StoryEditorOCM
PremiumVLAŠKA POSLA

Ante Tomić: Kako se Tomislav Karamarko u Zagrebu obračunao s 88 ruža za druga Tita. Hrabro i bez kompromisa!

24. siječnja 2023. - 10:00
Tomislav Karamarko je prije nekoliko dana u prolazu opazio izdajničko cvijeće. To je bio kraj te neprijateljske djelatnosti  Vlado Kos/Cropix

Kad je u svibnju hiljadu devetsto osamdesete umro drug Tito, u Jugoslaviji je, bogzna otkud i kako, valjda po partijskoj direktivi, došao običaj saditi nekakva stabla ili grmlje. Uz travnjake oko općinskih zgrada nicali su kestenovi, kod bolnica drvoredi platana, u parkovima oko domova umirovljenika cvale su magnolije, pored škola uz more rasle su masline, a pored škola u unutrašnjosti smreke, a oko kasarni JNA regruti su čizmama nabijali zemlju oko mladih breza.

Svi su po volji mogli izabrati hoće li saditi bjelogoricu ili crnogoricu, nešto listopadno ili zimzeleno, krhko, nježno i maleno ili snažno, krupno i široke guste krošnje, jedini je uvjet bio da sadnica bude točno osamdeset osam u vječni spomen na osamdeset osam godina koliko je poživio najveći sin naših naroda i narodnosti. Od svih botaničkih vrsta prevladavale su ipak ruže, a da bi simbolika bila jasnija, grmovi su se katkad oblikovali u četiri slova: Tito.

Nekima će to danas biti smiješno i čudno, ali ni naše vrijeme nije bez ovakvih ulizivačkih, poslušničkih gesta. Četveroslovno zasađene ruže su smiješne i čudne upravo kao što je smiješno i čudno na trafostanici naslikati vukovarski vodotoranj i glavu Slobodana Praljka.

Onda kao i sada, naš narod jednostavno uživa pokazivati svoju odanost režimu. Od njihove ljubavi za ovu državu veća je samo mržnja za onu državu, premda nije rijetkost da su i onu, Jugoslaviju, dok je trajala, svim srcem voljeli, da su iste osobe u različitim epohama i sadile ruže drugu Titu i oslikavale trafostanice hercegovačkim generalima i vukovarskim vodotornjevima.

Elem, jedan je Titov ružičnjak u Zagrebu preživio sve političke promjene. Kad su svi drugi tragovi na prošli režim odavno uništeni, svi mramorni narodni heroji smrvljeni u prašinu i sve brončane spomen-ploče skinute s pročelja i prodane u sekundarni otpad, osamdeset osam ruža svakog je proljeća i dalje, četrdeset tri godine od Titove smrti, prkosno širilo svoje latice uz pločnik Domagojeve ulice i mirisalo, baš onako, jugoslavenski.

Naoko bezazleno cvijeće svojim je korijenjem podrivalo temelje ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske. Korijen je ruže, istina, plitko u zemlji, ali bogu hvala, ni Republika Hrvatska nije duboko. Tako je nekako vjerojatno razmišljao Tomislav Karamarko kad je prije nekoliko dana u prolazu opazio to izdajničko cvijeće.

Tu se odmah odmah prepoznaje školovan kadar, tu vidite što nekadašnjeg hrvatskog ministra unutrašnjih poslova i šefa obavještajnih i protuobavještajnih agencija razlikuje od nekakvih policijskih i špijunskih diletanata. Hortikulturni kriminal nije promakao njegovom iskusnom, pronicljivom oku.

image

Naoko bezazleno cvijeće svojim je korijenjem podrivalo temelje ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske

 

Dora Lozica

Spretno je ukebao djelo nepoznatog vrtlara, ili je možda ispravnije kazati baštovana, u rekordno kratkom roku. Prvih dvadeset četiri sata nakon zločina je najvažnije, slažu se gotovo svi kriminalistički autoriteti, a ovdje je prošlo jedva nešto manje. Tomislavu Karamarku trebalo je četrdeset tri godine da skonta kako je na travnjaku u Domagojevoj nešto suspektno.

On je, nažalost, već neko vrijeme izvan sustava, i država i HDZ su se lakomisleno odrekli njegovih profesionalnih usluga, morao je vratiti pištolj i značku pa se nije mogao sam obračunati s cvijećem, već je samo na Facebooku upozorio na njegovo neprijateljsko djelovanje.

Natuknuo je usput da je i zagrebački gradonačelnik Tomašević, rođen hiljadu devetsto osamdeset druge, dvije godine nakon Titove smrti, nekako u dosluhu s ružama. Kako je to Karamarko opisao, cijela je urota ispala, kao da agenti komunističke tajne policije, kolokvijalno Udbe, u gumenim čizmama lutaju našim glavnim gradom, do zuba naoružani grabljama, motičicama, kanticama za zalijevanje i vrećama dušičnog gnojiva.

I odmazda je uskoro uslijedila, prije nego što su komunalne službe stigle bilo što napraviti. Ako je Tomašević i želio poslati nekoga, dvojica u crno odjevenih mladića, nekakvi valjda domoljubi, starčevićanci, pravaši, volonterski su uklonili ostatke nenarodnog režima. Grmovi ruža su, kako se to stručno reče, lustrirani. Gotovo je sa cvijećem na travnjaku u Domagojevoj. Sve je prekopano.

Moglo se to možda i drukčije riješiti, s manje truda. Umjesto da su mučno iskorjenjivali osamdeset osam ruža, mladićima bi mnogo jednostavnije bilo da su između slova nasumično posadili desetak, dvadeset novih grmova i političku poruku cvjetnjaka učinili nečitljivom. Bilo bi to i ljepše, i lakše i bolje za okoliš, ali jebeš ga, tko će Hrvatima dati pameti da se toga sjete.

Iz dana u dan trudimo se približiti naš sadržaj vašim potrebama, Slobodna Dalmacija je tu za vas i zbog vas. Molimo vas stoga da izaberete jedan od ponuđenih odgovora i podijelite s nama mišljenje o članku koji ste upravo pročitali.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
24. siječanj 2023 10:21