StoryEditor
Životosoba tjedna

Splitska umjetnica Cici Tommaseo Sursock (90): Portreti Rockefellera i Farah Dibe nisu lijepi kao sv. Duje

Piše PSD.
27. prosinca 2013. - 09:44
Sulejman

Poznata splitska umjetnica Justina Cici Tommaseo Sursock, unuka slavnoga sineasta Josipa Bepa Karamana, i u svojoj 90. godini neumorno slika. Nevjesta egipatske princeze u inozemstvu je provela veći dio svog uzbudljivog života, a u Split se vratila prije nešto više od dva desetljeća, i to iz ratom zahvaćenog Bejruta. Prije povratka u rodni grad slikarica je ostvarila zavidnu karijeru, putovala diljem svijeta i živjela u golemoj palači koju je doživljavala kao “zlatni kavez”.

Noge je sada sve manje slušaju, pa joj pomaže njezin sin Nicha Sursock, uspješni poslovni čovjek iz Egipta. On približi njezin stolac ispred platna i Cici Tommaseo stvara čudesne portrete, o kojima su opširno pisale najuglednije svjetske novine. Portreti Dioklecijana, svetog Duje i raznih drugih poznatih osoba, te ikone i obiteljske uspomene krase zidove stana u Marmontovoj ulici iznad kina Karaman, koje je dobilo ime po pioniru splitske i hrvatske kinematografije.

Nasmijanu umjetnicu zatekli smo dok je sa zanimanjem pratila partiju biljara na televiziji, a na stolu pokraj nje bila je i kutija cigareta na kojoj je golemim slovima ispisano upozorenje “pušenje ubija”.
U blizini TV ekrana smjestila su se i velika platna s kojih nas je ponosno gledao Sulejman Veličanstveni, a tu je bio i veći portret njegove supruge.

X U posljednje vrijeme slikali ste Sulejmana i njegovu suprugu... Što Vas je potaknulo na takav odabir?
– Strašno volim tu tursku seriju. Htjela sam slikati Sulejmana, a onda je došla i Huram. Ona je bila vrlo lijepa pa sam i nju naslikala. Naslikala sam ukupno oko 800 portreta.

X
Ima li neki od tih portreta posebno značenje?
– Slikala sam svetoga Duju. On je najljepši. Upotrijebila sam lik moga muža za svetoga Duju jer je on bio iz istog podneblja. I on je došao s Orijenta. Moj muž je Libanonac podrijetlom, ali se rodio u Egiptu. Habib nije bio musliman, nego pravoslavac, i to ruski, a ne koptski.

X
Jeste li upoznali Josipa Bepa Karamana?
– Moj djed je umro 1922. godine, a ja sam se rodila 1923. tako da ga nisam upoznala. Upoznala sam njegovu ženu, moju baku. I ona se bavila kinom nakon njegove smrti.

X
Što ste u djetinjstvu slušali o njemu?
– Najbolje stvari. Moj djed je bio čovjek za druga vremena. On bi bio svašta izmislio. Na žalost, umro je jako brzo i nije stigao učiniti sve što je htio, ali je uspio s tim kinom. Mislim da je 1907. godine otvorio prvo kino u Splitu.

X
Vaš otac je bio diplomat Kraljevine Jugoslavije. Gdje ste sve živjeli?
– Svuda sam bila. Stvarno sam obišla cijeli svijet jer sam putovala sa svojim ocem tamo gdje je on bio diplomat. Bila sam u Teheranu, Kairu, Bejrutu, New Yorku... Školovala sam se u Beogradu, Ankari... Najprije, dok sam bila mala, u Beču smo proveli pet godina. Tamo sam naučila njemački, a onda su na red došle druge zemlje i drugi jezici.

X
Koliko jezika govorite?
– Sedam. Govorim sve te jezike jer sam ih imala priliku naučiti. Govorim engleski, njemački, francuski, španjolski, hrvatski, malo ruski... I turski jezik sam govorila dok sam živjela u Turskoj. Kada sam poslije naučila arapski jezik, onda sam zaboravila turski, ali sada još mogu pratiti ove serije i ipak sve razumijem.

