“Sad je tvoj red da vrištiš, seronjo!“ – Neve Campbell, “Vrisak 3“ (2000.)
Inscenacija Eshilove Kasandre u središnjoj sceni metafilmskog “Vriska 2“ (1997.) na prvi se pogled može doimati slučajnom. Na drugi se čini kako je redatelj i sveučilišni profesor književnosti Wes Craven povukao još jednu metatekstualnu paralelu - između grčke tragedije i horor filma. Zar grčka tragedija i horori imaju dodirnih točaka?
Moglo bi se reći. Primjerice, uvođenje (jezovitih) maski i odlučne, hrabre heroine (protagonistkinje) koje se odupiru i odbijaju pokoriti (antagonistu) pod prijetnjom smrti, odnosno “izazivanje jada (potresenost, ganutljivost) i jeze (strava, užas)“ kod publike koja “iskušava neku vrstu pražnjenja i psihofizičkog rasterećenja, osjećaj olakšanja i uživanj...