U ovom dalmatinskom raju nekad su živjeli samo gubavci i pustinjaci, a danas je turistički biser koji vrvi životom

Danas je teško zamisliti Trogir bez Čiova. Grad i otok toliko su povezani da se granica među njima gotovo i ne primjećuje. Dovoljno je prijeći stari most i za nekoliko desetaka sekundi iz povijesne jezgre Trogira stići na otok. Mnogi turisti koji prvi put dolaze u grad vjerojatno nisu ni svjesni trenutka u kojem su napustili jedan otok i zakoračili na drugi.

S trogirske rive Čiovo djeluje kao prirodni nastavak grada. Kuće su se odavno popele uz njegove padine, uz obalu se nižu restorani, apartmani, marine i kupališta, a preko dvaju mostova svakodnevno prolaze tisuće stanovnika i turista.

No samo nekoliko stoljeća ranije prizor je bio potpuno drukčiji.

Čiovo je dugo bilo rijetko naseljen prostor na samom pragu Trogira. U pojedinim razdobljima srednjeg vijeka ondje su utočište nalazili pustinjaci, a na otoku su boravili i oboljeli od gube. Trogirske reformacije iz 1372. godine doista spominju dopuštenje da na Čiovu borave gubavci i pustinjaci.

Tako je otok koji danas povezujemo s ljetnom gužvom, plažama i apartmanima stoljećima imao sasvim drukčiju ulogu – bio je prostor izdvojenosti, osame i života daleko od gradske vreve, premda je Trogir bio udaljen tek nekoliko stotina metara.

Ipak, priču da je Čiovo nekada bilo potpuno nenaseljeno treba uzeti s rezervom. Arheološki tragovi pokazuju da je čovjek ondje boravio mnogo prije srednjeg vijeka. Ostaci gradina svjedoče o životu još u prapovijesti, dok su iz antičkog razdoblja pronađeni grobni nalazi i dijelovi sarkofaga.

Bua, Boa ili Bavo

U rimsko doba otok je bio poznat pod imenima Bua, Boa ili Bavo, a u izvorima se pojavljuje i naziv Caput Iovis, odnosno Jupiterova glava. Jedna od teorija upravo s tim antičkim nazivom povezuje nastanak današnjeg imena Čiovo, iako njegovo podrijetlo nije potpuno razjašnjeno.

Lokalna povijest bilježi i podatak da je Čiovo u vrijeme Rimskog Carstva služilo kao mjesto za izgnanike. Od 5. stoljeća na njemu utočište sve češće pronalaze pustinjaci i eremiti, koji su živjeli uz male crkve udaljene od naselja.

Upravo je ta kombinacija blizine grada i fizičke odvojenosti morem Čiovo činila pogodnim mjestom za one koje je tadašnje društvo iz različitih razloga željelo ili moralo izdvojiti.

Posebno zanimljivo poglavlje počinje u srednjem vijeku. Povijesni radovi potvrđuju da su trogirske reformacije 1372. dopuštale boravak gubavaca i pustinjaka na Čiovu.

U vrijeme kada nije bilo učinkovitog liječenja gube, oboljeli su često bili fizički odvajani od ostatka zajednice. Leprozoriji su se zato gradili izvan gusto naseljenih gradskih prostora, a Čiovo je zbog svojeg položaja bilo gotovo idealno – dovoljno blizu Trogiru da bolesnici mogu dobivati pomoć, ali istodobno odvojeno morem.

Pustinjaci su, s druge strane, samoću birali dobrovoljno. Trag njihova života ostao je zapisan i u sakralnoj baštini otoka. Iz ranog srednjeg vijeka potječu ostaci starohrvatskih crkvica sv. Petra u uvali Supetar i sv. Maura u Movarštici.

Ta pustinjačka tradicija na Čiovu nastavila se i mnogo kasnije. Jedan od njezinih najljepših tragova danas je svetište Gospe od Prizidnice na južnoj strani otoka, podignuto u 16. stoljeću među stijenama iznad mora.

Čiovo ima i svoju drugu, tajanstveniju povijest – onu u kojoj se činjenice prepliću s predajom.

Na rtu Čiova nalaze se ostaci građevine od tesanog kamena koje lokalno stanovništvo naziva Dioklecijanovom gomilom, odnosno humkom. Stari izvori spominju i naziv Stražbenica.

