StoryEditor
ŽivotProšlo savršeno vrijeme

U kartu u koju smo stoljećima utiskivali misli i osjećaje danas možemo samo tragove vlastite sraćke!; Gorko svjedočanstvo našeg novinara počinje pričom o ribi i krumpirićima

13. travnja 2022. - 18:39

Zlobnici kažu kako je fish and chips jedini izvorno britanski doprinos gastronomiji. Ta opaska, osim što se podsmjehuje kuhinji jedne velike zemlje i njezinih stanovnika, imala bi značiti i kako se radi o jelu koje je tamo duboko ukorijenjeno.

No, može li se ta dubina precizno izmjeriti? Zapravo može, vele povjesničari.

Iako bi prosječan svijet očekivao kako se radi o receptu koji je samo malo mlađi od otkrića Amerike, odakle se krumpir raširio po starome svijetu, to ipak nije slučaj.

Komadi bakalara (ili kakve slične, mesnatije ribe) obloženi tijestom i prženi u dubokom ulju zajedno s krumpirićima, postali su nacionalnim specijalitetom puno kasnije, debelo nakon početka industrijske revolucije.

Sad biste mogli upitati kakve, pobogu, veze imaju prijelomna tehnološka otkrića s jednostavnim jelom od dva ključna sastojka (ostavimo sad po strani pire od graška koji se obično služi kao prilog)? Ustvari ključne.

Velika Britanija, naime, jest otok, ali golem. Ako svježe ulovljenu ribu poželite ponuditi ljudima koji žive daleko od mora, duboko u zaleđu, morate smisliti način kako je brzo dopremiti.

Konji i kočije vjerojatno su mogli poslužiti svrsi na kraćim relacijama, ali od njih nije bilo velike vajde kad je robu trebalo dostaviti na udaljenija odredišta, i to u vremenu kad hladnjače nisu postojale.

Ovaj jednostavan, a ukusan obrok postao je nacionalnim specijalitetom tek kad je u međuvremenu izgrađena željeznička mreža omogućila da se riba brzo, relativno svježa i bez zdravstvenih rizika, dopremi u udaljene dijelove zemlje.

No, na toj činjenici ne staju sve zasluge industrijalizacije za širenje fish and chipsa.

’Novinska’ ambalaža

Još jedna prvo tehnološka, a potom i kulturološka novotarija važna je za afirmaciju te preteče modernog fast fooda: stare novine.

One su poslužile kao idealna ambalaža odnosno podložak ili zamjenski tanjur na kojemu se obrok servirao.

Na njima je ugostitelj mogao dvostruko uštedjeti. Prvo zato što su bile besplatne, a potom i stoga što su se nakon upotrebe bacale, nije ih trebalo prati kao klasičan kuhinjski pribor.

Okej, pretpostavljam da gusto crnilo novinskih naslova odnosno olovnoga sloga nijedan suvremeni liječnik ne bi preporučio kao zdravstveno prihvatljiv začin jelu, no tad se nije obraćala naročita pažnja na takve detalje.

image

Fish and chips (Photo by Image Source/Image Source via AFP)


Konačno, pravovjerne nostalgičare ni danas nije briga, nego inzistiraju na tome da se njihovo omiljeno jelo ne služi u zgodno dizajniranim kartonskim pakiranjima, nego na starim dobrim novinama.

Kako vidimo, prošlost fish and chipsa nije naročito duga, a sva je prilika da takva neće biti ni budućnost omiljenog britanskog jela koje je u međuvremenu steklo svoje poklonike diljem svijeta. Riba s krumpirićima, barem u svojem tradicionalnom obliku odnosno servirana na izvorni način, polako odumire, u stopu prateći sudbinu novina.

Obrok se ne može zapakirati u digitalnom obliku, a nije naročito mudro jesti frigaduru iz dubokog ulja na tabletu ili računalu, koji će uskoro postati jedine platforme za čitanje vijesti, reportaža i komentara.

