PARK PRIRODE UČKA Zaštitnica Istre i Kvarnera s jednom od najljepših panorama u ovom dijelu Europe

Može biti destinacija za jednodnevne planinarske ili šetalačke izlete, ali isto tako, mnogima je cjeloživotna preokupacija kojoj se uvijek iznova vraćaju, nastojeći otkriti i uživati u svakom kutku, grebenu, kanjonu...

U ne tako davna vremena, do 1876., kada je sagrađena istarska željeznica, ljudi iz Istre stoljećima su putovali u Rijeku ili dalje na “kontinent”, po ovom ili onom poslu, preko 922 metara visokog prijevoja koji spaja planinske masive Učku i Ćićariju. Kada bi došli na sam prijevoj, pred njima bi se otvorio pogled na cijeli Kvarnerski zaljev, a prvo što je pobožan narod tamo u daljini očima tražio bila bi zavjetna crkva Gospe Trsatske. Zastali bi, poklonili se i pomolili, tako da je prijevoj dobio ime Poklon, koje nosi i danas. U spomen na taj čin, na vidikovcu je postavljen križ.

Preko Poklona danas vodi zavojita cesta kojom se služe uglavnom izletnici i planinari, kao i oni koji žele izbjeći plaćanje tunela Učka, a već je i vožnja preko prijevoja, s koje god se strane dolazilo, atrakcija sama po sebi.

Nakon što su ga stoljećima, iz nužde, koristili težaci natovareni robom za prodaju, taj su put krajem 19. stoljeća “otkrili” austrijski turisti iz Opatije, zaljubljenici u prirodu i planinarenje, koji su na Učku odlazili za vlastiti užitak. Oni su, okupljeni u Österreichische Touristen Clubi, sagradili prvu planinarsku kuću na Učki te je posvetili kraljevni Stefaniji, supruzi Njegovog Carskog i Kraljevskog Veličanstva kraljevića Rudolfa, kćeri belgijskog kralja Leopolda II. Na Poklonu su danas uređeni info-centar i suvenirnica, sanitarije i parkiralište s odmorištem. Na mjestu stare vojarne talijanske financijske straže, još 1958. sagrađen je poznati pansion Učka, u funkciji do današnjeg dana, a planinari iz Planinarskog društva Opatija sagradili su novi Planinarski dom.

Cesta preko Poklona vodi u Park prirode Učka, i iako je taj prijevoj atrakcija već sam po sebi, on je i polazište, nulta točka za istraživanje te čudesne planine čije su impresivne vapnenačke stijene nastajale u velikom oceanu Tethys tijekom dugog geološkog perioda sve od razdoblja krede, prije 140 milijuna godina, pa do sredine tercijara prije 30 milijuna godina.

Zaštićeno područje

Učka je tipična obalna dinarska planina vapnenačke građe i s krškim reljefnim karakteristikama, a ljudi su je tisućljećima poznavali i koristili kao prirodnu granicu, čim je krenulo naseljavanje ovih prostora i odvajanje organiziranih društvenih zajednica – dijelila je Histre na istoku i Japode, kasnije Liburne, na zapadu, potom rimske provincije Venetia et Histria od provincije Dalmatia, pa Kastavske gospoštije i Pazinske grofovije i dalje, kroz povijesna razdoblja, sve do nakon Drugog svjetskog rata, kada je Istra pripojena Hrvatskoj. Ime Učka na starom ilirskom jeziku, pretpostavlja se, značilo je “ima vukova”, na latinskom se zvala Mons Caldera, na talijanskom Monte Maggiore. Taj se planinski masiv pruža u smjeru sjever-jug duž istočne obale Istre i Opatijske rivijere, u dužini oko 20 kilometara, od prijevoja Poklon na sjeveru do Plominskog zaljeva na jugu.

Od Poklona je Učka, u smjeru sjeverozapada, odijeljena od susjednoga dužeg i nižeg grebena Ćićarije, u sjevernoj Istri uz slovensku granicu. Cijeli taj masiv odvaja kvarnersku Istru (Liburniju) od središnje Istre, hrptom koji ide vrhovima, a to su Vojak na 1396 metara, Perun na 881 metar, Brgud na 906 metara, Kremenjak na 827 metara, Sisol na 835 metara i Lanišće na 172 metra... Učka, dakle, može biti destinacija za jednodnevne planinarske ili šetalačke izlete, ali isto tako, mnogima je cjeloživotna preokupacija kojoj se uvijek iznova vraćaju, nastojeći otkriti i uživati u svakom njenom kutku, grebenu, kanjonu...

Stanovnici Istre i Kvarnera prema Učki su stoljećima imali odnos strahopoštovanja. Iz Rijeke, okolice i s otoka gledalo se prema njoj hoće li ovamo “poslati” kišu (a to jako često “čini”) ili će se smilovati i dopustiti suncu da odradi svoj “put” od istoka do zapada te se “sakrije” iza njenih vrhova. Gledalo se jesu li se njeni vrhovi zasniježili i pratilo koliko će dugo trajati zima...

