StoryEditor
Životpile naopako

Život i smrt Štulićeva Jablana

Piše PSD.
1. travnja 2012. - 10:43
Prije nekoliko dana u Zagrebu je, u 53. godini života, umro Đoko Grgac, poznatiji kao Đoko Anarhist.

Ovu kratku mortalnu vijest prenijeli su mnogi mediji u Hrvatskoj, uključujući i naše novine, predstavivši pokojnika kao čovjeka koji je dao ime bendu “Azra” i koji je Branimira Štulića Johnnyja inspirirao za pjesmu “Jablan”, kojom Štulić otvara svoj prvi album. Kratkoća novinskog prostora nije dopustila da se naglasi koliku sociološku i pedagošku važnost na ovim prostorima još uvijek ima to muzičko kumče Đoke Anarhista - uostalom, da nije te važnosti, smrt Đoke Grgca ne bi ni bila medijski oglašena.

Ta je važnost prilična: bend kojem je preminuli Đoko Grgac dao ime prije 30 godina je u nerazumno kratkom roku prodao milijun ploča i opčinio te djelomično i formirao cijelu jednu generaciju rođenu 1960-ih i 1970-ih – opčinio i formirao ne samo u smislu glazbenom, nego i u onome mnogo važnijem i dalekosežnijem smislu: političkom. Nije taj bend nikada, doduše, formalno ponudio nikakav politički ili društveni projekt, ali jest ponudio fascinantnu dubinsku analizu onog političkog i društvenog projekta u kojem smo tada živjeli, a koji se zvao Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija.

Pjevač tog benda, Branimir Štulić, nikad nije uspio dobro savladati hrvatski jezik, ali je zato svojim slušateljima uspio ponuditi političku alternativu tadašnjem sistemu: ako se Titova filozofija društva i službeno zvala samoupravni socijalizam, Štulićeva politička ponuda mogla bi se nazvati prosvijećeni anarhizam. A Đoko Grgac tu je Štuliću bio ono što je Titu bio Edvard Kardelj: čovjek koji je davao imena stvarima, teorijski roditelj cijele priče.

Tenkovi i radnici

Ta prosvijećeno-anarhistička SFRJ, koju je zagrebački “fantom slobode” zagovarao u svojim pjesmama, nikad nije postojala kao stvarna država - u smislu pečata, zakona, grba, zastave, himne i teritorija - ali jest postojala na određeni virtualni način, u predkompjutorskom vremenu, kao duhovna zajednica ljudi kojima je te 1981. godine doista Poljska u srcu, ali im pritom u srcu nije poljska armija niti tenkovi generala Jaruzelskog, nego sindikat “Solidarnost” i radnici brodogradilišta Gdanjsk, koji će te godine učiniti prvi korak prema promjeni svijeta, korak koji će u jednom širokom zamahu historije za ciglih deset godina dovesti do rušenja cijelog istočnog bloka.

Bilo je važno da mlada Štulićeva publika tada stane na stranu poljskih radnika, a protiv poljskih tenkova, jer iste te 1981. godine prizori iz Gdanjska repetirali su se u Prištini, gdje su se tenkovi jedne druge, nama geografski i mentalno mnogo bliže vojske prvi put okrenuli protiv svojih građana, koji nisu bili Poljaci, nego kosovski Albanci, ali su radili istu rabotu kao i radnici brodogradilišta Gdanjsk, rabotu koja će u jednom širokom zamahu historije za ciglih deset godina dovesti do rušenja Jugoslavije.

Izdajnik i Srbin

Bilo je važno da Štulićeva publika tada stane na stranu kosovskih Albanaca, a protiv tenkova JNA, jer “tenkovi se ne šalju na radnike”, a ako se šalju, onda će se ti tenkovi jednog dana okrenuti i protiv nas, kao što su se deset godina kasnije zaista i okrenuli. To je bila možda i najvažnija, ili jedna od najvažnijih pedagoških i moralnih lekcija koju je milijunskom auditoriju bivše Jugoslavije održao prosvjetni tim koji se krio iza imena “Azra” i navodno se bavio glazbom. A tom prosvjetnom timu ime je dao Đoko Grgac.

No, osim tih formalnih zasluga, što život i smrt Đoke Anarhista znače za današnju Hrvatsku i znače li uopće išta? Ines Pletikos, autorica dokumentarca “Kad Miki kaže da se boji” o protagonistima Štulićevih pjesama, rekla je ovako: “Ponosni smo što smo pronašli Đoku Anarhista, protagonista pjesme ‘Jablan’, za kojeg su svi mislili da je odavno mrtav, zbog njegova načina života.” Đoko je odvratio da je još tu, iako je, kako reče, “za grad mrtav”.

Zašto je roditelj najzagrebačkijeg benda mrtav za Zagreb, objasnio je tek u posljednjem kadru spomenutog dokumentarca: “Na kraju krajeva, ja sam 1991. dobio nogu s posla, jer su mislili da sam Srbin.” Kako je uopće i moglo drukčije završiti nego da čovjek koji je stvorio najblistaviju utopiju 1980-ih, Branimir Štulić, dolaskom surovije stvarnosti bude proglašen “nacionalnim izdajnikom”, a da njegov Jablan, čovjek koji je imenovao tu blistavu utopiju, ostane bez posla “jer su mislili da sam Srbin”?

Kao što egzistencija Đoke Grgca nije mladoj hrvatskoj državi značila ništa, tako ni njegova smrt za današnju Hrvatsku ne znači ništa: u današnjoj Hrvatskoj, naime, nije ni bitno što više nema čovjeka koji daje imena stvarima, jer više nema niti stvari kojima bi valjalo dati ime.

damir pilić

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

22. rujan 2020 12:29