Po prvoj se sceni akcijski junak poznaje. Ako je “ulazak” heroja u film nesvakidašnji, velika je šansa da se publika zaljubi na prvi pogled. Njegovo uvodno predstavljanje sastavni je dio bildanja takozvane akcijske karakterizacije lika. Budući da u novom mileniju ne vlada “kult tijela” kao u osamdesetima, više se ne preporučuje otvaranje filma kadriranjem junakova bicepsa dok nosi deblo na ramenu (“Komandos”, 1985.) ili maljem razvaljuje kamenje u zatvoreničkom kampu (“Rambo II”, 1985.). “Hero” mora biti “cool” na neki drugačiji način.

Znali su to dobro britanski glumac Jason Statham (“Lopovi, ubojice i dvije nabijene puške”, “Zdrpi i briši”) i francuski scenarist/producent Luc Besson (“Leon profesionalac”, “Nikita”) kad su 2002. godine pripremali “Transportera”, prvi film iz budućeg serijala. Junaka su odjenuli u crno odijelo, koje isto samo što nije puklo po šavovima od mišića (što je protagonist akcijskog filma bez impresivne tjelesnosti?), posjeli ga za volan BMW-a 735-ice i parkirali ispred banke, odakle će par trenutaka kasnije četvorica pljačkaša uletjeti u njegovu “bemburu”. “Rečeno mi je da će vas biti troje.

Preludij jednoj od najboljih scena tučnjave uopće

Tri čovjeka, 254 kilograma. Pravilo 1: Dogovor se nikad ne mijenja”, veli smireno neimenovani heroj, a histerični suvozač drži mu pištolj na čelu, prisiljavajući ga da krene dok im bubnjići nisu pukli od sve glasnijeg vrištanja alarma i policijskih sirena. Ovaj to tvrdoglavo odbija. Bez njega i šifre, ako ga ubiju, lopovi neće nikada upaliti vozilo. Tek kad je suvozač sprašio metak u čelo nesretnome kolegi na stražnjem sjedištu, vozač je ubacio u prvu brzinu i dao gasa jureći po Nici “brže i žešće” od Roberta De Nira i Jeana Renoa u “Roninu” (1998.), da bi “isporučio” krimi-tercet na dogovoreno mjesto.

Frank the tenk

Pravilo broj dva možda kaže “Imena se ne spominju”, ali naš junak nije do kraja serijala ostao Bezimeni, poput Clinta Eastwooda u Leoneovoj špageti-trilogiji. Doznali smo uskoro da je njegovo ime Frank Martin. Dakle, on je bivši specijalac bogate prošlosti. Vodio je jedinicu komandosa za pronalaženje i uništavanje, bio u Siriji, Libanonu... Klasika.

Transporter i njegov “živi paket” Shu Qi

Međutim, dosadilo mu je gledati kako “nadređeni upropaštavaju njegove najbolje namjere” i danas živi od vojne mirovine, ali i “dostave”. Nije to dostava pizza iz “Podiona”, iako Frank “uđe” i “raznese” silno poput tenka. Martin je kurir koji operira na tankoj granici koja zakon razdvaja od kriminala. Transporter. Dajte mu paket i isporučit će ga profesionalno u rekordnom roku od točke A do točke B (“Dostava je vrlo precizan posao!”), najčešće u nekom vozilu njemačke marke (BMW, Audi).

Zaustavit će se samo ako upadne u nevolju i ako bude izazvan, izaći iz auta, skinuti sako koji je “tek podigao iz kemijske” i obrisati pod protuhama. Ako ga, pak, i umrlja krvlju, nema veze – u gepeku čuva ekstra odijelo upravo za takve slučajeve. Isto vrijedi i ako se ispostavi da se paket “miče”. E, tad će Frank otkriti da se sva pravila mogu kršiti, pa i njegova, jednostavna, koja mu “umirovljenički” život čine lagodnijim.

Potjera s morskim skuterom nastavit će se i na kopnu

Konkretno, pravilo broj tri: “Nikad ne otvaraj paket”. Iako “nije dobro kršiti pravila” koja će mu mirni, samotnjački život okrenuti naglavce, načiniti manje udobnim i potencijalno kraćim, Martin će “živi paket” ipak nastojati održati na životu te, usput, spasiti svoju glavu i razbiti tuđe ili im barem osigurati trajni invaliditet.

