IZNENADNA SMRT RADIJSKOG I KAZALIŠNOG REDATELJA DARKA TRALIĆA TUŽNO JE ODJEKNULA U UMJETNIČKIM, ALI I NAUTIČKIM KRUGOVIMA JER JE UZ PROFESIONALNU KARIJERU BIO STRASTVENO POSVEĆEN PLOVIDBI I MORSKOJ PUBLICISTICI. U NASTAVKU DONOSIMO NJEGOV POSLJEDNJI INTERVJU OBJAVLJEN U VELJAČI U OTVORENOM MORU.
Knjiga Najljepše jadranske plovidbe, velikog zaljubljenika u more Darka Tralića, nedavno je izišla pred nautičare. Nudi 25 ruta sedmodnevnih putovanja duž cijelog Jadrana. Autor detaljno razrađuje svako putovanje – od početne oznake, težine putovanja do najsitnijih detalja s kojima se nautičar može susresti. Nudi nekoliko marina ili luka polazišta. Svaki dan putovanja autor detaljno razrađuje uz karte koje je sam ucrtao, opisuje ljepote, ali i moguće opasnosti. Ukazuje na povijest kraja kroz koji se prolazi. Posebno naglašava što sve treba obići i vidjeti na tom putu. Podsjeća i na restorane i ugostiteljske objekte koji se tamo nalaze i sve drugo što je potrebno jednom nautičaru...
Dvije ljubavi
S autorom smo se sastali na proputovanju za Mali Lošinj, gdje je krenuo na jedno od svojih zimskih putovanja, kazališnim daskama. Naime, njegovo prvo zanimanje je kazališni redatelj i upravo je odlazio na Lošinj, gdje će dva mjeseca pripremati predstavu s tamošnjim kazalištem.
Razlog našeg susreta, ovaj put, nije kazalište, nego njegova druga velika ljubav – more i putovanja, te knjiga koju je nedavno izdao. Susret smo dogovorili negdje na pola puta od Zagreba do Lošinja. Za taj mali predah, izabrali smo Kraljevicu, neposredno prije prelaska na Krk, odakle će trajektom na Lošinj.
Tralić je vrlo zanimljiva osoba. Agilni sedamdesetogodišnjak još uvijek s jednakim žarom radi u kazalištu, ali i plovi morem i gotovo da ne zna što mu je draže. Već na njegovu izboru kafića uz samo privezište u kraljevičkoj luci vidjelo se gdje se osjeća najugodnije. Ja sam, naime, izabrao jedan od kafića u samom centru, ali ipak nešto dalje od mora, jer sam mislio da će mu tamo biti lakše doći.
Iako je bilo vjetrovito i dosta hladno, i drugi su se tiskali u unutrašnjosti lokala, dočekao me na štekatu, zagledan na pučinu, dok je negdje u pozadini iz zvučnika pjevušio Oliver o toliko voljenom moru i galebu. S cigaretom u ustima i kavom pred sobom, kao da je smišljao novu đitu. A možda je tako i bilo. Očekivao sam nekog morskog vuka, oštrijeg, grubljeg i glasnijeg, a dočekao me relativno tih, sabran čovjek, koji govori polako, ali itekako poznaje ono o čemu govori.
Nakon pet-deset minuta upoznavanja i razgovora, bilo mi je jasno zašto je knjiga onako temeljita, smirena i brušena u detaljima. Tralić je jedan od onih perfekcionista koji ono što rade bruse do kraja, i kojima se ja uvijek beskrajno divim na upornosti i strpljenju.
Prvi brod
Kad mi je s ogromnom ljubavi počeo govoriti o prvom brodu, upitao sam ga je li ga možda sam gradio. A odgovor sam znao i prije nego što mi je potvrdio. Podsjetio me na jednog mog urednika, velikog zaljubljenika u more i plovila, koji je sam napravio cijeli prvi brod. I priča gospodina Tralića je takva.
– Prvi brod kupio sam u Engleskoj 1977. u kitu. Trup i jarbol. Dopremili su mi ga brodom do Francuske, spustili dizalicom na modificirani trailer. Pa pomalo, kolega i ja 2000 kilometara. Teglili smo ga dva dana do Hrvatske, puni strepnje hoće li stići čitav. Ali stigao je. A onda je krenulo opremanje i dovršavanje.
U to doba nije baš bilo novaca, ali ljubav je bila ogromna. Štedjelo se i gradilo iz tjedna u tjedan. Bili smo mladi, pa je to išlo lakše. I danas se sa sjetom sjećamo kako smo supruga i ja hrlili u obećanu zemlju Trst. U famozni Adria boat, po 12 ovakvih, dvadeset pet onakvih vijaka, toliko matica, ovaj dio, pa onaj dio... Bili bismo sretni kad bismo isposlovali poneki skonto. I tako, komad po komad opreme nosili smo i skrivali na granici. Ostalo bi nam tek za koju ploču u Ricordiju, za kavicu na nekoj od tršćanskih terasa, pa doma...
Ali brod je rastao i to nas je ispunjavalo. Radio sam ga u Iki, u dvorištu prijatelja iz Zagreba Zvonka Fajsa. On je tada već završio brodogradnju, preselio se i zaposlio u 3. maju, te živio u Iki. Brod smo uspjeli dovršiti za otprilike godinu dana. Na koncu je ispao lijepi brodić koji mi je pružio puno užitka. Tu preko u Omišlju bio je vezan godinama, a s tog veza su kretala mnoga moja prva putovanja, učenja o moru i jedrenju...
