Ticker 1

Prijelomna vijest

Ticker 2

StoryEditor
Životkipar Y-GENERACIJe

Stipan Kujundžić: Ljudi, zasvirajte na mojim skulpturama

Piše PSD.
18. ožujka 2014. - 09:56
A ovo je jedna moja izvedba kazahstanskog instrumenta dombre, na njoj se trzaju dvije žice. Smatra se kako je ona prvi žičani instrument. Širila se prema Kini i na zapad, gdje je u Perziji dobila malo drugačiji oblik i ime ud, a to je izravni predak evropske lutnje ili leuta. Dombra je dala ime i tamburi.

- A grčka citra nije starija?
- Sve to vuče porijeklo iz Mongolije i Kazahstana.
- I što se može svirati na dombri?
- Evo poslušajte...
- Ček, pa to su Doorsi, to je \'Riders on the storm\'?!
- Hah, e nije, ali jel tako da sliči, to je jedna šamanistička pjesma, šamanistički rock na dombri!
- A što u \'ovom\' životu svirate?
- Bas gitaru, a potrudio sam se naučiti gusle i sve instrumente koje sam gradim.
- Ovo su gudala od konjske strune?
- Da, ali samo dolazi u obzir konjski rep, naime, kobila zapiša dlaku i kiselina je razgrađuje, pa ne valja...

Ne, nismo pogriješili, dragi čitatelji, pa u seriji reportaža u kojima predstavljamo kipare i slikare iz dalmatinskih malih mista, razgovaramo s nekim guslarom ili gitaristom. Premda je u njegovu životu sve to u nekoj tajnoj, kozmičkoj, nadrealističkoj i apstraktnoj, vrlo kompliciranoj vezi.

Orson na Brodarici, gusle na Trgu bana

Akademski kipar Stipan Kujundžić (32) iz Grubina kod Imotskog bavi se, među ostalim, primijenjenom umjetnošću – izradom skulptura utemeljenih na tradicionalnim instrumentima. Pa njegove gusle mogu biti visoke skoro dva metra i zvučati kao čelo ili im je rezonantna kutija tikva sa zvukom vrlo sličnim violini. Kustos njegovih izložbi prof. Mario Beusan piše...

-- Stipan pripada Y-generaciji. Njegov suvremeni umjetnički senzibilitet izvire iz pripadnosti informatičkoj eri i opsjednutosti prirodnim okružjem imotskog ruralnog horizonta s pripadnim bogatstvom kulturnih konfiguracija, kako materijalnih, tako i duhovnih. Osvaja nas svojom iznimnom mladenačkom čistoćom, uglađenošću, educiranošću i nevjerojatnom upornošću istraživača...

Sad kad to znamo, a vidimo i čujemo da je vrlo miran i koncentriran momak s čudesnim životnim spoznajama, onda nije neobičan nastavak priče o glazbalima, jer Stipan, osim što umjetnički oblikuje detalje glazbala – ključ za zapinjanje strune, konjića, rupice glasice i krst (rupe na dnu rezonantne kutije) - sam pronalazi drvo i priprema jareću kožu. Nakon što je diplomirao na splitskom UMAS-u u klasi prof. Matka Mijića, ostvario je niz samostalnih izložbi, a ima i tri skulpture u javnom prostoru; \'Mornarevu žudnju\' u Vrsaru, \'Morske igre\' u Bolu i Orsona Wellesa na splitskoj Brodarici kojeg je radio s Ojom Kodar, udovicom velikog majstora filma. Poslije faksa dobio je posao u zagrebačkoj Gliptoteci, gdje je radio na restauraciji 28 gipsanih skulptura Ivana Meštrovića iz Mauzoleja obitelji Račić u Cavtatu.

- U Zagrebu sam radio godinu i po, a dolazio sam u Grubine svaka dva tjedna, doslovno, da udahnem energiju koja mi je bila potrebna. Dao sam otkaz prvog dana recesije. Ne moram ni pričati koliko su se svi čudili. No, osjećao sam da moram ispuniti neko svoje poslanje, bio mi je potreban kreativni proces. Kad sam došao doma, dogodila se kreativna eksplozija - tumači kipar koji se nije dao impresionirati velegradskim sjajem.

- Počeo sam izrađivati glazbala, kojima sam oduvijek bio okružen. Did Iko je svirao gusle, otac Augustin Ago je glazbenik, slikar, pjesnik, pisac i dijelom novinar, a i ja sviram nekoliko instrumenata. Fasciniralo me vrijeme gusala po našim selima, nekoliko desetaka ljudi okupilo bi se oko guslara koji bi poput šamana širio energiju, pozivajući na zajedništvo i ljubav.

- Bit će prije kako je pozivao da se kojeg Turčina skrati za glavu!

- I toga je bilo, ali treba znati da su gusle došle u naše krajeve u turska vrimena i njima se imitirao ljudski glas, odnosno ganga. I sve što se gangalo, a bilo je puno ljubavnih pjesama, sviralo se i uz gusle. Kao dijete izradio sam prvi instrument, komad drveta s jednom žicom. Cijeli moj svijet bio je u tom instrumentu. Isprva sam gradio tradicionalne gusle, a na nagovor prof. Beusana, još u Zagrebu sam počeo sustavno istraživati mogućnost preoblikovanja izvornih gusala. U ULUPUH-u su tvrdili kako je to prva originalna primijenjena umjetnost u Hrvatskoj nakon trideset godina, što me veoma ohrabrilo. Među deset kandidiranih umjetnika za izložbu u Ljubljani izabrali su baš mene, i to me uvjerilo da sam na dobrom putu. Projektu su se priključili muzikologinja Maja Milošević i kompozitor Tibor Szirovicza, koji je napisao nekoliko skladbi kao podlogu za izložbe. Onda su išle gusle u smjeru violončela, pa violine. Jedan je instrument izložen na Trgu bana Jelačića...