Srećom za njega, “živi paket” ne dolazi u tijelu Tommyja Leeja Jonesa kao u istoimenu filmu Andrewa Davisa, nego redom egzotičnih djevojaka, Shu Qi (“Transporter”) ili Natalye Rudakove (“Transporter 3”, 2008.), koje se pokažu podjednako problematičnima kao što su i lijepe, a izgledaju kao da su došle sa seta nekog “Jamesa Bonda”. Zgodne žene nisu jedina poveznica Franka Martina s Jamesom Bondom.

“Stand/off” po mjeri Johna Wooa

“Transporteri”, naime, podsjećaju na “Bond-filmove” iz sedamdesetih i osamdesetih s Rogerom Mooreom, ponajprije zbog jednostavne pričice Frank “nije baš ljubitelj kompliciranog” pa makar se ona vrtjela oko smrtonosnog virusa (“Transporter 2”, 2005.) ili gomile toksična otpada (“Transporter 3”). Neovisno o tomu, akcija je “non-stopna”, s rijetkim prekidima vatre, nužnima za osnovnu ekspoziciju i zaplet. Svaki film starta s jurnjavom i ne baca u nižu brzinu.

Brak Jamesa Bonda i Hong Konga

Tanka pričica, koja potkrada motive “Tjelesne straže” (vezivanje s dječakom i njegovom prelijepom majkom “Transporter 2”) i “Brzine”, odnosno Stathamova “Ubrzanja” (eksplozivna narukvica koja će se aktivirati ako se udalji dvadeset metara od auta “Transporter 3”), zaboravlja se jednom kad meci počnu frcati. Samo je Martinov prijatelj, inspektor Tarconi (Francois Berleand) u prvom dijelu prebrojao 5000 komada pucanog streljiva razasutog oko njegove kuće.

Sukladno tomu, svaki novi nastavak “Transportera”, na tragu starih “James Bondova”, nadmašuje prethodnike u besramnim, suludim akcijskim scenama, koje proširuju zakone fizike kad uzmemo u razmatranje vožnju u zraku između zgrada ili dvaju kamiona u pokretu, naganjanje busa s “jet-skijem” na moru, a potom i po cesti, skidanje bombe na podvozju automobila s dizalicom i tučnjavu u “bruceleejevskom” stilu protiv horde naoružanih štemera.

Treći je dio pokazao da je akcijski junak zaljubljive prirode

“Transporteri” zapravo predstavljaju moderni brak “Jamesa Bonda”/“Die Harda” i Hong Konga u kombiniranju škripe guma po luksuznim (mahom europskim) lokacijama i ljubavi prema nemogućoj, izvanzemaljskoj akciji sa svim trikovima borilačkog zanata najboljih majstora hongkonške filmske škole utjelovljenih u Coryju Yuenu, redatelju originala i “martial arts” koreografu nastavaka Louisa Leterriera i Oliviera Megatona.

A, u tumačenju Jasona Stahama, Transporter je istodobno i Bruce Willis i Van Damme u jednome, s time da se čini da je uzeo i nekoliko savjeta od Jeta Lija, kolege iz filma “Jedan jedini” (2001.). Zato se Stathamov junak “dobro tuče, iako loše veže kravatu” (Natalyja Rudakova) i improvizira na licu mjesta kad ga “pritisnu” desetak oponenata opasanih sjekirama, katanama i slično, pri čemu mu svaki rekvizit, čak i “živi paket” kao Shu Qi, postaje oružje u borbi. Koristit će svoju majicu i vatrogasno crijevo ne bi li ih vezao i radio im kojekakve poluge, proliti se naftom kako bi bio skliskiji...

Frank Martin reklamira “Kasko” bombone, samo bez Yuga

To će raditi tako furiozno da se čini kako bi mogao prebiti i realističnijeg Jasona Bournea ako bi se susreo s njime. Jer, Frank Martin živi u nevjerojatnom svijetu eskapističke fantazije, u kojemu je sve moguće i koji od gledatelja traži da zaborave na logiku i citiraju taksista iz drugog dijela (“Nećeš vjerovati što mi se sinoć dogodilo...”). Da, logika zasigurno ne stanuje u “Transporterima”.

Naslovni heroj ju je šakama izdevetao i zatim šutnuo nogom kroz prozor. Isti onaj kroz koji je i sam skočio za protuotrovom “izazvan” riječima negativca “Zbilja glumiš superjunaka... Da vidimo možeš li letjeti?!”. Logika nije preživjela pad. Monsier Frank Martin jest. On zbilja glumi superjunaka.