"Čini mi se da mi je sve sad taman. Navikla sam raditi od doma, imati ručak u normalnu uru, ne voziti po cijele dane djecu na sto strana.
Znaš da mi se sviđa ovaj 'lagano starinski život', u kojem se smirilo i stalo, kao da sam odahnula...", govori mi prijateljica s kojom ispijam kavu "na daleko", iz termosice s plaže, a ona je na svome zagrebačkom balkonu.
I točno je razumijem.
Daleko od toga da svi ne priželjkujemo onu opuštenost i komod susreta s kim god želimo i u broju u kojemu želimo, prisnih razgovora neopterećenih statističkim detaljima iz dnevnika i pitanjima poput: "brišeš li ti još uvijek cijelu ambalažu kad se vratiš iz dućana? Jesi čitala rezultate američkog istraživanja, ispada da se ipak teško može prenijeti preko konzerve pelata...?.
Zbog egzistencije mnogih, želimo da se pokrene život u sferama koje su važne, koje su neophodne.
Ali ne možemo ignorirati zanimljivu činjenicu da je mnogima stvarno odgovaralo "malo podignut ručnu" usred žrvnja svakodnevice.
Bez obzira na mjere koje još ograničavaju skupine na pet ljudi i ne možemo "slaviti prvi maja" s ekipom na Radmanovim Mlinicama, ne pušta nas se da otplovimo do Hvara, bez obzira na činjenicu da nitko još ni blizu ne može reći kad će sve biti zapravo gotovo, ipak se osjeća olakšanje.
Najneizvjesnije je nekako iza nas, dobro je. Valjda.
I taman u toj fazi gdje se stvari pomiču s mrtve točke, ali se još uvijek nisu bjesomučno zakotrljale, ljudski nam je taman.
Ako ignoriramo smanjene plaće, ukinute plaće, plaće na čekanju i prepustimo se samo osjećaju, puno je toga što nas okružuje svedeno na savršenu mjeru.
U kojoj su gradske šetnice i plaže još uvijek samo naše, u kojoma se na ulicama ne guramo s turističkim gomilama.
U kojima Split i Zadar, baš kao na fotografijama snimljenima sinoć, izgledaju kao "otočka mala mista", a desetljeće kao da se zavrtjelo unatrag.
Još se ne zuji neumorno u autima, bicikli još vode u ovom nesvakidašnjem srazu.
Mulovi i lukobrani postali su punktovi savršenog gušta, bez ikakvih dodatnih potreba. Ma niti za kafićem.
Proljetne su večeri savršene, a život još nije "sve navio na sto". Kad bi barem bilo mjere i jednom kad sve krene.
Jer puno toga je previše. Ova krasna fotogalerija govori puno o tome.
