StoryEditor
ŽivotDobro poznata lica

Splitska scena Ćubijevim je odlaskom doživjela težak udarac: 'Nasmijavaš i kad ti je napuklo rebro i kad te doma čeka bolesna mater...'

4. siječnja 2020. - 08:59

Izreka koja je postala hit i na društvenim mrežama uči nas da “ako pronađemo humor u svemu, preživjet ćemo”. Na svoj način to je, dok se viša sila nije umiješala, cijeloga života radio Damir Mihanović Ćubi, jedan od uistinu rijetkih etabliranih i široj javnosti dakle poznatih komičara, čija je prerana smrt zadala težak udarac lokalnoj komičnoj sceni.

Naime, još jedan od splitskih apsurda čuči u činjenici da “najluđi grad na svitu” skoro da i nema – nazovimo ih tako – službenih komičara, onih koji nastupaju pred publikom naime. Humorista koji se, pak, izražavaju kroz pisanu riječ ima nešto više, no crni flor smo odavno stavili i na antologijske batude Ćiće Senjanovića, Mosora, atroke Miljenka Smoje. Neponovljivih autora, humorista i kroničara.

Sprovod kakav bi i sam režirao: na Ćubijev zadnji ispraćaj stigli su 'po Splita' i čitava estrada, govor Vedrana Mlikote bio je posebno emotivan; Pogledajte kako su se poznati oprostili od legende

Iza projekta “Kad se smijah, tad i bijah” stoji pak legendarni radijski pregalac i plodan aforističar Mladen Vuković, no definicija “komičar” je ipak nešto drugo. Vrsta u izumiranju, barem u Splitu otkad je ugašena “Prava kotka” nastala kao estradni projekt, koji je humorističnu ekstenziju dobio kroz emisiju “Trta Mrta” autorskog dvojca Rade Čikeša Medana i Žele Maretića.

Čikeš Medan je, uz nekoliko blistavo duhovitih radijskih reklama nakon gašenja “Kotke” više-manje u hibernaciji (šteta za takav stand-up potencijal, dodali bismo), ali Maretić je, na sreću, ostao aktivan. I to kroz megapopularnu i već prilično dugovječnu emisiju “Želina vesela lista” koju na Radio Dalmaciji producira i emitira punopravno sa Zvonkom Stipičićem Mišem, alter egom nekolicine poznatih, odnosno fiktivnih glasova koji se čuju tijekom emisije kroz rubrike “Martin u Zagreb, Martin iz Zagreba”.

U Splitu uvijek zajebancija

Unatoč neizmjernom gubitku zbog Ćubijeva odlaska s tuzemne i ovozemaljske na “nebesku scenu”, Maretić – sasvim ozbiljan građanin Splita kad je “u civilu” – smatra da duh Splita nije umro, nego je to svojevrsni živi organizam.

- Na ulicama Splita i Dalmacije uvijek je bilo zajebancije, i bit će je, jer mi smo takvi ljudi. Mi, koji se humorom (recimo to tako) službeno bavimo, mi smo samo glasnogovornici onoga što se događa na ulici. Iako od splitskog humora nismo uspjeli napraviti izvozni proizvod kao, recimo, Englezi s “british humorom”, on je moćan i prepoznatljiv. Možda mu je najveća mana ta što zna biti surov prema ljudima – primjećuje iskusni Maretić, koji svakog tjedna s partnerom Mišem u eteru “Dalmacije” nasmijava ljude, ali i “udara”. I lijevo i desno, ne štedeći nikoga.

- Optuživali su nas svašta, od toga da se rugamo sugrađanima pa do toga da smo homofobi. A opet, ljudima je ovo valjda smišno...

- Hoćete reći da svaka roba ima svog kupca?

- Definitivno, s tim da su neke kategorije univerzalne, poput Ćubijeva humora. On ga nije samo reproducirao, nego i stvarao. Po meni je bio jedan od najboljih autora humorističnih “ispada” – s tugom i pijetetom prema dobrom i skromnom velikanu komične scene prisjetio se Maretić.

Za razliku od Ćubija kojega je publika i vizualno prepoznavala, Maretića doživljavaju uglavnom kroz glas.

- Bolje, jer sam grub! - razvedrio se naš sugovornik.

- Zato san i počeja sa zafrkancijom, da mogu iskompenzirat manjak ljepote. Onda je to uzelo maha, nizali su se projekti, humor mi je postao kruh svagdašnji. Kad smo se, konkretno, Miš i ja dogovarali kako ćemo osmislit ovu emisiju, išli smo na nekakvu ciljanu, “osviještenu” publiku. A kad mi je prvi put nepoznata žena na blagajni u samoposluzi prišla i rekla: “odlična vam je sinoć bila emisija”, zna san da smo uspili. Da je to-to – skromno će Željko Maretić.

