Paklenica je oduvijek bila iznimno privlačno odredište, i za turiste, i sve više, obnavljanjem i uređenjima, i za ljubitelje adrenalina. Prošlog je mjeseca Nacionalni park Paklenica, prema izboru Hrvatske turističke zajednice i Hrvatske gospodarske komore, proglašen pobjednikom u kategoriji prirodne atrakcije godine.
Svjetsko priznanje stiglo je 2017., kada je objavljeno da su izvorne bukove šume u nacionalnim parkovima Sjeverni Velebit i Paklenica uvrštene na popis svjetske prirodne baštine UNESCO-a. Jedini način da stvarno upoznate Paklenicu je pješačenje. Na području parka postoji gotovo 200 kilometara staza i putova, od turističkih koji iz kanjona Velike Paklenice vode do špilje Manite peći, šumarske kuće “Lugarnice” i planinarskog doma, do planinarskih staza koje vrludaju do najviših velebitskih vrhova. Putovi u parku obilježeni su tablama i markirani planinarskim oznakama.
Planinarski dom “Paklenica” udaljen je oko šest kilometara od glavnog parkirališta u kanjonu Velike Paklenice. Do njega se glavnom stazom kroz kanjon pješači dva sata. Dom je tijekom cijele godine otvoren za goste, raspolaže s oko 50 ležajeva u višekrevetnim sobama, a ima kuhinju i blagovaonicu.
Mala Paklenica
Dolina Velike Paklenice duga je 14,5 kilometara. Zbog vodonepropusne podloge od izvora Velike Paklenice, pa do njezina sutoka s Brezimenjačom, voda u koritu Velike Paklenice prisutna je tijekom cijele godine. Od Anića kuka do Marasovića u dužini od tri kilometra, ima izrazite kanjonske značajke – uska je tek nekoliko desetaka metara i duboka do 400 metara. Kanjon je djelomice zagrađen urušenim stijenama, pa su se na tim mjestima formirali živopisni brzaci i manji slapovi. Riječ je o prostoru izuzetne geomorfološke vrijednosti, koje slovi kao najatraktivnije hrvatsko penjalište, a poznato je penjačima diljem Europe, pa i šire.
S druge strane, kanjon Male Paklenice poznat je po svojoj divljini i netaknutoj prirodi. Potoci Mala i Velika Paklenica su jedini stalni vodeni tokovi na južnim obroncima Velebita. Mala Paklenica skromnijih je razmjera od Velike Paklenice i njezina bujica je znatno slabija. U kišovitom dijelu godine kad kanjonom teče voda, staza je neprohodna. Zbog značenja Male Paklenice u očuvanju izvornosti flore i faune, penjačke aktivnosti najstrože su zabranjene.
Za izletnike postoje tri planinarska skloništa – Ivine vodice, Struge, te upravo obnovljeni Vlaški grad. Sklonište Ivine vodice nalazi se na 1200 metara nadmorske visine, a od planinarskog doma udaljeno je oko dva i pol sata hoda. Sklonište je otvorenog tipa, a u njemu može prenoćiti oko 12 osoba. Izvor se nalazi u blizini skloništa. Sklonište je pogodno za noćenje, ako imate u planu izlet na Sveto brdo. Brigu o skloništu vodi PD “Babulj” iz Bibinja.
Sklonište Struge se nalazi na 1400 metara nadmorske visine i udaljeno je oko tri sata hoda od planinarskog doma. Kapacitet skloništa je deset ležaja. Opskrbljuje se vodom s izvora na Marasovcu, do kojeg je oko 20 minuta hoda od skloništa. O skloništu brine Planinarsko društvo “Paklenica”.
Vlaški grad je sklonište koje se nalazi na 1280 metara nadmorske visine. Udaljeno je od planinarskog doma oko četiri sata hoda, te oko sat od skloništa Ivine vodice. Za noćenje može primiti osam do deset osoba. Pogodno je za planinarenje prema Svetom brdu, Vlaškom gradu ili Velikom i Malom Libinju.
Pored ovih, postoje “prave” planinarske destinacije u NP Paklenica, kao što su Vaganski vrh (1757 m), Sveto brdo (1751 m) i Liburnija (1709 m).
Pogled na Troglav
Travnati Vagan je širok i zaravnat, s prekrasnim vidikom. Tijekom vedrog vremena može se vidjeti 150 km udaljeni Risnjak, 110 km udaljeni Klek, te 105 km daleki Troglav, najviši vrh Dinare.
Sveto brdo posljednje je istaknuto uzvišenje velebitskog masiva, koje dominira među njegovim vrhuncima.
