Novosti Hrvatska

ČUVENO 'NE'

Povjesničar Martin Previšić nakon 70 godina analizirao donošenje rezolucije Informbiroa: Tito je u strahu od Staljina u logorima zatočio i mučio 17.000 suboraca

ČUVENO 'NE'

Godina je 1948. i tek stvorena nova komunistička Jugoslavija prolazi kroz svoje najteže poslijeratno razdoblje.

U raskoraku između kapitalističkog Zapada i socijalističkog Istoka, privlačna jednoj i drugoj strani, Jugoslavija provodi snažnu represiju prema "unutrašnjim neprijateljima", odnosno svakome tko se usudi i prošaptati protiv kursa Tita i Partije; bilo o političkim pitanjima, bilo o otimačini privatnog vlasništva, o čemu svjedoče izvještaji stranih diplomata vladama svojih zemalja.

Panika od intervencije

Zapadne zemlje ipak šute o nasilju nad političkim i klasnim neistomišljenicima u izoliranoj Jugoslaviji, smatrajući Tita i njegovu politiku potencijalnim bugom u monolitnom marksističkom carstvu kakvo stvara Staljin u zemljama pod sovjetskom okupacijom. Titov hod po žici nije promaknuo sovjetskom vođi i na njegov poticaj Informbiro, savjetodavno tijelo komunističkih partija SSSR-a, Poljske, Čehoslovačke, Bugarske, Mađarske, Jugoslavije, Rumunjske, Francuske i Italije, donosi 28. lipnja 1948. Rezoluciju "O stanju KP Jugoslavije" kojom je jugoslavensko partijsko vodstvo žestoko osuđeno zbog odbijanja da se podvrgne zajedničkoj politici komunističkih zemalja pod palicom SSSR-a.

Jedan od neposrednih povoda za sovjetske napade bila je i jugoslavenska intervencija u građanskom ratu u Grčkoj, tijekom kojih je Titova država protiv volje SSSR-a pomagala grčkim komunistima, ne mareći za dogovor Staljina, SAD-a i Velike Britanije o prepuštanju Grčke zapadnom bloku. CK KPJ odgovara već dan kasnije odbijajući sve optužbe. No, Staljin pali tenkove i pokreće vojne manevre na granicama s Jugoslavijom i počinje panika: zbog straha od intervencije u Komunističkoj partiji započinje brutalna čistka kadrova sklonih Staljinu (do jučer službene politike), otvaraju se koncentracijski logori za "preodgoj" na Golom otoku (muški) i Grguru (ženski), a zbog sankcija socijalističkog bloka Jugoslavija prihvaća pomoć zapadnog bloka.

Sedamdeset godina nakon ovih događaja razgovaramo s dr. Martinom Previšićem, docentom na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koji je dosadašnji znanstveni rad posvetio upravo istraživanju sukoba Tito – Staljin te logora na Golom otoku (1949. – 1956.). Dr. Previšić je prošle godine kao gostujući predavač na prestižnom američkom sveučilištu Berkeley tamošnjoj znanstvenoj javnosti prezentirao upravo ove teme iz jugoslavenske poslijeratne povijesti.

Tko je kome ustvari rekao ono čuveno "ne", Tito Staljinu, kako su nas učili, ili obratno?

Zapravo je Staljin rekao Titu "ne", iako je jugoslavenska historiografija, pa onda i politička propaganda, tumačila obratno. U realnosti temelja ima i suprotna teza, jer Tito i vrh KPJ nisu popustili pritiscima iz Moskve, a kad se uzme u obzir koliko je bio velik poslijeratni autoritet i snaga Staljina, ne samo u komunističkom lageru, nego općenito u svijetu, onda je jugoslavenski otpor bio vrlo hrabar. Posebno imajući u vidu činjenicu da na kocki nisu bile samo političke, nego i životne "perspektive" Josipa Broza i protivnika Rezolucije.

Čime se Jugoslavija uistinu zamjerila SSSR-u?