Oko 160 četvornih kilometara površine koja uključuje planinu Učku i dio područja Ćićarije uključeno je u Park prirode Učka, koji je 1999. godine proglašen zaštićenim područjem. U njenom reljefu i neposrednoj blizini mora, što je uvjetovalo razvoju specifične klime te bujne šumske vegetacije. Tome valja dodati bogata livadna i druga antropogena staništa na kojima nalazimo brojne endemske, ugrožene i zaštićene biljne i životinjske vrste.

Ta je odluka bila logičan slijed desetljeća istraživanja te planine, fascinacije svime što je na njoj otkriveno i napora da se to zaštiti - vrijednosti Učke su, kako se uvijek ističe kada se govori o toj planini, u njenom reljefu i neposrednoj blizini mora, što je uvjetovalo razvoju specifične klime te bujne šumske vegetacije, u bogatim livadnim i drugim antropogenim staništima na kojima nalazimo brojne endemske, ugrožene i zaštićene biljne i životinjske vrste. Raj za biologe - recimo, greben Učke dom je endemskog učkarskog zvončića, ljubitelji ptica mogu ovdje naletjeti na modrokosa, kamenjara, sivog sokola, ušaru, surog orla, pa i bjeloglavog supa, a uz nekoliko vrsta guštera i zmija, Učka je enklava reliktne velebitske gušterice...

Vojak je najviši vrh Učke, a do njega se može doći šetnjom poučnom stazom Plas, otvorenom 2006. godine, koja počinje samo tristotinjak metara niže i prolazi obroncima vršnog grebena. Cijela je staza duga oko dva kilometra i treba nekih sat do sat i pol vremena za njeno svladavanje, a prolazi se kroz gustu šumu primorske bukve, uz interpretacijske ploče koje informiraju o flori i fauni, reljefu, bioraznolikosti, i nekoliko uređenih odmorišta i vidikovaca s pogledom na brežuljke u unutrašnjosti Istre i Ćićariju.

Dok ćete Plasom doći do “vrha svijeta” Istre i Kvarnera, jedna od najvećih atrakcija ovog masiva krije se u kanjonu Vela draga, na nadmorskoj visini od 300 metara i s vidikovcem na 500 metara. Za oko dva kilometra istoimene poučne staze treba, kao i na Plasu, oko sat do sat i pol hodanja, a prolazi se rubom kanjona koji doista oduzima dah - prepoznato je to još 1963. godine, kada je taj prostor, kojeg su milijunima godina oblikovali vjetar, voda, sunce i potresi, zaštićen je kao rezervat prirodnog predjela, a od 1998. kao geomorfološki spomenik prirode. Od vidikovca, pak, pa do podnožja impresivnih kamenih tornjeva i samog dna Vele drage, ide zahtjevniji dio staze koji nije za svakoga, ali nagrada je ogromna.

Staza umjetnosti

Osim što oduševljava geologe, Vela draga je već gotovo stotinu godina omiljena među alpinistima i slobodnim penjačima, iz Hrvatske i inozemstva. Prvi je alpinistički smjer u Velikom tornju još 1931. godine ispenjao legendarni alpinist Emilio Comici.

Mitsko-povijesna staza Trebišća - Perun, otvorena 2009. godine, otkriva istočne padine Učke, iznad Mošćeničke Drage, gdje se krije dubok klanac. Staza od 15 kilometara (oko sedam sati hoda) kreće od mora, preko zaseoka kanjona Potoške vale do vrha Perun na 880 metara nadmorske visine. To je, naravno cjelodnevni izlet pa je preporučljivo biti u dobroj kondiciji, imati dobru odjeću i obuću, opremu i dovoljno vode i hrane sa sobom.

Ćićariju je, pak, idealno za upoznati kroz stazu umjetnosti u krajobrazu Stražica - Sapaćica, od svojih šest i pol kilometara, za što treba oko tri sata laganog hoda. Kružna je to staza koja vodi južnim predjelima oko litica Stražice i pašnjaka Sapaćice, a počinje oko 150 kilometara od Poklona cestom prema Veloj Učki. “Land art” staza idejni je projekt umjetnika Borisa Pecigoša, a sam koncept umjetnosti u krajobrazu, kao pravac, pojavio se u SAD-u šezdesetih godina 20. stoljeća. Šetnja je, među ostalim, idealna za obitelji s djecom, a hodači su čitavo vrijeme okruženi umjetničkim radovima napravljenim od prirodnih materijala nađenih na licu mjesta (kamen, šljunak, zemlja, trupci, grane, lišće, snijeg, voda), povremeno i oslikanim stijenama (takozvani rock art)...