- Što želite postići?
- Izvući skulpturu iz staklenog zvona, omogućiti ljudima da je dodirnu, dapače, da zasviraju na njoj. Dodir čovjeka i skulpture, njihov suživot, stvara poseban smisleni odnos – objašnjava Stipan.
No, nisu glazbala jedino njegovo nadahnuće, u ateljeu nam pokazuje ciklus \'Bol\', dojmljive nevelike skulpture s tragovima apstrakcije, kubizma, nadrealizma, ekspresije. Povrh svih ovih učenih izraza ne može se ne vidjeti grč i patnja figurica od drva i terakote.

- Kroz život svakog čovjeka provlače se različite apstraktne pojave na koje ne može djelovati, a nanose mu neizrecivu muku i bol iz kojih izlaze tjeskoba i nemir. Današnji čovjek iščupan je iz prirode i ako joj se pokuša vraćati, više vremena boraviti s njom, smatraju ga čudakom. A samo ondje, u prirodnom ambijentu može naći mir... Lica mojih skulptura su groteskna, u isto vrijeme im se nanosi bol i cere se.

- Zašto su tako malene?

- Jer radim brzo, nastaju kroz jedno jutro. One se mogu tumačiti i kao skice za veće skulpture – kaže Kujundžić, a oko nam bježi k uljima na dasci velikih formata sa sličnim prikazima, opet u nadrealističkoj maniri i još ovoga današnjeg jada.

- Nastale su u razdoblju između Umjetničke škole i Akademije i bile su moja prva izložba \'Galeriji Paško\' u Imotskom. Nazivi su im \'Lijeva i desna strana svijesti\', \'Okovi navika\', \'Abortus\', \'Slomljena slika\', \'Indolentnost\' nastala pod utjecajem literature Carlosa Castañede, a ovo su \'Crne slutnje\'...

- Imena puna optimizma, onda ste vi bili jedan veseo momčić...

- Depresivan nisam nikad bio, ali u tom razdoblju, posebno ako si u svijetu umjetnosti, osjetiš da te jedu stvari oko tebe i moraš naći način da ih izbaciš – kaže. Vodi nas u radionicu, ondje su radovi iz ciklusa \'Preslojavanje\' posve drugačiji od instrumenata, bolnih glava i slika. Riječ je projektu u tri faze: prve su zaglađene, lebdeće, aerodinamične forme u plavoj boji, pod nazivom \'Usisavanje i odlaženje\', druge \'Otvaranje\' čine levitirajuće nepravilno kuglaste kapsule nepoznatog sadržaja, izlagao ih je u Zagrebu, Zadru, Kastvu i Stubici, a treći dio \'Povratak\' bit će predstavljen dogodine na Modrom jezeru u formi performansa. Predviđeno je izranjanje formacije bijelih kapsula na površinu jezera uz podvodne svjetlosne efekte i vanjski svjetlosni i glazbeni prilog kao dio oblikovanja kiparske ambijentalizacije...

Autobiografske kapsule i realistični Tin

- Riječ je o autobiografskom ciklusu kapsula koje uz glazbenu pratnju nose informacije o segmentima mog života...
- Evo Tin – kao nožem prekidamo apstraktne priče, radujući se poznatoj, pametnoj glavi kozmičkog Dalmatinca.
- Je, izradio sam ga za osmogodišnju školu u njegovu Krivodolu. Tamošnja brončana bista je ukradena vjerojatno da bi se pretopila, pa sam ovog zamislio u kamenu. No, škola, a ni općina Podbablje, nemaju sredstava, pa tko zna...

- Ali totalno je realističan, miran, u veštitu i s kravatom. Kao da nije Stipanov...

- Jer vidim sebe kao školsko dijete i želim da učenici zapamte lik Tina Ujevića onakvim kakav je zapravo bio, djeci ne treba apstrakcija. A da je u mom stilu, bio bi na nekoj vjetrometini u dugom mantilu s knjigama, isušen i šiban burom, bio bi napregnuti Tin – zapalio se Stipan, koji kao i svaki pravi umjetnik koji je odlučio živjeti u skroz malome mistu, ima svoju praktičnu crtu. U dvorištu pretvara dimnu kužinu u \'Kuću susreta\' za svoje prijatelje i umjetnički svijet. Upravo je oblači u kamene blokove koje sam kleše, a na popločanoj verandi su stolci što ih je izradio u drvu.

- To je moja terapija, teški rad preklesavanja kamenih gromada. Ipak sam kipar... A nemam ni neki alat, dva-tri dlita, macu, turpiju, brusni papir, motornu pilu i jeftinu bušilicu. Napu iznad komina napravio sam od frižidera. A ovo sam pristavio sač. Dosta umjetnosti, idemo sist i ist. Ajde, da se ne oladi! Triba znat stat. Tako, kad se umorim od rada mozga i ruku, odem na Crveno jezero, sjednem na rub i sviram, sviram, furam ovaj svoj imotski šamanizam...

DAMIR ŠARAC
VOJKO BAŠIĆ/CROPIX

#KIPAR

Izdvojeno