I oko toga pitanja stara historiografija isplela je dosta krivih predodžbi, prikazujući raskol kao neizbježnu posljedicu ideoloških razlika između jugoslavenske i sovjetske partije koje sežu još od 1941. godine i NOB-a. Trebalo je opravdati raskol i vlastiti staljinizam do 1948. godine. Zapravo, nakon 1945. godine Tito i vrh Partije provodili su od SSSR-a neovisnu regionalnu politiku u grčkom građanskom ratu, Bugarskoj i Albaniji, šireći svoj utjecaj u tim zemljama i općenito na Balkanu. Uz to, stalno su izazivali incidente sa zapadnim silama, pa se činilo da Staljin stoji iza svega toga, iako nije stajao. Tako da je Staljinu zasmetala količina problema koje mu je Tito priređivao, a i nedostatak pokornosti kad je inzistirao da prestane sa svojom politikom, na primjer u Grčkoj.

Vojni manevri

 

Koliki je rizik postojao od sovjetske vojne intervencije nakon raskola 1948. i koliki su bili razmjeri straha?

– Staljin je vjerovao da će Rezolucija Informbiroa, a u biti njegova karizma, biti dovoljni da Tito padne s vlasti. Kada je Tito preživio prvi val do početka 1949. godine, započela je ekonomska i diplomatska izolacija Jugoslavije i niz drugih oblika pritisaka. Diverzije po zemlji, granični incidenti s brojnim ubijenim graničarima, žestoka antipropaganda prema Jugoslaviji. Oko granica su sovjetske satelitske države izvodile vojne manevere. Tako da je strah od sovjetskog vojnog upada bila opasnost utemeljena na činjenicama, a ne plod paranoje. Partija je počela pripremati zemlju za potencijalni rat i o tome govore brojna svjedočanstva ljudi iz vrha vojske i partije onoga doba. U Srbiji su 2015. godine objavljeni dokumenti Jugoslavenske (narodne) armije iz doba sukoba sa Staljinom i jasno se vidi koliko je ogromna bila mobilizacija za potencijalni rat. Dokumenti Udbe također govore tome u prilog.    
  
Je li Josip Broz imao za leđima zapadne sile tijekom sukoba sa Sovjetima; Staljin ga optužuje za priklanjanje imperijalizmu?

– Tito je u poslijeratnom razdoblju bio čvrsti staljinist, a Jugoslavija valjda najodanija sljedbenica SSSR-a. Isprva, 1948., pa i većim dijelom 1949. godine Jugoslavija je bila sasvim sama na svijetu. Bez pomoći SSSR-a i bez odnosa sa Zapadom. Postupno, od jeseni 1949. pa nadalje, Zapad je vidio u Jugoslaviji moćno propagandno oružje za razbijanje do tada jedinstvenog sovjetskog bloka, a Jugoslavija je spremno prihvatila zapadnu pomoć, ali bez velikih ustupaka ideologiji. I to je postao temelj jugoslavenske vanjske politike, ubrzo nadograđen stvaranjem "pokreta nesvrstanih". Tako je stvorena nova jugoslavenska politika: Zapad je bio zadovoljan da Jugoslavija postane svjetionik alternativnog socijalizma za druge lagerske zemlje (Mađarska, Čehoslovačka, itd.), a Jugoslavija je, osim nove vanjskopolitičke koncepcije, smislila novu legitimacijsku inačicu socijalizma – samoupravljanje.      

Zbog čega su pokrenute čistke u Jugoslaviji i jesu li se odnosile samo na komuniste? Koliki su bili razmjeri unutarpartijskog obračuna?

Kako se sukob zaoštravao, tako je bilo sve manje tolerancije za prosovjetska stajališta. Čak i za zbunjenost, a takvih je bilo mnogo, jer članovima Partije nije bilo jasno kako nakon tri godine intenzivne staljinizacije odjednom SSSR i Staljin više nisu, da tako kažem, uzori. Ratna psihoza, strah, staljinistički mentalitet, pa čak i osobni motivi bili su pokretači čistke koja je zahvatila više od 17 tisuća ljudi interniranih u logore. Izbačenih iz Partije i na razne druge načine kažnjenih članova Partije bilo je puno više. I sam Goli otok otvoren je u ljeto 1949., kad je vrhu Partije postalo jasno da pomirenja neće biti i da se odnosi mogu samo pogoršavati, a to je bilo čak godinu dana nakon izlaska Rezolucije.

