StoryEditor
ŽivotVelika neizvjesnost

Teško je razdoblje iza Splićanina Ante Krstulovića, kazališni glumac unatoč privatnim tragedijama zadržao je optimizam: Kod nas svi gledaju ‘u se, na se i poda se‘

15. ožujka 2021. - 20:53

Teško je razdoblje iza Splićanina Ante Krstulovića, glumca zagrebačkoga Gradskog kazališta za djecu i mlade "Žar ptica". U tri godine ostao je bez majke, koja je izgubila bitku s tumorom, te bake i djeda, s kojima je odrastao. Svaki gubitak pratio je njegov bankrot.

Pomalo bojeći se odgovora kako mu je i pandemija kao glumcu pomalo ili čak ozbiljno ugrozila egzistenciju, pitali smo ga kakav mu je život tijekom korone, a on, na naše iznenađenje, odgovara da mu je život u ovo doba – fenomenalan.

No, da bi to postigao, potrebna su određena pravila.

image
Marko Todorov/Cropix

Raj na Mosoru

– Ne čitam loše vijesti i tako izbjegavam strah, što ne znači da ne živim oprezno. Za vrijeme prvog "lockdowna" vratio sam se u Split i svaki dan sam satima šetao po Mosoru. Bilo mi je kao u raju nebeskom – kaže nam Krstulović, koji u Zagrebu živi 14 godina, od studija.

– Godinama sam igrao po 190 izvedbi godišnje, a cijelo kazalište ima 307 izvedbi. To je veliki posao, a mi smo malo kazalište. Tako mi je život prije korone izgledao da bih ovdje došao u 9 sati i izišao u 18. Ovo kazalište, koliko god mi ide na živce jer se previše radi, toliko ga volim. Volim ga jer je specifično. Naime, radili smo sjajne humanitarne akcija. Moja predstava "Kako živi Antuntun" gostovala je u Sankt Peterburgu. Imamo nasnimljenog naratora, a ja igram neverbalnu predstavu. To je prva predstava za djecu i mlade iz Hrvatske koja je gostovala u Rusiji. Bila mi je čast i doživljaj tamo odigrati predstavu. To je kao da nogometaš igra Ligu prvaka, iako ne patim od ega – kaže Krstulović, te nastavlja:

– U Antalyji u Turskoj nastupali smo za djecu bez roditelja. I prije fama oko potresa išli smo na Baniju. Radim u prekrasnom kazalištu koje sve radi za ovo društvo. Trebali smo ići u Gruziju, ali onda je došla pandemija.

U koroni, napominje, ima 90 posto manje posla, ali naglašava da njegovo kazalište ima pametno vodstvo.

– Maknuli smo velike predstave, jer nakon njih svi završimo u samoizolaciji, što je katastrofa. Sada imamo samo male predstave: "Kako živi Antuntun", "Kako je mama postala zmaj"... Nastupamo petkom i nedjeljom, te ponekad i subotom. Poanta je da radimo, i prošle godine smo odigrali više od 130 predstava, te smo završili u plusu.

Umjesto organiziranih dolazaka cijelih razreda, imaju slobodnu prodaju nedjeljom, pa im dolaze samo roditelji s djecom.

– Nisu isti uvjeti jer nema vanjskih kolega, samo su unutrašnje snage i tužno je kada iziđeš na pozornicu, a nekad je gledalište bilo puno, 200 djece, a sada smije biti samo 30 gledatelja – kaže naš sugovornik.

Predstave i online

Svake srijede stare predstave puštaju online i Ante Krstulović kaže da bude velika gledanost. Gledaju djeca iz cijele Hrvatske.

– Naše kazalište se super snašlo. Bitno je da se prilagodimo novim vremenima jer korona neće proći ni sutra ni za godinu dana – dodaje.

Ante Krstulović kaže da se općenito boji za našu kulturu, za koju Hrvatska odvaja mali postotak BDP-a.