Uz to su mjesto tijekom vremena vezane različite priče o rimskom razdoblju i progonima kršćana. U lokalnoj predaji pojavljuju se i dramatični opisi mučenja kršćana, čiji su se krici, prema legendi, navodno mogli čuti preko mora.

Takve priče svakako pridonose mističnosti mjesta, ali treba ih odvojiti od onoga što je arheološki i povijesno potvrđeno. Ono što znamo jest da antičkih tragova na Čiovu ima, dok pojedinosti iz legendi pripadaju lokalnoj usmenoj predaji.

Veliki preokret u životu otoka dogodio se u 15. stoljeću.

Trogir je od 1420. bio pod mletačkom vlašću, a prodori Osmanlija prema dalmatinskim gradovima stvarali su sve veći pritisak na stanovništvo zaleđa. Mletačke su vlasti 1451. dopustile stanovnicima dalmatinskog kopna naseljavanje na obližnjim otocima.

Intenzivnija gradnja

Već 1461. u dokumentima se spominju Žedno i Okrug. Stanovništvo je pristizalo s kopna bježeći pred osmanskom opasnošću, dok su istodobno stanovnici prenapučenog Trogira počeli prelaziti na čiovsku stranu.

Zanimljivo je da su starija naselja podizana dalje od same obale, na položajima koji nisu bili lako vidljivi s mora. Sigurnost je tada bila važnija od pogleda na more koji će nekoliko stoljeća poslije postati jedna od najskupljih karakteristika nekretnina na otoku.

Nekadašnji prostor pustinjaka postupno su preuzimali težaci, ribari i stočari. Sadili su se masline, smokve, rogači i bademi, obrađivala zemlja i stvarala naselja iz kojih će se razviti današnje Čiovo.

U 15. stoljeću nedaleko od današnje Arbanije izgrađen je dominikanski samostan Svetoga Križa, a na otoku se nalazi i franjevački samostan sv. Antuna na Dridu. U čiovskim crkvama sačuvana su vrijedna umjetnička djela, među kojima romaničko-gotička raspela, poliptisi i gotički relikvijari.

Čiovo je tako stoljećima razvijalo vlastiti život u neposrednom susjedstvu jednog od najvažnijih dalmatinskih gradova.

Intenzivnija gradnja kuća za odmor počinje 1960-ih godina, dodatno se ubrzava od 1970-ih do 1990-ih, a novi snažan građevinski val bilježi se početkom 21. stoljeća. Tradicionalni uzgoj maslina, smokava, rogača i drugih mediteranskih kultura, kao i ribarstvo, postupno su gubili nekadašnje značenje, dok su turizam, ugostiteljstvo, trgovina i građevinarstvo postajali sve važniji.

Posljedice tog procesa danas su vidljive gotovo na svakom koraku. Nekadašnje poljoprivredne površine velikim su dijelom zauzele kuće, apartmani i turistički objekti, a naselja su se proširila duž obale.

Osam tisuća ljudi

Otok koji je stoljećima bio gotovo sinonim za osamu postao je upravo suprotno – jedan od najnaseljenijih hrvatskih otoka.

Na manje od 29 četvornih kilometara živi više od osam tisuća ljudi

Prema popisu stanovništva iz 2021. godine, Čiovo na površini od samo 28,8 četvornih kilometara ima 8393 stanovnika. Najveća koncentracija stanovništva nalazi se na sjeverozapadnom dijelu otoka. Sam dio Trogira smješten na Čiovu imao je 3136 stanovnika, dok je Okrug Gornji imao njih 2760.

Usporedimo li te brojke s njegovom srednjovjekovnom prošlošću, kontrast je gotovo nevjerojatan.

Na otoku na kojem su nekoć živjeli pustinjaci i na koji su smještani gubavci danas na svakom četvornom kilometru u prosjeku živi gotovo 300 ljudi – i to ne računajući višestruko povećanje broja ljudi tijekom turističke sezone.

Čiovo ima još jedan adut koji je presudno utjecao na njegov turistički razvoj – 46,7 kilometara obale. Na samo 28,8 četvornih kilometara smjestili su se Okrug Gornji i Donji, Slatine, Mastrinka, Arbanija i Žedno, kao i dio grada Trogira.

Sjeverna i zapadna strana otoka danas su snažno urbanizirane, no Čiovo još uvijek skriva područja na kojima je moguće naslutiti kako je izgledalo prije turističkog i građevinskog procvata.