Stradali su i mnogi stari komunisti, neki s najdužim stažem u KP-u, ali i ratni heroji?

To je posebno tragična epizoda Golog otoka i signal koliko je surov bio obračun sa Staljinovim pristašama, i kakva je zapravo tada bila staljinistička narav jugoslavenskih komunista. Bez obzira na njihovu podršku Staljinu, zapanjujuća je činjenica da su ti ljudi teško maltretirani, ponižavani, zapravo uništavani. Bilo je tu devet sudionika Oktobarske revolucije, 25 boraca građanskog rata u Španjolskoj, tzv. Španaca, mnogi osnivači KPJ, generali, ministri, narodni heroji... Tito se bojao da bi svi oni mogli biti jezgra nove KPJ, posebno stari komunisti, pa su izolirani u poseban logor na Golom otoku. Teško je to danas predočiti. Da se heroje sa Sutjeske ili sudionike Oktobarske revolucije tjera da tuku jedni druge.

Robovski rad

U kolikoj su mjeri bili brutalni logori na Golom otoku i Grguru, s obzirom na to da se spominje kako je od 15.737 zatvorenika umrlo "samo" njih 399, i to pretežno od tifusa?

– Brutalnost Golog otoka očituje se u dehumanizirajućim uvjetima u kojima su logoraši morali egzistirati. Ponižavanja, besmisleni poslovi, teški higijenski uvjeti, tjeranje na međusobno prokazivanje, težak, gotovo robovski rad, i to sve nad svojim ljudima koji su samo tri godine ranije iznijeli na svojim leđima pobjedu nad Njemačkom i kolaborantima. Pa i epidemija tifusa posljedica je tretmana logoraša. Naime, mogli su se prati nekoliko puta godišnje, i to u moru.

Gledajući po nacionalnosti, kojih je logoraša bilo najviše?

Srba i Crnogoraca, pa onda Hrvata. S tim da je, gledano u odnosu na udio u stanovništvu, Crnogoraca bilo najviše.

Kako komentirate zapuštenost današnjeg Golog otoka?

Nevjerojatno je da već gotovo trideset godina ni jedno hrvatsko rukovodstvo, neovisno o političkoj pripadnosti, nema volje upregnuti Goli otok u memorijalne, edukativne, pa onda na kraju i turističke svrhe. To nešto govori o odnosu prema prošlosti, ljudskoj žrtvi i brojim drugim stvarima, toliko tipičnima za našu priču.

 

Puna istina o Andriji Hebrangu
Je li Andrija Hebrang ubijen zbog podrške Staljinu?

– Andrija Hebrang ideološki se ni po čemu nije razlikovao od Tita. I jedan i drugi bili su tipični boljševički kadrovi onoga doba. Izlaskom Rezolucije sigurno je vidio Titov kraj, a s druge strane, Tito je predosjetio da bi upravo Hebrang mogao zauzeti vrhove KPJ ako bi pao. Punu će istinu otkriti ruski arhivi.

Ante Josipović nije upravljao logorom
Negirate tvrdnje da je upravitelj logora bio Ante Josipović, otac bivšeg hrvatskog predsjednika?

– Ako govorimo o logoru na Golom otoku, nisam naišao na njegovo ime ni u dokumentima ni u svjedočanstvima. Je li kasnije bio na nekoj funkciji, kad je Goli otok postao običan zatvor – to ne znam.

Unosan biznis na Golom otoku Udba je Talijanima prodavala tucanik
U svojem istraživanju Golog otoka spominjete i unosan "biznis" jugoslavenskih vlasti?

– Cijelo vrijeme tijekom sukoba Tito – Staljin Udba je raspolagala profitom od lukrativnog rada u logoru. Izrađivane su stolice, stolovi, drugi namještaj, proizvodi od kamena, velike količine kamena tucanika, teraco pločice, drvo, popravljali su se mali brodovi...

I dok je Jugoslavija bila u sukobu s Italijom oko Trsta, to nije sprječavalo Udbu da prodaje kamen tucanik Talijanima, a ni njima da ga kupuju. Čak je u Rijeci postojao punkt za preprodaju. Sve zbog deviza. To je bio državni šverc, mjerljiv u milijunima današnjih dolara.

 

Naslovnica Hrvatska