarna Marlene Dietrich pleše u kostimu gorile (“Blue Venus“; op.a.), za kaznu je morao masturbirati na sliku “plavog anđela“ pred otvorenim očima ostalih. Određeni prizori “Sanjara“ namrštili su pokoju dušebrižničku obrvu početkom novog milenija, no film nije ni približno izazvao reakcije razmjerno slično koncipirana Bertoluccijeva “Posljednjeg tanga u Parizu“ (1972.).
Tada, 31 godinu ranije, bilo je šokantno u kinima vidjeti pohotljivo žensko tijelo u “full monty“ izdanju. Davno prije Eve Green, njezine nasljednice gotovo identično razbludna tijela, zgodna Maria Schneider defilirala je srodnom mizanscenom raskošnog pubisa, s grudima s kojima bi “mogla igrati nogomet“.
Iznad obične golotinje
“Last Tango in Paris“ svojevremeno je izazvao goleme kontroverzije zahvaljujući “otvorenom“ golišanju pred kamerama i seksanju glavnih glumaca, pokojne Schneiderice i Marlona Branda. Film je izišao u vrijeme kad se jedino “Playboyev“ objektiv usudio skidati žene ispod struka.
Prirodno, najviše se govorkalo o smjelim erotskim prizorima zbog kojih je postao zloglasan i bio optuživan za opscenost. Svršavanje bez dodirivanja, igra Crvenkapica-Vuk, an(im)alni seks uz malu pomoć maslaca... uzbudili su konzervativnu javnost. Seksa je u filmu bilo najviše dotad, međutim tinejdžeri sedamdesetih, koji su “picavali“ nastavu kako bi u najbližem kinu vidjeli ševu o kojoj stariji naveliko pričaju, ostali su osupnuti. Nimalo iznenađujuće.
Bertoluccijevo čedo nije celuloidni eros populističkog tipa poput “Emanuelle“ (1974.). To je nihilistička, tragična ljubavna priča, intimni umjetnički (meta)film prve klase, vjerojatno posljednji takve vrste koji je dupkom punio kina prije nego što je svanula zora bučnih hollywoodskih blockbustera. Bertoluccijeva kamera plazila je po krajobrazima nagih tijela, ali još više zaranjala u beskrajne dubine ljudske psihe “iznad racionalnog poimanja“.
Nije zaludu znameniti stariji kolega Roger Ebert “Posljednji tango u Parizu“ nazvao “jednim od najvećih emotivnih iskustava“. Maria Schneider ogoljela je čulno tijelo, Marlon Brando, pak, u ponajboljoj ulozi karijere napravio striptiz duše. Nadahnuta Bertoluccijevim snom u kojem je vidio lijepu bezimenu ženu na ulici i s njom se poseksao, a da nije znao tko je ona, radnja filma dala bi se takoreći sabiti u jednu rečenicu.
Veoma mlada Parižanka Jeanne na pragu udaje započinje neobičnu vezu sa sredovječnim udovcem, Amerikancem Paulom, utemeljenu isključivo na žestokom seksu. Njegov je brak, dakle, završio, njezin tek treba početi. Jeanne i Paul upoznavaju se u velikom stanu koji su zasebno planirali unajmiti; ona kako bi u njemu počela život sa zaručnikom, on s namjerom da pobjegne iz hotela pokojne žene.
Nakon kratke izmjene riječi, Paul ju je gurnuo u kut i uzeo uza zid. Nakon seksa on sklapa dogovor: sastajat će se ovdje ne želeći znati ništa jedno o drugome, niti o tome što se događa vani.
Fizičko izražavanje duševnog
 |
Dok ga samoća pritišće, očajan, nafilovan boli, krivnjom i razočaranjem, (auto)destruktivni Paul jedino se pomoću seksa može izraziti i otvoriti zatomljenu nutrinu okolini kojoj je zalupio vrata nakon što mu je žena počinila samoubojstvo i zauvijek napustila čovjeka koji je, čini se, doista bio “gost njezina hotela“ umjesto “suprug u njezinu krevetu“.
Zato demonstrira muškost na Jeanne kad već nije na suprugi. Koliko god Paul bio okrutan, draže joj je njegovo fizičko silovanje od mentalnog, zaručnikovog. U direktnoj sinefilskoj posveti francuskom “novom valu“, Bertolucci uvodi lik Jeannina dečka Toma (Truffautov “kućni glumac“ Jean-Pierre Leaud), redatelja koji u “cinema verite“ stilu snima film unutar filma o njihovu životu.
Tom ga opisuje kao (ponajviše) ljubavnu priču o djevojci koja susreće filmaša. Kako dvoji cjeliva li je zaručnik zato što je stvarno voli ili samo za potrebe filma, Jeanne se vraća Paulu koji je usredotočen samo na nju, sve dok, emotivno nezrela, u završnici ne spozna “istinu“.
Paulova finalna ekspresija ljubavi najperverzniji je i najopasniji trenutak u njihovoj vezi koja je u stvarnome svijetu osuđena na propast. “Ljubav nije pop, brak jest“, smatra Jeanne. Zato bježi natrag u iluziju izrežirana (budućeg) života. Pobjegnimo i mi tamo. Zamislimo da su Brando i Schneider na nebeskom podiju negdje poviše Pariza dobili priliku za novi tango.
Zloglasni čin sodomije•• Snimajući film, Tom uvjerava Jeanne kako je bolja od Rite Hayworth, Joan Crawford, Kim Novak, Lauren Bacall... Pa ipak, Maria Schneider nije uspjela steći status filmske dive, iako je nakon “Posljednjeg tanga u Parizu“ snimila barem još jedan kultni film – Antonionijev “Zanimanje: reporter“. •• “Nađi drugu djevojku za svoj film, iskorištavaš me, tjeraš da radim nešto nikad nisam“, kazuje Jeanne u jednoj sceni Tomu. Zanimljivo, Schneiderica se poslije žalila da su je Bertolucci i Brando iskoristili i tjerali da radi nešto što nikad nije, što ima pokrića u “triviji“ po kojoj famozna maslac-scena nije nikad bila u scenariju, već je u zadnji trenutak improvizirana od strane dvojca, a da se pritom nitko nije s njom konzultirao; Brandov čin sodomije je lažiran, ali Schneideričine suze u toj sceni bile su prave. |