Vrh Liburnije jedan je od najljepših vidikovaca na Velebitu s kojega se pruža pogled na arhipelag srednjeg Jadrana. Vrh je dobio ime prema prvom planinarskom društvu u Zadru “Liburnija”, osnovanom 1899. godine. Najprikladnija ishodišna točka za uspon je planinarski dom, od kojega vodi markirana staza do vrha. Uspon je strm i zahtjevan, pa se preporučuje samo iskusnim planinarima u odličnoj fizičkoj kondiciji.
Sezona u Nacionalnom parku Paklenica počinje krajem ožujka i traje do početka studenoga. Prošle godine postavljen je rekord od 140 tisuća posjetitelja, od kojih je bilo 50 tisuća penjača.
Mirila su pogrebna spomen-znamenja uz velebitske putove i staze. Nastajala su od 17. do 20. stoljeća, a vezana su za pogrebni običaj stanovništva, koje je zbog udaljenosti župne crkve i groblja svoje mrtve moralo nositi do groblja. Sastoje se od uzglavnog i uznožnog kamena s popločenjem između njih. Položeni bi se mrtvac “izmjerio” po dužini tijela, a mjera “zabilježila” s dvije kamene ploče, pa se tek nakon pokapanja mrtvaca izrađivalo mirilo. Štovala su se i posjećivala više od samoga groba, u kojem je “tek tijelo, bez duše koja je ostala na mirilu”.
Manita peć je jedina špilja na prostoru parka koja je otvorena i uređena za posjete. Svojom prostranošću i ljepotom ukrasa oduševljava posjetitelje još od 1937. godine, kada je nakon uređenja staze započelo njezino posjećivanje. Ulaz u špilju nalazi se na 570 metara nadmorske visine, a uspon od parkirališta u Velikoj Paklenici traje oko sat i pol.
Špilja obiluje špiljskim ukrasima, kao i bogatstvom podzemne faune. U špilji obitavaju i razne vrste šišmiša.
Posjetitelji u Manitoj peći mogu, samo u pratnji vodiča, provesti oko pola sata. Temperatura u špilji tijekom cijele godine je oko devet stupnjeva. Obilazak se naplaćuje, ulaznice se kupuju ispred špilje, a za posjetitelje je otvorena od travnja do rujna.
Podzemni grad
U kanjonu Velike Paklenice nalaze se podzemni tuneli koji se popularno nazivaju bunkerima – njih je od 1950. do 1953. godine gradila JNA. Što se krije u podzemnim tunelima bila je strogo čuvana tajna punih 40 godina! Točnije, sve do početka Domovinskog rata, kada je prostor veličine tisuću i pol četvornih metara Hrvatska vojska počela koristiti kao skladište. Po završetku Domovinskog rata Javna ustanova “Nacionalni park Paklenica” dobila je taj prostor na trajno korištenje i u njemu je 2000. godine započelo uređenje prezentacijskog centra. U kolovozu 2016. posjetitelji su dobili priliku vidjeti produkt dugogodišnjeg rada – tada je prezentacijski centar “Podzemni grad Paklenice” i službeno otvoren.
Posjetitelji tamo mogu uživati u “Malom centru penjanja”, koji se nalazi u multifunkcionalnoj dvorani gdje na umjetnoj stijeni mogu napraviti svoje prve penjačke pokrete. U dvorani na zidovima uz pomoć nekoliko ekrana na interaktivan i zabavan način mogu se upoznati s penjanjem uz “Mali penjački rječnik”, “Kratku povijest penjanja” i “Školu vezanja čvorova”.
U drugom dijelu centra posjetitelji mogu saznati informacije o prvim penjačima u Paklenici, upoznati se s radom Hrvatske gorske službe spašavanja te čuti zanimljive priče spašavatelja o njihovim iskustvima. U završnom dijelu centra uz izložak “Ruksak” posjetitelji mogu pročitati savjete o dobroj pripremi za planinarenje i provjeriti imaju li svu potrebnu opremu prije nego što se upute na planinarenje.U sklopu posjetiteljskog centra otvorena je suvenirnica te caffe bar “Bunker”. Od 1. svibnja do 30. rujna prezentacijski centar otvoren je svaki dan, a za ostale termine kontakt se obavlja putem e-maila prezentacija@paklenica.hr.
Uz upravnu zgradu parka nalazi se kamp “Nacionalni park”, koji uglavnom koriste ljubitelji Nacionalnog parka Paklenica, penjači i planinari. Pogodan je i za obiteljska ljetovanja. Smješten je uz prirodnu šljunkovitu plažu, ima 30 smještajnih jedinica i može ugostiti 90 osoba. Kamp je otvoren od 15. ožujka do 15. studenoga. Ima razne pogodnosti, poput tri punionice za električna vozila, iznajmljivanje ležaljki za plažu, blizinu benzinske postaje, električnu struju, veći broj sanitarnih čvorova i sanitarije za osobe s invaliditetom.