Koronavirus, usprkos naivnim vjerovanjima, ne mijenja baš sve ljude nabolje.
Kao i svaka potencijalno smrtonosna situacija i istinska kriza, one dobre čini još boljima, a loše još sebičnijima i gorima. Podlaci su u jednakom broju i dalje među nama, samo pametnije raspoređeni.
Svjedoče tome ovih dana brojni primjeri – od stigmatizacija oboljelih po hrvatskim gradovima i selima, razmjena (tajnih) spiskova zaraženih putem Whatsappa i društvenih mreža, bezočnoga profiterstva na deficitarnim robama, lijekovima i maskama, pa preko provaljivanja u potresom oštećene i ispražnjene stanove u centru glavnoga grada i po zagrebačkoj okolici.
O istome govore i krađe automobila poslom zatrpanih liječnika u našim bolnicama, švercersko gomilanje zaliha za kasniju preprodaju, pa i baštinici represije i čvrste ruke koji su jedva dočekali izliku za demonstriranje svojih prigušenih nagnuća.
Plemenito je u ovom globalnom zlu najprije uočavati dobro i lijepo, ali je to u odrasloj dobi također i prilično samoobmanjujuće.
Nasuprot mnogima koji još savjesnije i predanije rade svoje poslove ili mimo njih skrbno obilaze nemoćne i stare susjede, zbrinjavaju napuštene životinje, volontiraju u humanitarnim udrugama, pomažu postradalima, dijele viškove hrane potrebitima ili im nesebično nude svoje prazne stanove i apartmane, brojni među nama istodobno veoma vješto love u mutnom koristeći opću ugrozu, pa i hineći lažnu solidarnost i brigu za kolektivnu dobrobit.
Već je u više navrata upozoravano na pojave lažnih pripadnika Civilne zaštite i Crvenoga križa koji, neki čak i uniformirani, obilaze nemoćne starce nudeći im odlazak do prodavaonica, pa se potom netragom izgube s dobivenim penzionerskim novcima. No, sve to je već naš nacionalni deja vu, ne tako davna serija veoma sličnih iskustava u zadnjemu ratu.
Psihologija gomile i potreba za traženjem krivaca, zloupotreba kaosa u korist dodatne moći, zlobe i marčapije, stigmatizacija pojedinaca i čitavih skupina, te rutinska suspenzija ljudskih prava u ime tobožnje opće dobrobiti. Što se glasnije demonstrira domoljublje i pjeva "Moja domovina", to se u praksi obično manje baštini povjerenje u sustav, pa se nastoji osigurati što bogatije privatne resurse, napuniti špajze brašnom i wc papirom, a frižidere kvascem…
A one koji u ime države napokon dobro rade svoj posao uzdižemo na ho-ruk u ultimativne instant-heroje: pjevaju im se ode, djecu se potiče da ih crtaju kao superjunake te komunistički kult ličnosti odjednom više nije javno proskribiran. A što je previše slano, nije ni mački drago.
Zemlji pogođenoj globalnom epidemijom zdrav razum se ispostavlja podjednako važnim resursom kao i broj kreveta u bolnicama ili raspoloživih respiratora. Građanska disciplina u poštivanju preporuka ljudi epidemiološke struke nipošto ne isključuje važnost pravodobne reakcije na svako pokvarenjaštvo i iščašenje koje se nastoji prikriti općim plaštom pandemije.
U ulici s potresom oštećenim i ispražnjenim kućama u zagrebačkome Markuševcu, koje su hulje pod okriljem noći nedavno opljačkale, osvanuo je plakat s programatskim natpisom: "Ulica nulte tolerancije na đubrad". On svjedoči o ovdašnjoj bolesti duljoj i podmuklijoj i od potresa i od koronavirusa, a s kojom treba voditi bespoštednu paralelnu bitku.
Potrudimo se, više nego ikad, postati zemlja s nultom tolerancijom na "đubrad". To, naravno, ne znači uzeti pravdu u svoje ruke. Jedini efikasan i društveno poželjan mehanizam za razotkrivanje svih kategorija naše "đubradi" je javnost. Mediji nisu savršeno, ali su svakako najdemokratičnije i najutjecajnije kolektivno oružje.