Teško je razdoblje iza Splićanina Ante Krstulovića, glumca zagrebačkoga Gradskog kazališta za djecu i mlade "Žar ptica". U tri godine ostao je bez majke, koja je izgubila bitku s tumorom, te bake i djeda, s kojima je odrastao. Svaki gubitak pratio je njegov bankrot.
Pomalo bojeći se odgovora kako mu je i pandemija kao glumcu pomalo ili čak ozbiljno ugrozila egzistenciju, pitali smo ga kakav mu je život tijekom korone, a on, na naše iznenađenje, odgovara da mu je život u ovo doba – fenomenalan.
No, da bi to postigao, potrebna su određena pravila.
Raj na Mosoru
– Ne čitam loše vijesti i tako izbjegavam strah, što ne znači da ne živim oprezno. Za vrijeme prvog "lockdowna" vratio sam se u Split i svaki dan sam satima šetao po Mosoru. Bilo mi je kao u raju nebeskom – kaže nam Krstulović, koji u Zagrebu živi 14 godina, od studija.
– Godinama sam igrao po 190 izvedbi godišnje, a cijelo kazalište ima 307 izvedbi. To je veliki posao, a mi smo malo kazalište. Tako mi je život prije korone izgledao da bih ovdje došao u 9 sati i izišao u 18. Ovo kazalište, koliko god mi ide na živce jer se previše radi, toliko ga volim. Volim ga jer je specifično. Naime, radili smo sjajne humanitarne akcija. Moja predstava "Kako živi Antuntun" gostovala je u Sankt Peterburgu. Imamo nasnimljenog naratora, a ja igram neverbalnu predstavu. To je prva predstava za djecu i mlade iz Hrvatske koja je gostovala u Rusiji. Bila mi je čast i doživljaj tamo odigrati predstavu. To je kao da nogometaš igra Ligu prvaka, iako ne patim od ega – kaže Krstulović, te nastavlja:
– U Antalyji u Turskoj nastupali smo za djecu bez roditelja. I prije fama oko potresa išli smo na Baniju. Radim u prekrasnom kazalištu koje sve radi za ovo društvo. Trebali smo ići u Gruziju, ali onda je došla pandemija.
U koroni, napominje, ima 90 posto manje posla, ali naglašava da njegovo kazalište ima pametno vodstvo.
– Maknuli smo velike predstave, jer nakon njih svi završimo u samoizolaciji, što je katastrofa. Sada imamo samo male predstave: "Kako živi Antuntun", "Kako je mama postala zmaj"... Nastupamo petkom i nedjeljom, te ponekad i subotom. Poanta je da radimo, i prošle godine smo odigrali više od 130 predstava, te smo završili u plusu.
Umjesto organiziranih dolazaka cijelih razreda, imaju slobodnu prodaju nedjeljom, pa im dolaze samo roditelji s djecom.
– Nisu isti uvjeti jer nema vanjskih kolega, samo su unutrašnje snage i tužno je kada iziđeš na pozornicu, a nekad je gledalište bilo puno, 200 djece, a sada smije biti samo 30 gledatelja – kaže naš sugovornik.
Predstave i online
Svake srijede stare predstave puštaju online i Ante Krstulović kaže da bude velika gledanost. Gledaju djeca iz cijele Hrvatske.
– Naše kazalište se super snašlo. Bitno je da se prilagodimo novim vremenima jer korona neće proći ni sutra ni za godinu dana – dodaje.
Ante Krstulović kaže da se općenito boji za našu kulturu, za koju Hrvatska odvaja mali postotak BDP-a.
– Ne znam što će biti s mladim kolegama koji sada završavaju fakultete i gdje će raditi. Žalosno mi je i što nemamo nikakvu kulturnu strategiju – kaže nam, te naglašava:
– Kultura nisu samo kazališta. Prošetajte se Zagrebom i vidjet ćete da je svaka zgrada koja se obnovi išarana sprejem, a to znači da smo nekulturni. Kad se prošetam od Bačvica do centra, pitam se je li netko iz Banovine ikad ovdje prošao i vidio koliko je tu prljavo. Židovski prolaz je svako malo išaran. Centar Splita je pun bankomata i štekata, dok toga nema u Španjolskoj, koja je puno jača u turizmu. Sve to spada u nekulturu, a kulturu se djecu ući odmalena.
