Odmah na početku valja reći: politički opsjenar Mislav Kolakušić odavno nije neka tema, ali su to itekako oni koji za njega još revno glasaju. Kolakušićeva dugogodišnja borba protiv korupcije, a za hrvatsku pravdu i demokraciju, ostvarila je još jednu epohalnu pobjedu: birači s kvocijentom inteligencije na razini sobne temperature u Sabor su, glasajući za njega, upravo instalirali potpuno anonimnog čovjeka koji je cijelu izbornu potporu dobio isključivo unutar svoje familije.
Ako još niste čuli, glas za Kolakušića na našim parlamentarnim izborima bio je zapravo glas za stanovitog Dražana Dizdara, profesora Kineziološkog fakulteta u Zagrebu koji je na izborima u srijedu osvojio basnoslovnih 56 glasova. Rodbina čovjeka očito voli, i to je dobro. Nije, međutim, dobro da jedan od najvećih političkih lažnjaka u hrvatskoj povijesti – a svjedoci smo da su nam noviju povijest isključivo takvi i stvarali – i dalje uspješno prodaje građanima muda pod bubrege.
To sugerira da živimo u društvu trajno retardiranih na čije mentalne procese uopće ne utječu ranije pogrešne odluke. Ako jedan te isti čovjek toliki niz godina uspješno obmanjuje jedne te iste ljude, to onda upućuje na fatalistički zaključak da nama kao društvu doista izlaza nema. Preostaju samo pojedinačni, i to u pravcu zemalja zapadne Europe.
Novopečeni saborski zastupnik Dizdar, da stvar bude ljepša, bio je u Živom zidu, ali ga je napustio zbog Ivana Vilibora Sinčića i osnovao stranku Slobodna Hrvatska. Dizdar se potom pridružio Kolakušiću i njegovoj kampanji za EU izbore prije pet godina. Demokratski razvoj ga je, međutim, naposljetku opet doveo u društvo starog prijatelja Ivana Vilibora Sinčića, tj. u stranku kojoj je šef Mislav Kolakušić, kao dokazani borac protiv korupcije, ukrao čak i ime. Pravo i pravda, ime ozloglašenih poljskih konzervativaca čvrstorukaša zagrlilo je ovu trojku hrvatskih političkih opsjenara i nuditelja brzih i radikalnih rješenja za sve društvene teškoće novom energijom. Ima i takvih koji misle kako zapravo dobro što je čovjek s ciglih 50-ak glasova postao saborski zastupnik, jer je bilo govora da će Kolakušića na Markovu trgu mijenjati Zlatko Hasanbegović, neskriveni nostalgičar vremena kad su pripadnici njegova naroda iz Banskih dvora nazivani ‘hrvatskim cvijećem‘.
Ne treba dvojiti da će Mislav Kolakušić, plagijator i prodavač političkih magli, i na izborima u lipnju ostvariti još jedan bruxelleski petogodišnji mandat. I to sveudilj pričajući o opasnostima stvaranja ‘nove naddržave Europske unije‘. Od koje zadnjih pet godina uredno inkasira plaćicu od 10-ak tisuća eura, plaćeni avionski prijevoz u biznis klasi, dnevnice od 320 eura, 24 tisuće eura mjesečno za asistente i 4000 eura za troškove ureda u domovini. Uz pomoć zahvalnih hrvatskih ovaca, ta će idila trajati barem još ovoliko.
Ne treba nipošto zaboraviti ni Kolakušićevu anticovid fazu, kad je naivne i zavodljive hrvatske ovce javno huškao protiv cijepljenja i nošenja maski, dok je istodobno u Bruxellesu uredno nosio zaštitnu brnjicu i primao cjepiva. Dok su indoktrinirani lažima i kičastim mitovima o slobodi u Hrvatskoj masovno umirali od koronavirusa, on je u tobože mrskoj mu EU proračunato čuvao dupe te gomilao privilegije i bruxelleske novce.
Izaberite ga u lipnju na još jedan doživotni mandat, dragi hrvatski birači. A u Saboru mu dajte da ubuduće bez izbora instalira cijele čete svojih klaunova. Šteta je da takav barun Münchhausen svojim maštovitim kreacijama ne pojača i aktualni sastav Ustavnoga suda, pa da nas ubuduće od tamo češće obraduju svojim redikuloznim odlukama s više nego tužnim prefiksom ‘prava i pravde‘.