X
Kako ste upoznali svog supruga?
– Kada sam stigla u Kairo, bila sam pozvana na koktel kod jednog našeg Hrvata koji je tamo živio. On mi je rekao: “Dođi, predstavit ću te jednom mom prijatelju.” Taj prijatelj je bio Habib Sursock. I on me ugledao, a ja sam bila mlada, lijepa... Znate, bilo mi je dvadeset godina, a njemu trideset. On mi je odmah prišao i rekao da sjednemo na pod. Bilo je neke piletine. Habib je rekao: “Ja ću jesti piletinu rukama.” Meni se jako svidjelo što je on tako spontan i jednostavan. I onda me pozvao da me predstavi svojim prijateljima. To je dalje nekako išlo samo po sebi. Viđali smo se svakog dana i nikada me nije zaprosio, ali je uvijek govorio: “Kada budemo vjenčani, onda ćemo imati djecu”, “Kada se vjenčamo, onda ćemo putovati”... Govorio je kao da je to već gotovo. Tako je i bilo. Odveo me u svoju kuću. Živio je u jednoj velikoj palači u Egiptu, koja je sada postala hotel “Mariott”. No, tada je to bila velebna palača Lotfallah koju je njegov djed kupio 1922. godine i cijela obitelj je živjela tamo. On me odveo kod svoje majke i rekao je: “Evo, mama, mi ćemo se oženiti.” Tako me zapravo zaprosio i nikada me nije pitao hoću li se udati za njega. Onda je njegova mama rekla: “Dobro, ali ja vas vodim na bračno putovanje.” Zamislite, išla sam na bračno putovanje sa svekrvom. To je, dakle, bilo bračno putovanje utroje, a bili smo u Italiji.

X
Je li Vaša svekrva zaista bila princeza?
– Da. Ona je bila princeza. Podrijetlom je iz Sirije, a udala se za Viktora Sursocka. Njezin otac Habib paša Lotfallah kupio je nekadašnji hotel i pretvorio ga u obiteljsku rezidenciju. Palača se u to doba zvala Lotfallah i svi su je znali po tom imenu.

X
Kakav je bio život u toj palači?
– Nikakav. Uvijek sam zamišljala da ću biti sama s mojim mužem i djecom kada se udam. Međutim, to se nije dogodilo. Moj muž je tada rekao: “Ne mogu ostaviti majku. Moram biti uz nju.” I tako smo ostali u palači, a ja sam bila vrlo nesretna.

X
Je li istina da ste imali oko 120 članova posluge?
– Da. Svaki od njih imao je svoju specijalnost. Jedan je samo čistio cipele, drugi je samo peglao... Ja, na primjer, nikada nisam uspjela ući u kuhinju. Znate, nisam ni vidjela kuhinju, a željela sam kuhati i peći kolače za svoju djecu. Međutim, to nije bilo moguće. Kuhar nije dopuštao da uđem u njegovu kuhinju. Oko nas su bile služavke, pa nani, odnosno dadilje za djecu, zatim posluga koja je služila ručak. Četiri osobe služile su nam ručak u isto vrijeme. Tamo je bio i veliki đardin, pa je bilo i mnogo vrtlara.

X
Zašto ste se iselili iz palače?
– Tek kada je došao predsjednik Gamal Abdel Naser, iselili smo se iz palače. Naser nas je zapravo izbacio iz palače jer ju je nacionalizirao i onda smo mi dobili stan u kojem su napokon sa mnom bili moj muž i moja djeca.

X
Portretirali ste brojne slavne osobe. Kakva su Vam iskustva sa ženom iranskog šaha Reze Pahlavija Farah Dibom?
– Farah Diba je divna osoba. Srele smo se dosta godina nakon slikanja tog portreta, kada je šah već bio umro. Rekla mi je: “Još uvijek imam tvoj portret. Držim ga u svom stanu u Parizu.” Naslikala sam je s dva lica. Jedno lice je ona kao žena, a drugo je ona kao carica s krunom. Portretirala sam i brojne zvijezde, na primjer, iz Francuske.

Ikone u Splitu

X Jeste li portretirali članove bogate obitelji Rockefeller?
– Oni su me zvali kada sam izlagala u New Yorku. Tražili su da naslikam njihovu djecu. To su bila mala djeca.

X
Kako su Vas dočekali u kući obitelji Rockefeller?
– Jako lijepo. Sve je bilo onako kako treba biti. Vidjela sam samo njihovu djecu.

X
Prva ste slikarica koja je izlagala ikone u Libanonu?
– Ikone sam počela raditi 1962. godine u Kairu, a poslije sam s tim nastavila i u Libanonu. Kada sam prije 23 godine iz Libanona došla u Split, rekli su mi: “Nemoj izlagati ikone. Ovdje će na to loše gledati.” Međutim, ja sam ih izložila u tadašnjoj Galeriji Štambuk na Rivi. Govorili su mi još i da će sve, tobože, loše proći jer je to pravoslavno i takvo što se u Hrvatskoj ne smije izlagati. No, prodala sam sve ikone i imala sam mnogo uspjeha, tako da ljudi nemaju pravo tako misliti. Još imam neke ikone, ali ih više ne prodajem. To je za moju djecu. Imam i troje unuka, te petero praunuka.

X
Nakon ikona, izložili ste i aktove. Kako je to prihvaćeno u Libanonu?
– Bila sam prva žena, zapravo prva osoba koja je izlagala aktove na Orijentu, i to je navodno trebalo biti šokantno. Međutim, i to je bilo vrlo dobro primljeno. Imam i neke fotografije s tih izložaba. Nitko se nije šokirao i aktovi su se isto prodali. Tako sada imam još nekoliko aktova koji su kod mene u Bejrutu, ali ovdje u Splitu nemam niti jedan zato što su to golema platna, gotovo u prirodnoj veličini. Ovdje nemam zidova na koje bi ih mogla staviti.