Empatija se u mnogima probudila nakon potresa koji je razrušio Baniju, ali kod Ante je suosjećanje s drugima u nevolji otprije izraženo. Kako je ranije govorio u jednom intervjuu, i sam je gladovao kada mu je majka umirala jer je bio podstanar, u kreditu, stalno je putovao u Split, nabavljao novac za skupi lijek za majku..., što ga je i financijski i emotivno dotuklo.
– Empatija se razvija kroz kućni odgoj. Ne vjerujem u instant-priče i, realno gledajući, mnogi će za godinu dana zaboraviti na Petrinju i Glinu. Isto tako je i s Kninom. Uđite u njega mimo godišnjice "Oluje", taj grad kao da ne postoji... Kako imam prgavu narav, onda mimo godišnjica obilazim ugrožena područja.
Novac nam je postao bog
– Problem današnjeg društva je što svi gledaju "u se, na se, poda se". Ne vidim da smo kao društvo baš nešto sjajni. Koji su uzori djeci? Glavni bog nam je postao novac.
Često zna porazgovarati s ljudima koji kopaju po kontejnerima. No, što mu oni to kažu?
– Kažu mi da ne vide nikakve nade ili spasa. Što može očekivati čovjek koji je otišao u mirovinu i mora prositi jer mu je došao nenadani trošak, pa ovrha... Od države i društva dobit će odgovor da su si sami kivi. Prošetaju li ljudi koji odlučuju ikad među običnim ljudima? Ma mogu oni farbati rezultate... Evo, odmah sam se uzrujao!
Redovito se odaziva na humanitarne akcije. S Anom Barbir je, u sklopu akcije "Slavonsko srce", dijelio hranu beskućnicima. Na poziv Zooma, fotografa i bivšeg beskućnika, nosio je hranu za pse u Davorje, malo pravoslavno selo na Baniji gdje žive tri stare bake i stari djed. Jednoj romskoj obitelji tada su odnijeli odjeću za djecu...
– Jako volim Hrvatsku. Mislim da sam jedan drukčiji domoljub. Tko voli državu, neće je prevariti, nego će raditi za narod da svima bude bolje i da svi budemo braća u našoj domovini bez obzira na vjeru. No, domoljublje danas ima krivu definiciju.
Rođen je na Badnjak, pa se za svaki njegov dječji rođendan postilo, odnosno jela se riba. Zato, otkad je navršio 18 godina, više nikad nije postio. Majka ga je krstila u crkvi sv. Ante na Poljudu, a on kaže da voli sve vjere.
Volim ući u pravoslavnu crkvu, rimokatoličku, protestantsku, u Islamski centar... Vjerujem u Boga, prijateljice su mi klarise iz Splita, karmelićanke, fratri... No, ne mogu se poistovjetiti ni s Rimokatoličkom, ni s Pravoslavnom crkvom.
SMS-ovi s Klarisama
No, stanimo na tren. Kako je došao da klarisa koje u zatvorene u samostanu?
– One su moje susjede na Bačvicama, pokucao bi im, javio im se. Čak mi pišu SMS poruke. Ne smijem odgovoriti što. One su mi mistična bića.
Krstulović kaže kako nikad ne ide isprazno u crkvu, već mora znati u koji red dolazi.
– Kad pogledam franjevački samostan, to je dvorac. Pa ja, prijatelju moj, nemam što raditi u tvojoj crkvi, Franjo Asiški bi te se odrekao. Prostudirao sam sve rodove i uzeo najbolje. Moje klarise žive skromno, karmelićanke isto, kao i pop u Tepljuhu koji je pravoslavne vjere, moj hodža u Splitu živi skromno, ali ne pripadam frakciji onih što grade dvorce na račun vjere.
U većoj sam vjeri nego 70 posto ljudi, no ne vjerujem u oprost grijeha kada se ispovjedimo. Zato nam sudovi i jesu puni sporova. Već kad napravim nešto ružno, onda se ispričam.