Njegov su život, baš kao i pokojnoga Ćubija – uostalom, kao i većinu tzv. običnih građana Hrvatske – obilježili usponi i padovi, brojni problemi, pa čak i male intimne tragedije. A propos toga smo ga pitali:

- Mnogi će za vas, malobrojne komičare, reći da živite kao u Hollywoodu: stalno vam je veselo, love kao salate, uvijek je sprdnja, smijeh, hedonizam, u društvu ste prvi zabavljači. U naravi, imate svoje brige, razvode, kredite... Kako je to raditi humor kad “srce plače”? Kad se potrefi užasan dan, a treba odraditi emisiju?

Vimenka - viša sanitarka

- E, tu se vidi tko je profesionalac, tko ima iskustva. Recimo, ja mogu odijeliti posao od života, a Ćubi, Ćubi je bio zajebant stalno. On sigurno ne bi s vama sjedio na kavi ovako ozbiljno kao ja, on bi se vrpoljio, izveo neki skeč, nasmijao vas. A ja čak pokušavam govorit književno (osmjehivanje). Dakle, kad mi se dogodi dan “za plakanje”, ja se prešaltam u dimenziju humora, za koji konkretno Miš i ja uvijek imamo spreman “kroki” kao neku kontroliranu improvizaciju jer ne valja da ide sve “po šinama”. I onda se stvarno oraspoložim, smijem se uvijek iz srca, Miš je i meni “piš”, a usput se i sam sebi smijem! To sam naučio još u “Kotki”, to je taj trening – otkriva nam manje poznatu stranu medalje života humorist Žele Maretić.

Na humor kao na posao, ali i stil života gleda još jedan splitski komičar, nekoć kudikamo više medijski (pa i radijski) prisutan Tomislav Žižić, čiji je alter ego Vimenka-viša sanitarka ili Državna metlica, zapravo žezlo (a može i štafeta) službeno preuzeo od Marice Hrdalo (Nele Eržišnik) još 1998. godine.

Žižić alias Vimenka je veseljak sa splitskih Plokita i on se, dakle, odijeva kao čistačica, oponaša govor Dalmatinske zagore, ali pokriva i viceve i dosjetke, često “popularno-politički” angažirane iz cijele Hrvatske, pa ga naš svijet zove diljem Lijepe naše i dijaspore.

- Ćubija ću uvijek pamtiti kao čovjeka s kojim sam imao topao kolegijalni i ljudski odnos. Nas komičara koji nastupamo uživo pred publikom na raznoraznim prigodama je stvarno malo pa je zato odlazak talentiranog Ćubija posebno bolan. Ima tu nešto mladih snaga, ali on je bio etabliran, brend sam za sebe. Nastupao je humanitarno, evo mogu vam reći da sam i ja odradio više od tisuću humanitarnih nastupa u tridesetak godina staža. Biti komičar ozbiljan je i naporan posao, treba nasmijat ljude vlastitim glupiranjem i doziranim humorom koji ne smije prijeći granicu dobrog ukusa. Za to si rođen ili nisi – kazuje skromni i pobožni čovjek Žižić, koji svoje poslanje ljubi iako nema egzistencijalnu sigurnost.

Sam sebi kao član Društva hrvatskih dramskih umjetnika uplaćuje staž, ovisi o tome koliko će ga ljudi i dalje voljeti i pljeskati mu. Kruh je to, čini se, s osam kora...

- Sjećam se da sam, čim sam završio Srednju pomorsku školu u Splitu, prvi put kao kostimirani zabavljač humanitarno nastupio u Domu za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi “Mileva Tomić”. Znao sam u tom trenutku da ću baš to raditi cijeli život. I jesam; čak i kad mi je majka bila teško bolesna, kad bih doma ujutro plakao, na pozornici sam se navečer glupirao i smijao jer to je moj posao, moj kruh. Jednostavno, u sebi nešto prelomiš, ako treba, otputuješ, preodjeneš se i odradiš. I na koncu se i sam oraspoložiš, kažeš sebi: dobro je, moramo se zezat...

Jednom sam imao prometnu nesreću prije nastupa. I znate šta? Našminkao sam se, kostimirao, popio dva voltarena i udri - bol na veselje! Nitko nije primijetio da su mi napukla dva rebra i da sam blijed kao zid. I dok sam bio u 141. gardijskoj brigadi u Domovinskom ratu nasmijavao sam suborce i kad mi se nije smijalo. Humor, to je vojska. Disciplina. Nema šale kad je šala u pitanju – s osmijehom će Tomislav Žižić, ljubimac naroda.

Naroda koji je, evo, izgubio jednog dobrog duha, zajebanta i autentičnog komičara Ćubija. Bez kojega se dijagnoza službene komične scene može komprimirati u dvije riječi: na aparatima.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

02. prosinac 2020 14:17