S 14 godina stigao je do završnice regionalnog glazbenog natjecanja, uspoređivali su ga sa Zdravkom Čolićem, a danas gradi vlastitu autorsku karijeru. Josip Drinovac za Slobodnu Dalmaciju govori o odrastanju u Mostaru, ljubavnom životu, iskustvu volontiranja u Zambiji i glazbenim planovima.
Ima 23 godine, iza sebe gotovo desetljeće nastupa i dvije objavljene pjesme, a splitska ga publika tek treba bolje upoznati. Josip Drinovac, mladi pjevač iz Mostara, na glazbenu je scenu zakoračio još kao četrnaestogodišnjak, kada se prijavio u regionalni show "Neki novi klinci". U međuvremenu je nastupao, školovao se, skupljao iskustvo na pozornici, a dva je ljeta proveo i volontirajući u Zambiji.
Nedavno je predstavio singl "Divlji moj cvijete", na kojem je sudjelovao i kao koautor, no razgovor s njim nismo željeli svesti samo na novu pjesmu. Zanimalo nas je kakav je kada nije pred publikom, što ga je oblikovalo i kako izgleda svakodnevica mladog glazbenika koji tek gradi svoju autorsku priču.
– Za početak, osoba sam kojoj je neugodno o sebi govoriti u trećem licu. Mislim da i to već nešto govori. Osim toga sam spontan i opušten, pogotovo kad mi odgovara društvo. Rekao bih da nema prevelike razlike u odnosu na ono što jesam kad sam na pozornici. Volim se družiti, a pogotovo volim pomoći kad god mogu. To me ispunjava, uz iskrene odnose s ljudima – govori nam Josip.
Mostar i Neretva
Za rodni je grad posebno vezan. Kada govori o Mostaru, nezaobilazna je i Neretva, u kojoj pronalazi zanimljivu životnu usporedbu.
– Mostar mi je važan, on je dio mene, kao i rijeka Neretva. Često pomislim kako bi bilo lijepo imati kroz život njezinu "širinu". Jedan od "alata" kojima se trudim to postići je i glazba, koja je u mom životu prisutna od malih nogu. Ona je oduvijek bila moj prvi izbor, tako da je činila i veliki dio mog djetinjstva, uz sport koji je ipak bio na drugom mjestu.
A kada nema nastupa ni snimanja, vrijeme najradije provodi u poznatom društvu.
– Kad nisam na nastupu ili u studiju, najviše volim provesti vrijeme s prijateljima. Oni su tu da mi ispune taj "prazan hod", i to na najbolji mogući način. Osim njih, tu su, naravno, obitelj i malo samoće. Iako u tim trenucima pjevušim neke stihove, iz njih se zna roditi i ideja za pjesmu.
Premda sebe opisuje kao opuštenu osobu, priznaje da ga ljudi na prvi pogled često drukčije doživljavaju.
– Ljudi obično misle da sam puno ozbiljniji nego što zapravo jesam. Svemu što radim maksimalno se posvećujem i pristupam ozbiljno, ali u suštini sam vrlo opušten.
Ima, naravno, i pokoju manu koju bi rado ispravio.
– Jedino što bih promijenio jest to da manje kasnim, što bi pogotovo voljeli oni kojima kasnim. A ono što ne bih dao moja je navika da gotovo u svakom trenutku razmišljam o glazbi.
Na televiziju se prijavio sam
Prvo ozbiljnije iskustvo s velikom glazbenom produkcijom stekao je kao tinejdžer. Na audiciju za "Neke nove klince" nitko ga nije morao nagovarati.
– Htio sam se konkretnije okušati u pjevanju i pobliže se upoznati s velikom produkcijom. Prijavio sam se sam s 14 godina, bila je to prilika koju sam jednostavno želio iskoristiti.
Sudjelovanje u televizijskom natjecanju donijelo mu je novo iskustvo, ali i obveze koje nije uvijek bilo jednostavno uskladiti sa školom i prijateljima.
– Definitivno mi je najteže bilo s natjecanjem uskladiti školu i druženja s prijateljima. A što se tiče komentara, bili su pozitivni, ipak smo bili djeca. Ali već sam se tada počeo navikavati na to da se ne mora svakome svidjeti ono što radim ili izvodim na pozornici, i to je bila svojevrsna "škola".
Još tada počele su usporedbe sa Zdravkom Čolićem, koje ga prate i danas. Josip ih doživljava kao kompliment, ali ne i kao očekivanje koje mora ispuniti.
– Naravno da mi to prija, ipak je Čola naša najveća zvijezda. No, ne osjećam teret koji bi mogao proizići iz takvih usporedbi jer se trudim krojiti neku svoju priču i izričaj. Uvijek je lijepo čuti takve komplimente i, naravno, na njih reagirati sa skromnošću.
Nakon natjecanja nastavilo se školovanje, a paralelno s njim i nastupi. Upravo su mu godine provedene pred publikom pomogle da stekne sigurnost koju danas ima.
– Usklađivao sam školovanje i nastupe. Bila je to meni najdraža "praksa", od pozornice do pozornice i od pjesme do pjesme, i to izvođača koje volim i cijenim i na čijim sam koncertima bio. Pomoglo mi je to sve da ovladam pozornicom, steknem sigurnost i budem uvjerljiviji.
Očeva harmonika i drukčija glazbena vizija
Glazba mu nije strana ni u obiteljskom domu. Njegov otac svira gitaru, a Josip je od njega, kaže, naučio ponešto o stabilnosti glazbenog posla. Ipak, njihovi su se glazbeni ukusi i planovi razišli.
– Od njega sam naučio kako postići stabilnost, ali ono u čemu smo se razišli, ako se to tako može reći, jesu glazbeni smjer i vizija.