– Ne znam što će biti s mladim kolegama koji sada završavaju fakultete i gdje će raditi. Žalosno mi je i što nemamo nikakvu kulturnu strategiju – kaže nam, te naglašava:

– Kultura nisu samo kazališta. Prošetajte se Zagrebom i vidjet ćete da je svaka zgrada koja se obnovi išarana sprejem, a to znači da smo nekulturni. Kad se prošetam od Bačvica do centra, pitam se je li netko iz Banovine ikad ovdje prošao i vidio koliko je tu prljavo. Židovski prolaz je svako malo išaran. Centar Splita je pun bankomata i štekata, dok toga nema u Španjolskoj, koja je puno jača u turizmu. Sve to spada u nekulturu, a kulturu se djecu ući odmalena.

image
Marko Todorov/Cropix

Empatija se u mnogima probudila nakon potresa koji je razrušio Baniju, ali kod Ante je suosjećanje s drugima u nevolji otprije izraženo. Kako je ranije govorio u jednom intervjuu, i sam je gladovao kada mu je majka umirala jer je bio podstanar, u kreditu, stalno je putovao u Split, nabavljao novac za skupi lijek za majku..., što ga je i financijski i emotivno dotuklo.

– Empatija se razvija kroz kućni odgoj. Ne vjerujem u instant-priče i, realno gledajući, mnogi će za godinu dana zaboraviti na Petrinju i Glinu. Isto tako je i s Kninom. Uđite u njega mimo godišnjice "Oluje", taj grad kao da ne postoji... Kako imam prgavu narav, onda mimo godišnjica obilazim ugrožena područja.

Novac nam je postao bog

– Problem današnjeg društva je što svi gledaju "u se, na se, poda se". Ne vidim da smo kao društvo baš nešto sjajni. Koji su uzori djeci? Glavni bog nam je postao novac.

Često zna porazgovarati s ljudima koji kopaju po kontejnerima. No, što mu oni to kažu?

– Kažu mi da ne vide nikakve nade ili spasa. Što može očekivati čovjek koji je otišao u mirovinu i mora prositi jer mu je došao nenadani trošak, pa ovrha... Od države i društva dobit će odgovor da su si sami kivi. Prošetaju li ljudi koji odlučuju ikad među običnim ljudima? Ma mogu oni farbati rezultate... Evo, odmah sam se uzrujao!

Redovito se odaziva na humanitarne akcije. S Anom Barbir je, u sklopu akcije "Slavonsko srce", dijelio hranu beskućnicima. Na poziv Zooma, fotografa i bivšeg beskućnika, nosio je hranu za pse u Davorje, malo pravoslavno selo na Baniji gdje žive tri stare bake i stari djed. Jednoj romskoj obitelji tada su odnijeli odjeću za djecu...

– Jako volim Hrvatsku. Mislim da sam jedan drukčiji domoljub. Tko voli državu, neće je prevariti, nego će raditi za narod da svima bude bolje i da svi budemo braća u našoj domovini bez obzira na vjeru. No, domoljublje danas ima krivu definiciju.

Rođen je na Badnjak, pa se za svaki njegov dječji rođendan postilo, odnosno jela se riba. Zato, otkad je navršio 18 godina, više nikad nije postio. Majka ga je krstila u crkvi sv. Ante na Poljudu, a on kaže da voli sve vjere.

Volim ući u pravoslavnu crkvu, rimokatoličku, protestantsku, u Islamski centar... Vjerujem u Boga, prijateljice su mi klarise iz Splita, karmelićanke, fratri... No, ne mogu se poistovjetiti ni s Rimokatoličkom, ni s Pravoslavnom crkvom.

SMS-ovi s Klarisama

No, stanimo na tren. Kako je došao da klarisa koje u zatvorene u samostanu?

– One su moje susjede na Bačvicama, pokucao bi im, javio im se. Čak mi pišu SMS poruke. Ne smijem odgovoriti što. One su mi mistična bića.

Krstulović kaže kako nikad ne ide isprazno u crkvu, već mora znati u koji red dolazi.

