StoryEditor
ŽivotnAŠI POZNATI ATEISTI I AGNOSTICI GOVORE O TOME KAKO DOŽIVLJAVAJU I PROVODE BOŽIĆ

VODIČ ZA NEVJERNIKE Sretan Božić, drugovi ateisti!

Piše PSD.
25. prosinca 2011. - 10:45

ALEKSANDAR STANKOVIĆ, TV VODITELJ:

U djetinjstvu nisam slavio Božić, nego Novu godinu, tako da je u meni usađen osjećaj da je Nova godina vrijeme za slavlje, makar posljednjih 20 godina slavim i Božić. Znam da mi je najbolji prijatelj u djetinjstvu bio vjernik, ali nikad nismo pričali o tome, nekako smo poštovali izbor onog drugog. Tako je barem bilo u Karlovcu, gdje sam odrastao. Uostalom, razlika je bila samo u tome što je on kupovao jelu prije mene, jer su njegovi kupovali prije Božića, a moji poslije. Poslije se slavilo i Božić, na način da sam kao student u Zagrebu izlazio s prijateljima vani, i obično tako da odemo u kafić do dva ujutro. A sad kad imam dijete, na Božić stojim doma i umirem od dosade.

Božićni rituali? Pa nije baš da sudjelujem, ali, evo, lani sam pogledao onaj film s Jamesom Stuartom što ga prikazuju svake godine. Prošle godine sam naručio i bakalar, tako da lagano ulazim u taj đir, i nemam ništa protiv toga. Tih dana zaista osjećam nešto posebno – što nema veze s prisutnošću Boga, da budem jasan – jer je to vrijeme kad se ljudi ipak ponašaju drugačije, a meni to razdoblje još od djetinjstva obilježava Djed Mraz, i sad je to razdoblje tu, i ja sam sentimentalan.

BORIS VUŠKOVIĆ, SOCIOLOG:

Ja sam ateist, religija mi je nešto što je izvan mog racionalnog dosega. Da pošteno kažem, na Božić gledam na normalni, uobičajeni dalmatinski način. To znači da će za Badnjak na stolu biti riba, a za Božić malo bolji ručak.
Imam 79 godina i uvijek sam se tako odnosio prema Božiću. Majka mi je bila veliki katolik, a otac nešto manje – znate kakvi su dalmatinski muškići. Kao dijete sam kitio bor, pa mi i danas imamo bor. Još u socijalizmu, krajem 80-ih godina, u Slobodnoj Dalmaciji napisao sam tekst o nepoštovanju tih običaja. Znate zašto komunisti imaju najgore jele? Zato što dođu zadnji, nakon Božića. Ja sam se tada pobunio protiv toga, a danas je to smiješno.

Supruga mi je vjernica, pa joj kupim poklon, ali to se poveže s Novom godinom. Bitno je da se nismo nikad pokarali oko religije. Recimo, bili smo nas tri brata, i sva tri smo bili ateisti, a kad nam je mater 1953. umrla, mi smo stavili križ na šonetu, jer je ona bila vjernica.
Ne gledam božićne filmove, ne sudjelujem ni u kakvim ritualima. Pučke fešte su pučke fešte, i po mome sudu ne bi ih trebalo ideologizirati.

SAŠA KOSANOVIĆ, NOVINAR HTV-a:

Ja sam ateist, što ću. Dakle, bakalar ne jedem, ali ne iz bojkota prema bakalaru kao religijskom ritualu, nego iz gastronomskih razloga: naime, ne volim bakalar.
U mojoj obitelji nismo slavili Božić do 1991. godine, a onda smo ga, kao i svi ostali, počeli svečano obilježavati boljim ručkom i uobičajenim stvarima poput kićenja bora. Mislim, i prije smo kitili bor, ali poslije Božića, jer je stari bio u komitetu i predsjednik sindikata, pa se na to pazilo. Mi smo u komunizmu jedino na sedmi prvog odlazili kod babe Jovanke koja je pravoslavna vjernica, a sad slavimo sve: i oba Božića, i oba Uskrsa, i krsne slave...