Premda glazbena karijera podrazumijeva putovanja i suradnje izvan rodnog grada, Josip ne smatra da zbog uspjeha mora napustiti Mostar.
– Iskreno, ne. Otvoren sam prema svemu što mi život nudi ili će ponuditi. Međutim, smatram da je za glazbenu karijeru najbitniji tim ljudi s kojima radite, pa onda nije problem u kojem ste gradu. Svugdje se tako lakše stiže, a najdraže mi je kad je polazna točka Mostar.
Ono što se, međutim, ne vidi uvijek izvana jest koliko posla stoji iza jednog nastupa.
– Ljudi misle da je sve jednostavno, bez stresa i da teče bez greške. Ako netko zna kako to postići, neka mi se javi. Ne izgleda sve kao tih sat vremena na pozornici. To je zapravo vrhunac truda i rada i zabluda je uhvatiti se jedino za to – odgovara na pitanje o najvećoj zabludi vezanoj uz život mladog glazbenika.
O ljubavi pjeva, ali trenutačno nema djevojku
Budući da u svojim pjesmama obrađuje i ljubavne teme, dotaknuli smo se i njegova ljubavnog statusa. Na pitanje je li trenutačno u vezi, odgovorio je bez okolišanja.
– Nisam trenutačno u vezi, nemam problema to podijeliti. No, ipak bih volio privatni život zadržati za sebe. Za publiku ostaje da skupa pjevamo o ljubavi.
U odnosima s ljudima, dodaje, važan mu je osjećaj ugode i povjerenja. Tek tada može biti potpuno otvoren.
– Već sam spomenuo kako sam spontan, osobito u društvu s kojim mi je ugodno. Potpuno se otvaram tek kad vidim da se mogu tako osjećati. Na pozornici dajem najbolje od sebe, a volim vjerovati da sam takav i kad siđem s nje.
Dva ljeta proveo je u Zambiji
Posebno poglavlje u njegovu životu predstavljaju dva ljeta provedena u Zambiji, gdje je volontirao i radio s djecom. Na odlazak ga je potaknula želja da upozna drukčiju kulturu i učini nešto korisno za zajednicu u koju dolazi.
– To su mi neka od najljepših ljeta u životu. Htio sam vidjeti kako izgleda taj dio našeg planeta, zanimala me njihova kultura i, prvenstveno, što ja mogu napraviti kako bih ostavio maleni trag u lokalnoj zajednici kojoj sam ja ipak stranac. Osim toga, otvorili su mi se i neki novi glazbeni svjetovi.
Od brojnih susreta posebno pamti jedan razgovor sa starijim mještaninom.
– Šetao sam selom i jedan stariji čovjek, djed dječaka kojem sam predavao u vrtiću, zaustavio me i rekao mi kako njegov unuk oduševljeno priča o predavaču koji ih zabavlja pjesmom. Takve trenutke nosiš sa sobom i pamtiš.
Pitali smo ga je li nakon povratka kući doista nešto promijenio u svojoj svakodnevici.
– Zvuči kao klišej, ali nakon povratka počeo sam sve više cijeniti male stvari. Nakon takvog iskustva sve oko sebe gledam drukčijim očima i to me svakako dijelom oblikovalo.
‘Divlji moj cvijete‘ njegov je autorski iskorak
Nakon godina nastupanja s pjesmama drugih izvođača, odlučio je predstaviti i vlastiti materijal. Prvi singl "Dva neba" otvorio je novo razdoblje njegove karijere, a "Divlji moj cvijete" donio mu je priliku da se uključi i u sam autorski proces.
– Bio je to logičan iskorak, jednostavno sam osjetio da je došlo vrijeme. Potpuno je novo iskustvo kad na pozornici izvodiš svoju pjesmu ili je čuješ na radiju. Prvi singl "Dva neba" bio je važan putokaz (kao pjesma napisana za mene), a "Divlji moj cvijete" predstavlja moj autorski uzlet.
Na novoj pjesmi okupio se tim suradnika čiji doprinos Josip posebno ističe.
– Pjesma je nastala spontano, poklopili su se glazbena zamisao, melodija, tekst i emocija. Aranžman i inicijativa bili su moji, ali su veliku ulogu odigrali i ostali kolege bez kojih ovog projekta ne bi bilo. To su: Josip Palameta, Zvonimir Jerković, Hrvoje Domazet i Ivan Zovko.
Zanimljivo, kada bi želio čuti potpuno iskreno mišljenje o novoj pjesmi, ne bi se nužno obratio prijateljima ili obitelji.
– Obratio bih se prije nekoj osobi koju ne poznajem nego nekome koga dobro znam. To je onda nefiltrirano mišljenje, neopterećeno odnosom sa mnom.
Lorena Bućan, javi se!
A kada bi mogao birati s kim će jednoga dana snimiti duet, na njegovu popisu želja našla bi se tri zanimljiva imena. Jedno od njih posebno će privući pozornost dalmatinske publike.
– Uh, bila bi to Dua Lipa, ona je jednostavno sjajna. No, da se vratim u nešto realnije okvire, to su Vlado Georgiev i jedna Dalmaciji bliska pjevačica – Lorena Bućan. Mislim da bi kliknuli. Prenesite joj slobodno!
Loreni je, dakle, poziv upućen, barem preko novinskih stranica.
– Svaki duži odmor ili slobodno vrijeme iskoristim za odlazak u Split jer mi je, nakon mog Mostara, to najdraži grad. Nadam se da ćemo se uskoro vidjeti na nekom mom nastupu, a svi koji dođu, slobodno neka viknu da su iz Splita – dobit će pozdrav s pozornice!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....