StoryEditor

Evo u čemu je stTVar: B.a.b.e., založite se i za Antonijina prava!

Piše PSD.
31. ožujka 2011. - 14:30
Antonija Mišura
U programu domaćih komercijalnih televizija – ne mislim sad na HTV koji se samo vješto pravi da to nije! – dobri su dokumentarci, nažalost, rijetkost i iznimka koja ima znate već koju ulogu u onoj poslovici o pravilima. Kako bilo, u programu RTL-a i Nove TV dokumentarci se viđaju rjeđe od NLO-a za ljetnih noći iznad Biokova ili, recimo, Gospe u Međugorju.

Dokumentarci su, kad bolje razmislim, rijetko programsko područje u kojem HTV spram konkurencije još uvijek ima težinu jednog BBC-ja. No, prošle smo nedjelje na RTL-u, a ne na HTV-u, mogli vidjeti dokumentarac “Nekoć braća”, u produkciji američkog ESPN-a. Naravno, političko-ratni potkontekst priče o usponu i propasti jednog prijateljstva teško je zaobići, ali je i posve pogrešno fokusirati se samo na njega.

Ipak je ovo prije svega, makar donekle romansirana i na trenutke zašećerena, priča o dvoje ljudi koji, ma koliko u nekom trenutku bili veliki prijatelji, naprosto nisu mogli biti veći i od vala ružnih povijesnih događanja koja su ih (za)pljusnula početkom devedesetih. Dimenziju dodatnog, vrlo bolnog apsurda u ovu je priču unijela činjenica da njezini glavni junaci naknadno, eto, nisu imali prigodu da si u lice kažu neke stvari.

Je li bilo suživota i prije narodnjaka?

Ne znam je li Vlade Divac, danas predsjednik Srpskog olimpijskog odbora, snimajući s američkim ESPN-om film o usponu i propasti svojeg prijateljstva s pokojnim Draženom Petrovićem, zapravo kalkulirao i o eventualnoj kandidaturi za predsjednika Međunarodnog olimpijskog odbora i “peglanju” vlastite biografije, ali film je rijetko dobar i dirljiv kako samo iskrena ljudska bol može biti. Ovo ne govorim zato što je baš Dražen, da se ne lažemo, bio idol mojeg djetinjstva...

Pravo na emociju prema bivšoj zajedničkoj državi, bivšoj reprezentaciji i pokojnom prijatelju Divcu nitko nema pravo osporiti. No, isto tako, jasno je i da se ovaj umirovljeni centar jednostavno pravio blesav kad je riječ o preskakanju uzroka spominjanih “ratnih sukoba”, baš kao i pri selekciji svojih izjava o ratu i njegovim posljedicama od 1991. do danas. Ali to zapravo i nije razlog nastanka ovog filma, dakako, osim ako u svemu nismo skloni tražiti elemente nekakve protuhrvatske urote, a u svakoj Divčevoj rečenici dokaz da je on zapravo “obični četnik i ništa više”.

Ako ništa, ovaj je film dobrodošao nekim novim klincima, koji možda misle da je jedina stvar koja bi mogla povezivati nekog Hrvata i Srbina, osim rata, Big Brother na beogradskom Košutnjaku ili možda narodnjaci, kojih barem na splitskom području ne manjka svakog vikenda.

Mamiću, plati Vahi tečaj!

Zbog vlastitih ću živaca preskočiti gostovanje nogometne reprezentacije u Gruziji (mogla bi to biti osnova za dokumentarac pod nazivom “Gruzijski očaj”), ali ostanimo još malo na sportskim terenima. Nabasavši nakon gruzijske blamaže Bilić Boysa na izravni prijenos utakmice između nogometaša BiH i Rumunjske odigrane u euforičnoj Zenici, pomislio sam na − Zdravka Mamića. Evo zašto: slušajući nakon utakmice tečne izjave izbornika BiH Safeta Sušića, koji je u Francuskoj proveo dobar dio života, baš kao i njegov zemo Vahid “kažem ja” Halilhodžić, zapitao sam se − kako to da i ovaj Safet nije zaboravio “naš” jezik?

Po čemu je on to bolji od Vahe? Je li on uopće bio u zemlji koja je na aktualnog Dinamova trenera ostavila takav trag da ga zapravo jedva razumijemo kad se nakon utakmice obrati novinarima? I zato, Mamiću, ne budi cicija, plati svom treneru jezični tečaj ako već štediš na održavanju maksimirskog travnjaka, čiju boju možemo usporediti samo s bojom kose koju je na zadnjem derbiju pokazao Tonči Gabrić. Uostalom, nije sramota ići na tečaj niti u tim godinama, pa čovjek uči dok je živ, je li. Makar, eto, taj Safet očito nikad neće naučiti govoriti “naški” s francuskim naglaskom, ma koliko puta odlazio u Pariz!

U ime diskriminacije

I ovaj put ne mogu zaobići nešto što se na našim televizijama uopće nije vidjelo. Nakon što, eto, nismo vidjeli Final Four ženske regionalne košarkaške lige, HTV je izignorirao i nekoć nezaobilazni finale domaćega kupa, čime je samo nastavljen nezavidni tretman ženskog sporta na javnoj televiziji. Koja − eto vam još jednog dokaza! − samo glumi da nije komercijalna. Pa tako dobar dio javnosti vjerojatno ne zna ni tko je, recimo, djevojka s donje fotografije.

Sumnjam da za nju znaju i u udruzi B.a.b.e. A ako se udruge poput te neće boriti za žensku ravnopravnost, onda se i ženskim pravima loše piše. Šibenska košarkašica Antonija Mišura ionako će sve svoje probleme vjerojatno riješiti inozemnim angažmanom, ali ženski će sport ostati gdje je i sada. U debeloj sjeni bilo kakvog muškog sporta.

Hrvoje Prnjak

Izdvojeno

31. svibanj 2020 05:42