Tko će pomagati kad presuši EU novac? Tihi heroji iz hrvatskih škola progovorili: Od nas traže sve, a plaćeni smo nikako

U hrvatskim školama već godinama tinja problem koji se uporno gura pod tepih-status, uloga i radni uvjeti pomoćnika u nastavi. Iako su ključni za inkluziju djece s teškoćama, sustav ih i dalje tretira kao privremenu, potplaćenu i nedefiniranu radnu snagu, unatoč tome što se njihov posao izravno odražava na uspjeh i dobrobit učenika.

Prema važećem Pravilniku, posao pomoćnika u nastavi jasno je definiran: tehnička, komunikacijska i socijalna potpora učeniku. To uključuje pomoć pri kretanju, hranjenju, higijeni, usmjeravanju pažnje, pripremi pribora i asistenciji u praktičnim radovima. Pomoćnik nije učitelj, ne smije objašnjavati gradivo, rješavati testove, pisati zadaće, slati zadatke roditeljima niti obavljati poslove spremačica ili administracije.

Teorija je jedno...

No praksa je potpuno drugačija.

U školama se od pomoćnika često očekuje da znaju i objašnjavaju kompletno gradivo od 1. do 8. razreda osnovne škole i 1. do 4. srednje, uključujući matematiku, kemiju, fiziku, hrvatski, povijest, biologiju, informatiku, strane jezike, glazbeni, likovni, pa čak i latinski i strukovne predmete. Dok se od nastavnika očekuje stručnost u jednoj disciplini, pomoćnike se proglašava nekompetentnima ako ne znaju sve.

Poražajavuća plaća

Istovremeno, njihova plaća ostaje poražavajuća: bruto satnica 7,50 €, što je u netu oko 5–6 €. Većina pomoćnika radi na pola radnog vremena, što znači da im se u mirovinski staž priznaje tek pola godine za godinu rada. Uz to, imaju i preko 400 neplaćenih sati godišnje, a ugovor im istječe svake godine 31. kolovoza. Sustav ih drži izvan Uredbe o koeficijentima, pod koeficijentom 0, iako su mnogi visokoobrazovani.

Posebno zabrinjava činjenica da će 2027. godine prestati europsko financiranje, što otvara pitanje – hoće li djeca ostati bez podrške, a pomoćnici bez posla?

U Splitu smo razgovarali s jednom pomoćnicom koja je pristala dati izjavu pod uvjetom anonimnosti. Njezine riječi najbolje oslikavaju stanje na terenu:

„Zgroženi smo. Od nas se traži da budemo i učitelji, i psiholozi, i terapeuti, i čistačice, i administratori – sve, samo ne ono što nam piše u Pravilniku. Plaća je sramotna, staž nam se prepolovi, a odgovornost je ogromna. Kad dijete ne uspije, kriv je pomoćnik. Kad dijete uspije, zasluge idu svima drugima. A mi smo nevidljivi.“

Dodaje i kako se često očekuje da „pomogne“ učeniku na testu kako bi ocjena bila pozitivna, jer se u suprotnom krivnja prebacuje na nju:

„Ako dijete padne test, odmah se gleda u mene-jesam li dovoljno pomogla, jesam li ga usmjerila, jesam li mu ‘objasnila’. A ja to ne smijem raditi. I onda ispadne da sam nesposobna.“

Osnovni uvjeti

Pomoćnici upozoravaju da se sustav oslanja na njihovu predanost, empatiju i moralnu odgovornost, ali im zauzvrat ne daje ni osnovne radne uvjete. Upozoravaju da je vrijeme za zakonsko definiranje zanimanja, uvođenje formalnog obrazovanja, punog radnog vremena, punih prava i stabilnog financiranja.

Ignoriranje problema više nije opcija, jer u pitanju nisu samo radnici, nego i djeca koja ovise o njihovoj podršci.