– Kad pogledam franjevački samostan, to je dvorac. Pa ja, prijatelju moj, nemam što raditi u tvojoj crkvi, Franjo Asiški bi te se odrekao. Prostudirao sam sve rodove i uzeo najbolje. Moje klarise žive skromno, karmelićanke isto, kao i pop u Tepljuhu koji je pravoslavne vjere, moj hodža u Splitu živi skromno, ali ne pripadam frakciji onih što grade dvorce na račun vjere.

U većoj sam vjeri nego 70 posto ljudi, no ne vjerujem u oprost grijeha kada se ispovjedimo. Zato nam sudovi i jesu puni sporova. Već kad napravim nešto ružno, onda se ispričam.

image
Marko Todorov/Cropix
ODGOJ NEKAD I DANAS

Danas roditelji idu linijom manjeg otpora i daju djetetu igricu na mobitel da ne kenjka i da ih pusti na miru. Sićam se da kada bi ja rekao "neću" didu ili babi kada bi me poslala baciti škovace ili u dućan, ili susidi koja bi me poslala po duvan, bilo bi bolje da me uhvati vojska i prebije.

KAOTIČNI SPLIT

Obiteljski nadimak njegovim Krstulovićima su Lerije.
Nisam Opara kao gradonačelnik Splita, iako smatram da je sve to ista obitelj. Samo su se nekad davno posvađali, jer kada su biskupa ubili u Poljicima, optužili su Krstulovića, a oni su sutradan nestali, te su se vjerojatno tada razdvojili.
– Glumica Zdravka Krstulović bila mi je daljnja rodica, upoznali smo se tek na kraju njezina života.
Mi Krstulovići u sebi nosimo ludi splitski dišpet, imamo tu ludi crtu, i tu je Miljenko Smoje napravio sjajne tekstove o splitskom ludilu i naravno da ti proradi dišpet i onda samo gaziš naprid. Ludilo i umjetnost je neka bliska sfera, pogotovo u kaotičnom Splitu.

JUŽNJAČKA KRV

Kako mu je kao Splićaninu u Zagrebu?

– Jednom sam bio na raportu kod direktora. Rekao mi je da ne zna što je to, je li to moj mentalitet. Rekao sam mu: "Jebiga, je!" Prgavi smo. Ako me čovik u Splitu pošalje u "pm", sutra se normalno javi. Ovdje ne kuže svi da to nije zlonamjerno, već da je to u žaru i da tako reagiramo.
Jedna baka mi je bila Talijanka, gruneš, pa se smiriš. To je borbenost, ali to ne znači da ja ne volim tu osobu. Objasni ti to nekome sa sjevera.

SMRT BLIŽNJIH Kao da su mi korijenje odsikli...

​Još se oporavljam od smrti majke, bake i dida, koji mi je bio kao otac. Bio sam kao mali klinac koji plače za njima. Kao kad boru i maslini korijenje odsičeš.
Dida je usadio nešto starinsko u meni, tu starinsku čast, ali potpuno neprilagođeno današnjem sistemu.

Nakon njihove smrti sam se razbolio i dobio refluks, a doktorica mi je rekla da, ako tako nastavim, za 10 godina neću biti radno sposoban. Onda sam se sabrao, otišao u Tanzaniju, penjao se na Kilimanjaro, bio u Španjolskoj, hodao tisuću kilometara Put svetog Jakova..., sve u borbi za svoje zdravlje i radi avanture. I dandanas imam nesanice jer fali mi taj šušur babe, dide i matere.

POMOĆ MAJCI

Otac mu je rano preminuo, pa je radeći pomagao majci. Uz rad je završio trogodišnju srednju školu, pa večernju školu, te je upisao akademiju. Sve znanje za kojim je žudio stjecao je naknadno i kroz neformalno obrazovanje.
– Uvijek sam gladan znanja i upijam ga. Kad čujem za nešto, pošaljem sam sebi poruku kao podsjetnik, te istražujem, posjećujem...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
23. rujan 2022 14:26