StoryEditor
ReflektorHedda Gabler

Lucija Šerbedžija u ćakuli za ‘Reflektor‘ pred novu glumačku izvedbu: Puno sam igrala u Splitu i ne vidim razliku između ove ili neke druge publike

Piše Anita Matić
2. kolovoza 2020. - 18:51
arhiva/Goran Šebelić/HANZA MEDIA

Kazalište "Hotel Bulić" predstavlja splitskoj publici svoju novu predstavu" Hedda Gabler" u režiji Senke Bulić. Pred izvedbu 2. kolovoza, danas, u Multimedijalnom kulturnom centru, napravili smo ljetnu ćakulu s Lucijom Šerbedžijom, koja u predstavi igra naslovnu ulogu, a uz nju glume i Barbara Prpić, Paško Vukasović, Jure Radnić i Dado Ćosić.

Ljubav prema Splitu

"Hedda Gabler" igra u Splitu, što je sjajno jer ako ništa, u Splitu ovih dana ne manjka kulturnih događanja. Premijera ove predstave je svojedobno otkazana jer ste tada, na nesreću, drugi put slomili kuk.

Je li s kukom sada sve u redu, koliko dugo ste se oporavljali?

- Da, nažalost, ozlijedila sam se pet dana pred zakazanu premijeru, a lom svakog zgloba je dosta nezgodan i oporavak je dugotrajan. Evo, prošlo je devet mjeseci od tada, a ja još uvijek osjećam svaku promjenu vremena skoro pa točnije od Vakule.

U predstavi igrate Ibsenovu Heddu, izuzetno slojevit lik. Koliko vam je teško bilo saživjeti se sa svim njezinim osobinama i utjeloviti ih? Jeste li uspjeli pronaći dodirnih točaka?

- Ibsen je sjajan pisac tako da su svi njegovi likovi, pa tako i Hedda, višeslojni, sočni, zanimljivi te samim time glumački primamljivi i izazovni. Kad radim ulogu ne tražim je nikada negdje izvana, već istražujem i kopam po vlastitoj nutrini. U slučaju Hedde, koja je negdje duboko usamljena, pa i mračna, bez obzira na to koliko je duhovita i nepredvidljiva, ponekad i nije bilo lako susresti se i otvoriti te iste stvari u sebi.

Za vrijeme procesa i proba ne mogu se distancirati od uloge koju radim, budim se i liježem s njom, zajedno ručamo, šetamo psa, čitamo, jedemo i bivamo zajedno. Tek kad predstava iziđe uspijevam se u stvari odvojiti, tako da na neki način ne mogu dočekati da se to dogodi i s Heddom.

Znam da malo zvuči stereotipno, kakva su vam očekivanja od splitske publike?

- Puno sam igrala u Splitu i ne vidim razliku između splitske ili neke druge publike, a što se očekivanja tiče, davno sam shvatila da je najbolje ne očekivati budući da nas očekivanja kao takva ograničavaju u svim segmentima života. Mislim da je bolje prepustiti se u danom trenutku. Više me iskreno brine koliko će ljudi u ovim korona-uvjetima moći pogledati predstavu i što će uopće u budućnosti biti s kazališnim predstavama dok ta grozota ne prođe.

Hoćete li posjet Splitu iskoristiti za malo dulji boravak s glumačkom ekipom?

- Aaaa, ne, ja baš jako volim Split i silno mu se veselim, međutim jedva sam uspjela organizirati čuvanje djece, koja me za to vrijeme čekaju na Silbi, gdje ljetujemo.

Na dan kada igrate u Splitu, kazalište "Ulysses" na Brijunima slavi okrugli dvadeseti rođendan velikim koncertom vašeg oca Rade Šerbedžije. Šteta što ćete to propustiti. Hoće li biti prilike da svratite tamo ovoga ljeta, kakav vam je raspored?

- Da, slatko mi je to da je na našu izvedbu "Hedde" i proslava 20 godina kazališta "Ulysses" te Radetov koncert, bez obzira što neću moći prisustvovati, nadam se da će se energije tog dana negdje susresti i te večeri slaviti zajedno.

Neizvjesna vremena

Kao velika, nagrađivana i nezavisna glumica uvijek ste igrali uloge koje odgovaraju vašem senzibilitetu, ne podilazeći pritom ni sapunicama, ni drugim "mainstream" angažmanima. Bojite li se da na tom putu ne pokleknete, pogotovo u ova, za umjetnike pogotovo, krajnje neizvjesna vremena?

- Naravno da se brinem, bilo bi vrlo naivno od mene da se ne brinem hoće li kazalište i u kojem smislu, ono u koje ja vjerujem i kojim se želim baviti, uopće opstati u ovim vremenima. Nadam se da hoće, nadam se da su ljudi ipak željni pravih dubokih i istinitih misli koje će ih protresti, zamisliti ili probuditi. Ako to ne bude tako i ispostavi se da sam nepopravljivi idealist i romantičar i poždere nas surovi kapitalizam, glupost i površnost, radije ću se baviti nekim drugim zanimanjem nego ići kontra svojih uvjerenja i stavova.

Postoji li žal zbog neke odbijene uloge ili obrnuto, nekog projekta koji niste trebali prihvatiti?

- Ne, što se kazališta tiče stvarno imam neviđenu sreću da sam radila predivne uloge s redateljima/cama koji su talentirani, inspirativni, odgovaraju mom senzibilitetu i od kojih sam puno naučila.

Jednom ste kazali da vam otac nikad nije davao nikakve glumačke, već životne savjete. Traži li on katkad savjete od vas?

- Ha ha, pa mi imamo divan odnos i on zna da sam ja njegov najveći fan. Predivan je i kao partner na sceni, a obožavam i gledati kako radi na ulozi. Svakoj se veseli kao da mu je jedina, maštovit je, duhovit i zaljubljen u svaku. To je predivno gledati i zavidim mu pomalo na tom entuzijazmu.

Djeca su vam gotovo pa tinejdžeri. Kako se nosite s njihovim pubertetom, imate li kakvu spasonosnu formulu?

- Uf, ona ima 10, a on 12 i pubertet već opasno kuca na vrata. Ne znam postoji li ta spasonosna formula, ali ima dana kad se teško izboriti s hormonima. Ha, ništa, trudim se biti tu kao prijatelj, a ne samo roditelj i ne zaboravljati da sam i sama nekada bila taj tinejdžer koji je nervirao svoje i maštao, radio gluposti i imao oscilacije raspoloženja.

Izdvojeno

02. kolovoz 2020 19:25