Imamo broood!
Pitali ste me i koje se od brojnih plovidbi najviše sjećam. E pa one prve. Kad je sve bilo gotovo, dovezli smo brod do Opatije, spustili ga u more i zaplovili prema Novom Vinodolskom. Nitko sretniji od nas! Mi imamo BROOOD...
Zašto baš do Novog Vinodolskog? Poznavao sam lučkog kapetana iz Novog Vinodolskog, gospodina Žanića. Znao je da gradim brod i dogovorili smo se da ću ga doći registrirati u Novi. I tako je to bila prva plovidba, ilegalna bez registracije, ali prva i prava. Poslije je to bilo oko Cresa i Lošinja, pa Silba i tako dalje.
Dok nam Darko pokazuje fotografije, pitamo zašto mu se taj prvi a kasnije i drugi brod zovu baš Buc.
– Ha, ha... I to je slika onoga vremena, koje sam opisao nošenjem komada opreme kupljenih u Trstu. Sve je nama tada bilo skupo, a trebalo je puno toga kupiti. Tako je bilo i sa slovima za ime. Htjeli smo neko kratko, da bude jeftinije. Ispao je Buc po ribi bucanj. Taj moj prvi brod od 7,30 metara bio je pomalo neobičnog oblika, prilično širok, i podsjećao je na tu ribu, no odlučujuće je bilo što je bilo kratko i jeftino. Doduše, kažu, brodovi moraju imati ženska imena. Eto, i to smo zaobišli za ekonomičnost. Kad se prvi zvao Buc, tako se i morao zvati i drugi, samo je dobio onu oznaku 2.
Prvi je brod dugo bio na vezu u Omišlju na Krku, prošao sam s njim puno regata koje je organizirao JK Galeb iz Kostrene i drugi klubovi. Išli smo gotovo na svaku. Supruga, dva-tri prijatelja i ja. To je bila posada. Poslije smo odlazili sve dalje, pa i na dvije velike jadranske regate od Raba do Korčule. To su bila iskustva. Sve ono što smo prije naučili i mislili da znamo o jedrenju i moru bilo je samo temelj koji smo poslije usavršavali. Taj prvi moj brod imao sam do 1999. godine, kada sam ga prodao.
Zanimljivi izazov
Na njemu sam prošao mnoge plovidbe ili đite, kako se to kaže kod vas na moru. Ideja za knjigu nastala je prije desetak godina, nakon što sam kupio drugu i sadašnju jedrilicu Elan 31 S. Valjda sam dosta prepričavao svoja stara putovanja i đite. Prijatelj, zove se Pavle, koji je znao da sam nekad bio i nautički novinar, rekao je: – Zašto sve to ne napišeš u jednoj knjizi i ne preneseš ta iskustva drugima. Sjetio sam se da sam u prvom broju magazina More pisao temu o prijedlogu jedne ljetne plovidbe od sedam dana.
– Pa znaš da bih i mogao – rekao sam, jer mi se to učinilo zanimljivim izazovom, a taj tekst mogući predložak. Nisam odmah počeo pisati, ali pomalo se zahuktavalo. Prvo sam mislio da će to biti nešto manje i jednostavnije, ali poslije se priča širila i tražila još dodatnih podataka osim samih ruta plovidbe. Nisam pisao stalno, pa je to pisanje i prikupljanje podataka potrajalo, do objave čak deset godina. Od toga polovica otpada na pisanje, a ostalo na traženje izdavača, konačne korekture i nadopune. Ali eto, knjiga je sad tu.
Kazališni sam i radioredatelj i taj je posao moja ljubav, ali more je moje jednakopravno drugo ja. Na njemu sam doživio čudesne stvari, punio baterije i ideje. I u njega sam se zaljubio na prvi pogled. To je nešto neponovljivo i nezamjenjivo. Postoji tisuću načina za putovanje. Sva su lijepa, ali... plovidba ima posebnu čar, stapanje s tim živim elementom koji nikad nije jednak. Mijenja se iz minute u minutu. To je nevjerojatno. Veličanstveno je kad izronite iza neke punte ili dijela otoka i pukne vam božanstven pogled. Kako ono kažu ko to more platit...
Vrijeme samograditelja
Kako je počelo? Pa bio sam član Yaht kluba Zagreb na Jarunu i tu upoznao mnogo zaljubljenika u more. Bilo je tu puno samograditelja kojekakvih brodova. U to vrijeme se svašta radilo, sjećam se bili su u modi i betonski brodovi. Svatko je smišljao nešto drugo, ali svi su bili zaljubljenici u more. S tim sam ljudima krenuo na prve plovidbe...
Zagrepčanin koji brod gradi u Iki, nalazi vez u Omišlju, već i ranije s prijateljima plovi Kvarnerom i sjevernim Jadranom... Je li povezanost s tim krajem slučajna, ili...?
– Nije slučajna, vjerojatno ću i kraj svoje plovidbe odgledati s moga svjetionika na Učki, visoko iznad marine Ičići, u jednom malom zaseoku Kali, ispod Veprinca. Tu sam proveo i dio mladosti jer su mi roditelji tamo imali malu kućicu koju i sada posjedujem i volim. S nje je prekrasan pogled. Za lijepih dana vidim do Suska, i to me ispunjava. Kad više ne budem mogao ploviti, odatle ću svisoka gledati bijela jedra, galebove i brodove, sjećati se svojih putovanja. Bar sam tako to zamislio – kaže Darko uz smiješak.