StoryEditor
Životreporterka ‘slobodne’ raspitala se o uvjetima primanja u samostan, i otkrila:

Važno je svidjeti se Bogu, ali i sestrama

Piše PSD.
5. rujna 2008. - 19:53
U potrazi, među ostalim, za odgovorom na pitanje zašto nesuđena časna sestra Snježana štrajka glađu ispred paškog benediktinskog samostana, pokucali smo na vrata samostana klarisa u Splitu

 Za ostanak u samostanu nije dovoljna samo vlastita snaga
 volje jer posljednju riječ ipak imaju poglavarice samostana
 i druge redovnice / Ante Čizmić / CROPIX
Slučaj nesuđene časne sestre Snježane koja štrajka glađu ispred ulaza u samostan sestara benediktinki na Pagu jer nije primljena u red proizveo je dosta kontroverzija, a ljude podijelio u mišljenjima “za i protiv” takve odluke poglavarice samostana. Podsjetimo, časna majka iz paškog samostana je primijetila (tijekom Snježanina polugodišnjeg boravka u samostanu) da ta osoba nije “ni pokorna ni ponizna”, te da nema uvjete da položi zavjete. “Da je redovnica, mi bismo je morali primiti kakva god jest, ali ona to nije”, istaknula je tom prilikom časna majka u telefonskom razgovoru s novinarima.

Upravo ta primjedba najviše je zaintrigirala javnost, a mnogi naši čitatelji su pitali kako se, dakle, uopće može postati redovnicom - ako ne svojevrsnim “stažiranjem” unutar zidina samostana.

Budući da u Splitu nema samostana benediktinki, u potrazi za odgovorima pokucali smo na vrata samostana klarisa na adresi Svete Klare 1A, koje su najsličnije sestrama benediktinkama po stilu života, skromnosti i zatvorenosti.

Na ulazu u samostan naišli smo na “govornicu”, mjesto na kojem se časne sestre klarise mogu sastati s rodbinom i primati posjete, no odijeljene od svijeta dvostrukim željeznim ukriženim rešetkama.

Iako se potpisana reporterka “Slobodne” pribojavala odbijanja jer ne poznaje nikog unutar samostana i nije u srodstvu ni s jednom od časnih sestara, bila je ugodno iznenađena srdačnim prijmom mlade redovnice koju je slučajno zatekla s druge strane “govornice”.

U početku je novinarka imala namjeru “tajno” se raspitati o uvjetima primanja u red i polaganja svečane zakletve, no tijekom razgovora s tom iznimno susretljivom i ugodnom mladom časnom sestrom, ne želeći zloupotrijebiti njezinu dobrohotnost, novinarka se ipak predstavila, na što je zamoljena da čuva privatnost podataka o identitetu.

Šest godina pripreme

Budući da informacije o prijmu u red časnih sestara klarisa nisu nedostupne za javnost, pak, ovim putem ih možemo iznijeti u cijelosti bez povrede ičijeg digniteta. Poželjno je, dakle, da potencijalna redovnica bude mlađe dobi, te da ima završenu srednju školu, jer će na taj način lakše osigurati egzistenciju ako odstupi iz reda, što se ponekad događa. Put do zaređenja, razdoblje formacije, traje oko šest godina.

Prvu godinu dana obilježava kandidatura, nakon čega slijede dvije godine novicijata, te tri godine privremenih zavjeta, da bi tek potom nastupio Vječni zavjet.

Redovnice se zaručuju jednostavnim prstenom sa simbolom križa. U međuvremenu, časna sestra dobiva jednostavnu crnu haljinu, a potom i privremeni habit. Prvi veo koji stavlja na glavu je bijeli, do konačnog zaređenja u sveti red klarisa, kojih u splitskom samostanu ima dvadeset.

Njih pet je još u formaciji, doznali smo od naše sugovornice koja u samostanu boravi već gotovo cijelo desetljeće, a još nije navršila tridesetu. Svaki samostan zapravo funkcionira kao mali radni kolektiv, a ulazak i ostanak u njemu ipak nije zajamčen svakome tko izdrži vlastite unutarnje kušnje.

Naprosto, poglavaricama samostana, kao i redovnicama u njima, ostavljena je mogućnost prosudbe o tome koliko je neka osoba sposobna za to asketsko zvanje puno osobnih odricanja te koliko se tijekom razdoblja formacije uspjela uklopiti u njihovu zajednicu. U tome zapravo leži i odgovor na dvojbe s početka priče.

Inicijalna ‘papirologija’

Prije ulaska u samostan potrebno je prikupiti dosta dokumentacije: preporuku svećenika (najčešće matičnog župnika) kako bi bila razvidna iskrena namjera, izvod iz matične knjige rođenih, domovnicu, potvrdu o tjelesnom i duševnom zdravlju, te osobnu molbu za zaređenje, kako bi bila razvidna iskrena namjera.

Velika obljetnica

Samostan sestara klarisa u Splitu upravo ove godine, do 23. rujna, obilježava 700 godina od svojeg osnutka. Pri samostanu je djelovala i prva ženska škola, i to osnovna, te učiteljska škola za djevojke. Tim povodom tijekom godine odvijale su se svečanosti pod pokroviteljstvom Ministarstva prosvjete.

Protivljenje roditelja

Životni put djevojke, naše sugovornice iza rešetaka “govornice” već je sam po sebi vrijedan pažnje. Već nekoliko dana nakon mature našla se u samostanu zatvorena tipa unatoč protivljenju roditelja, baš poput same svete Klare koja je pobjegla iz doma u noći Cvjetnice.

Ništa joj izvan zidina zajednice sestara klarisa, kaže, ne treba, i čudi se našoj primjedbi o “strogoći” reda. Dok druge vršnjakinje mlade redovnice noću obilaze diskoklubove, ona - kako propisuje običaj u zajednici - svaku noć ustaje i gorljivo moli nešto više od sat vremena.

Godina samoće

Tijekom prve godine od ulaska u samostan, osoba često samuje kako bi mogla “sebe sagledati iznutra” i preispitati snagu vlastite odluke. Nije lako, naime, iz vreve vanjskog svijeta odmah pronaći mir unutar debelih zidina. U samostanu nema televizora, interneta, svjetovnog tiska... iako se mogu primiti pisma.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

14. listopad 2020 18:19