X Gdje ste sve izlagali?
– Pa, u New Yorku, Palm Beachu, Rimu, Parizu, Lausanni, onda u Belgiji... Naravno, u Kairu i Bejrutu sam izlagala gotovo svake godine. Imala sam ukupno 23 samostalne izložbe.

X
Što ste radili u Splitu kada ste pobjegli iz Bejruta?
– U Bejrutu je bio rat. Iz jednog rata došla sam ovdje u drugi rat. Moj muž je umro prije toga. Habib je umro 1981. godine. Dakle, već sam dugo godina udovica. Došla sam ovdje radi moje tetke koja je često dolazila kod nas u Kairo i Bejrut. Moja tetka Vjera Sokolić bila je profesorica klavira. Došla sam biti s njom jer je i ona ostala sama. Njezin muž je isto umro i trebala joj je pomoć. Ona je bila otprilike kao ja sada, eto... Doživjela je 103 godine.

X
Zbog burnih događanja u Egiptu nedavno je i obitelj Vašeg sina Niche napustila Kairo. Što mislite o najnovijim događajima u toj zemlji?
– Mislim da u Egiptu nikad više neće biti mira. Ne zanima me toliko politika, moj sin Nicha zna puno o tome. Sada je cijela njegova obitelj napustila Egipat. Nicha tamo još ide poslovno zbog svojih restorana, ali su napustili stan. On se sa sinom i suprugom smjestio u Beču. Nichina žena je Austrijanka, pa su tamo uzeli stan. Drugi sin Samir živi u Libanonu i doći će poslije Nove godine. Oženjen je za Libanonku, žive u Bejrutu. Ni tamo nema mira, ali su se navikli.

X
Kako Vam je bilo živjeti u Egiptu?
– U Kairu sam živjela 25 godina. Lijepo je bilo tamo živjeti, ali mi je u Libanonu bilo puno ljepše. U Egiptu sam živjela većinom u palači s mojom svekrvom i to nije bilo veselo. Živjelo se ozbiljno i mirno, a kad sam došla u Libanon, vidjela sam da ljudi žive kao u Sodomi i Gomori. To je bila jedna nevjerojatna sloboda. Svi su bili vjenčani dva ili tri puta, pa razvedeni, svi su imali ljubavnice, ljubavnike....To vam je bio život u Libanonu. Svake večeri se izlazilo. Čule su se bombe koje su padale, a ipak se išlo vani. Nama je jedna bomba pala na zgradu dok sam sjedila na balkonu. Sa stolice sam pala na pod, ali mi se nije ništa dogodilo. Najljepše su mi bile godine provedene u Bejrutu. Život mi je tamo bio prekrasan iako je još bio rat kada sam stigla. Ipak, i uz rat su se ljudi voljeli i ženili kao da nema kraja i kao da će živjeti vječno. Međutim, rat je tamo trajao 14 godina i ja sam došla u Split. Ovdje sam upala u naš rat, iz jednog rata u drugi.

X
Imate 90 godina, a, kako Vaš sin kaže, slikate, družite se, pušite, pijete....
– Na cigaretama piše “one vas ubijaju”, ali mene drže na životu. To je jedina stvar koju mi nitko ne može zabraniti. Pušim već puno godina. Počela sam sa 16 godina, a sada mi je 90. Dakle, još uvijek pušim i živa sam. To kažem pušačima koji se boje i koji ostavljaju cigarete. Neka uzimaju zadovoljstvo koliko mogu.

X
Vidim da sa zanimanjem pratite biljar. Volite li još neki sport?
– Vjerojatno sam sport počela pratiti zbog djece. Strašno volim tenis, košarku... Znam sve regule biljara i to me jako zanima.

Lola WRIGHT
Foto Jadran BABIĆ/CROPIX

Smrt je nešto specijalno

– Ne bojim se smrti jer je to prirodna stvar. To se dogodi jedanput u životu. Sve što se dogodi samo jednom u životu mora biti nešto specijalno. Sjećam se kada sam se jednom onesvijestila. Osjetila sam jedno dobro stanje, mekano, lijepo, bilo mi je ugodno, nisam se htjela probuditi i mislim da je, vjerojatno, i smrt takav osjećaj. Ne bojim se smrti.

Cigarete i viski za dug život

X Koji je Vaš recept za dug život?
– Mislim da su to ipak cigarete i piće jer se jako veselim mome piću, ali uzmem samo jedan ili dva viskija na večer. Prije sedam sati ne pijem ništa. Moja tetka, koja je doživjela 103 godine, govorila je da je nju održao “džin i tonik u podne”. Svaki dan je u podne čekala svoj “drink”. Moja obitelj, slikanje, pa piće i cigarete – to je ono što mi je ostalo u životu. Imala sam jako sretan život i zahvaljujem Bogu za svaki dan koji mi je dao.


Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
28. srpanj 2021 15:33