Zašto smo u komunizmu slavili pravoslavni Božić, a nismo katolički? Zato što sam ja iz miješanog braka, a taj rimokatolički dio familije bio je partizanski i nisu slavili Božić, pa smo do 1990. više obilježavali taj pravoslavni praznik, zbog babe Jovanke. Sad obilježavamo i katolički Božić, ali se u našoj sredini zna da mi nismo vjernici, nego to slavimo iz poštovanja prema drugima. Jedino ne idemo na ponoćku.

Za vrijeme Jugoslavije Božić je bio isključivo religijski konotiran i imao je šarm nečeg zabranjenog. U mom Imotskom se uvijek znalo tko slavi, a tko ne, i ja sam kao dijete uvijek zavidio svojim prijateljima, jer je meni ponoćka bila „zabranjeno voće“. Nakon 1990. godine, kad je postao državni praznik, mislim da je Božić izgubio dio tog šarma i postao konzumeristički ritual. Apsurdno, ali u trenutku kad su se religijske slobode povećale, izvorno značenje Božića ustuknulo je pred kapitalizmom. Barem se meni tako čini.


MIRJANA KRIZMANIĆ, PSIHOLOGINJA:

Ja sam agnostik. Božić doživljavam kao priliku, praznik, blagdan kad bi se ljudi trebali nježno ophoditi i biti blagi prema drugima, ali to baš ne vidim oko sebe – ljudi samo trče kao muhe zunzare, izbezumljeni, i kupuju li ga, kupuju. Šteta, jer mislim da bi Božić trebao biti nešto drugo.

Pitate za bakalar? Zar ću ja sebi i svojoj mački kuhat bakalar? Pa nisam luda! Ali imam brata, a imam i nećakinju, pa odem kod njih, oni slave: nećakinji idem za Badnjak, a bratu na Božić. A ja sam sve poklone za njih kupila još u deveti mjesec, jer tada nije bilo gužve po trgovačkim centrima. Što se smijete, ja sam praktična, i ja sam sve to spakirala još prije tri mjeseca, i sad u subotu samo to uzmem i ponesem.

U djetinjstvu smo slavili Božić, uvijek je bio veliki bor, dolazili su nam prijatelji, moja mama je bila jako pobožna, i zato mi je to i ostalo kao nešto nježno.
Zašto sam onda agnostik? Zbog nedovoljno dobrog vjeroučitelja. On je mene izdvojio iz cijelog razreda, samo zato što sam ja stalno postavljala pitanja. I on je meni rekao: „Ti i ja ćemo hodati po parku i ja ću govoriti, a ti nećeš usta otvoriti, i poslije ću te ispitati.“ Ružno je to reći, ali on me udaljio od vjere. Tako sam postala agnostik.

MILIVOJ BEADER, GLUMAC:

Ja sam ateist. Na ljude koji stvarno drže do Božića i koji su pravi vjernici gledam s poštovanjem. I moja pokojna mater i baba bile su vjernice. A konzumerističke sprdačine koje se danas oko toga rade, u kombinaciji s našom Crkvom – naravno da to ne odobravam. Božić bi trebao biti nešto privatno i intimno, a ne da se radi fama oko toga.

Moj pokojni stari nije u to vjerovao, bio je ateist, ali je dopuštao materi i babi da kuvaju spizu koja se kuva tih dana. Bio je demokratičan, pa bi mater na katolički Božić pripremila nešto, a baba na pravoslavni, pa bi došli svi: i katolici, i pravoslavci, i ateisti.

Lipo je bilo to u djetinjstvu, i nekako je bilo ljudskije nego danas. U komunizmu nije bilo ovih novokomponiranih vjernika, nego su to slavili iskreni vjernici. Kako je Drniš bio miješani grad, onda se odlazilo u sve kuće, i jedne i druge.
Bakalar? Kako sam inače veliki gurman i hedonist, u pogledu spize radim sve po protokolu – obavezno spremam bakalar na Badnjak, tuku na Božić, a za Novu godinu odojka i arambašiće, jer se u Drnišu ne rade sarme, nego arambašići. Ne napravim svake godine, ali nastojim. Meni su ti mirisi iz djetinjstva ostali, pa ih ja sada sam stvaram. A drugo ništa ne konzumiram: ni božićne filmove, ni jelku – samo spiza i druženje s familijom i prijateljima.

damir pilić

#ATEISTI#ATEIZAM#BOŽIĆ

Izdvojeno

31. svibanj 2020 23:05