Nemojte se plašiti, ne hvatam zalet da bih prigodno zakukao kako novinarstvo odlazi u krasni nježnik. Uostalom, sa mnom ili bez mene ono će stići kamo je krenulo. Mene zanima malo šira slika, činjenica kako iz naših života polako, ali sigurno nestaje papir, i to u svim oblicima. A bilo ih je, tih oblika.

Tko se nekada služio pisaćim strojem (a tko nije?) dobro je znao razliku između, recimo, pelira i bankposta. Prvi je bio zagasite nijanse, tanak, delikatan i šuškav, uglačane prednjice i grublje pozadine, idealan za kucanje u više kopija. Drugi je, pak, bio deblji, blistavo bijel, elegantan, kudikamo otporniji na habanje, zamalo vječan, koliko to papir uopće može biti.

Čak i oni koji su u međuvremenu zaboravili na pelir i bankpost (ili nekim čudom nisu za njih nikada čuli) dobro pamte druge vrste karte kojom smo se svojedobno služili, od najjeftinijih (i najraširenijih) preklopljenih listova trgovačkog papira, pa do velikih lancuna hamera koji je djeci trebao za nastavu tehničkog odgoja, a koji su na veliko kupovali arhitektonski biroi.

Ne bih vam znao reći, možda se sve nabrojene vrste papira i danas mogu negdje kupiti, ali se baš i ne bih zakleo. Upravo prije nekoliko dana jedna je papirnica u mome susjedstvu službeno kapitulirala i nisam siguran da je do danas preživjelo puno takvih mjesta.

Fatalno ‘e’

U papir smo se nekad zaklinjali. Fraza “crno na bijelo” u Dalmaciji se dugo vremena prevodila kao “karta kanta” (doslovce: papir pjeva). Čisto sumnjam da je poznata današnjim klincima.

Nekoj sutrašnjoj djeci trebat će, pak, objašnjavati što je, vot d fak, karta uopće, jer za koju godinu ili desetljeće više neće imati gdje vidjeti nijedan komadić papira.

image

Radnik pregledava bale papira u tvornici u francuskom Calaisu 1945.

AFP


E-dnevnik nadomjestio je nekadašnje velike bilježnice tvrdih korica u koje su nastavnici upisivali ocjene i neopravdane sate, e-spisi zamijenili su nepreglednu kartušinu u pravosuđu (okej, možda još uvijek ne sasvim i bez ostatka, ali hoće), fatalno “e” gazi sve analogne zapise i normalnom, dakle, nostalgičnom čovjeku ne preostaje ništa drugo nego da zdvojno procijedi: “E jebi ga...”

Starom dobrom svijetu i prošlom savršenom vremenu, kad smo papirom bili okruženi sa svih strana, najbliži smo u zahodu. Iz te posljednje utvrde naše privatnosti papir još uvijek nije izgnan.

Možda će neki eko-mudrijaš jednoga dana na tržište lansirati pakiranja od reciklirane, ali podatne i meke komušine, lišća ili trave, ali dok se to ne dogodi, nema nam druge nego služiti se rolama papira.

Zanimljivo, u materijal u koji smo stoljećima utiskivali svoje misli i osjećaje, ostavljali tragove svoga postojanja, svojih nadanja i čežnji, danas uglavnom utrljavamo tragove vlastite sraćke.

Naši preci na karti su bilježili vrhunske domašaje duha, opisivali široke raspone delikatnih čuvstava i tim nježnim, krhkim materijalom prenosili stečena znanja. Uz pomoć sačuvanih zapisa mi danas možemo rekonstruirati davno iščezle svjetove, čak i oživjeti ljude koji su postojali puno prije nas.

Jednom, u budućnosti, nadam se što daljoj, kad nas više ne bude, što će generacije koje tek imaju doći, o nama znati? Odnosno koje ćemo im tragove svoje prisutnosti ostaviti da iz njih iščitavaju tko smo i kakvi smo bili? Ne želim biti neugodan i morbidan, ali bojim se da će sve priče o nama biti posredovane ljubaznošću Tete Violete, Zewe i sličnih robnih marki.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
07. listopad 2022 02:05