Splićanka jača od anoreksije: bila je balerina, a sada egzotična plesačica na Tajlandu, znamo je svi iz Supertalenta

Krenimo s obiteljskim pedigreom.

Majka joj je srednjoškolska profesorica s dvije diplome, te sa suprugom vlasnica likovne galerije u Biogradu na moru, dok je najekstremnija epizoda iz očeva života ona vezana uz braniteljski staž u 134. brigadi HV-a početkom devedesetih. Poslije se vratio svom izvornom zanimanju, doktor znanosti je na Hidrografskom institutu u Splitu. Imaju sina s diplomom Medicinskog fakulteta, koji je i glazbeno nadaren, ali kći je nadmašila sve njih, pa i samu sebe - Paula Jeličić iz Splita je zračna akrobatkinja, performerica s vatrom, te plesačica burleske u jazz-klubovima diljem svijeta.

Bogme, tome se nitko u familiji nije nadao, a odrastanje danas 29-godišnje Paule obilježila je ekstremna kombinacija vječne zebnje i ponosa od strane njezinih roditelja. Paula je, napomenimo, daleko od poimanja notorne go-go plesačice u noćnim klubovima, a svoj je prirodni dar razvijala i na britanskim plesnim akademijama.

Na 174 imala 43 kg

Šira hrvatska javnost možda je za ovu Splićanku saznala kad je prije nekoliko godina na televizijskom showu Supertalent od Davora Bilmana osvojila čuveni Zlatni gumb. No, Paulino je televizijsko ukazanje zbog ograničene televizijske minutaže ipak bilo poprilično "plošno", pa smo je odlučili u Slobodnoj malo bolje predstaviti.

To baš i nije bilo tehnički lako izvedivo, budući da je - nakon što je svojim brojnim angažmanima obišla dobar dio zemaljske balote - zadnjih godinu dana ugovorom vezana uz novi, vrhunski noćni klub na jednoj od deset najpoznatijih plaža svijeta: Banana beachu u Phuketu na Tajlandu.

Srećom, Paula povremeno dođe k svojima u grad pod Marjanom, pa smo je uspjeli uloviti za ćakulu i snimanje, te saznati puno više detalja iz zanimljivog života ove neobične, urnebesno talentirane djevojke.

Dok pijemo zdrave napitke u kafiću, ne možemo se nadiviti vitkoj figuri ove djevojke, koja je zbog ljubavi prema plesu i upravo u ime vitkosti u srednjoškolskom razdoblju - oboljela od anoreksije.

Na svojih metar i 74 centimetra imala je samo 43 kilograma, te je privremeno udaljena iz baletnog studija Hrvatskog narodnog kazališta uz upozorenje da više ne smije izgubiti ni grama. Srećom, to je shvatila ozbiljno, revno konzumirala krepke majčine juhe dok nije malo "krešila".

Potom je maturirala i - otputovala u Englesku, gdje u rekordnom roku završava Canterbury University i postaje plesna pedagoginja. Ipak, više se vidjela kao izvođačica plesne umjetnosti negoli netko tko poučava druge, i odlazi na Konzervatorij za muziku i ples Trinity Laban u Londonu, gdje se pod paskom pedagoga sa londonskog Royal baleta akademski nadograđuje u pravcu klasičnog i suvremenog plesa...

Vratimo se još malo na početak.

Ples otkrila s 15 godina

- Ples sam otkrila kasno, kao 15-godišnjakinja, i bila sam daleko najviša u mom prvom plesnom studiju - onom splitskog baleta pri HNK. Brzo sam napredovala, jako puno trenirala sa Vladimirom Shuvalovom, plesnim majstorom iz Ukrajine. Predavala mi je i Albina Rahmatullina iz Uzbekistana, ona je bila glavna pedagoginja - nježno o svojim prvim mentorima s prostora bivšeg Sovjetskog saveza zbori Paula. U tom timu bila je i naša Marijana Marević Muslim, baletna pedagoginja, domeće s osmijehom.

Iz te žarke želje da bude najbolja, razvila se anoreksija.

- Kad si tanana i lagana, jasno, puno lakše plešeš i skakućeš, i ja sam pretjerala sa svojim samonametnutim dijetama. Kad sam pala na 43 kilograma, stiglo je upozorenje mjerom udaljavanja iz studija. Dvije godine nisam imala mjesečnicu; razboljela sam se, ali sam to uvidjela i brzo se oporavila - sažima naša mlada sugovornica, onda još dijete.

Uslijedila je matura, pa Britanija; London, uzbudljiv ali i veoma skup grad koji joj je nakon manjeg Canterburyja dao dodatno obrazovanje i konkretno plesno scensko iskustvo. U taj grad se i vratila nakon lockdowna, prije globalne pandemije corona-virusa kad je prošla zahtjevnu audiciju za san svake mlade plesačice koja nije u klasičnom baletu: kabare Crazy horse u Parizu!

- To je bilo prije korone, prošla sam i bila oduševljena; kod njih nema dobnog limita, imaju svoje iskusne plesačice i oko četrdesete godine, ali preferiraju unovačiti mlađe da ih mogu oblikovati. Kako bilo, prošla sam, ali ništa od plesa u CH-u; pandemija je paralizirala život, rekli su mi da, kad opet počnu s radom, mogu ponovno pristupiti audiciji.

Razumljivo je da mi ova propusnica nije trajnog karaktera, djevojke se mogu tjelesno relativno brzo transformirati, zatrudnjeti... Život je dinamičan proces - kazuje Paula, koja se uslijed pandemije u rodnom Splitu primirila.

- Na materinoj spizi, lagano druženje s društvom to jest šetnjice kad se moglo, proletjelo je i to. I onda - back to London - prisjeća se razdoblja kad je imala zbilja (i opet) pun rokovnik nastupa. Plesala je u Ministryju of sound, antologijskom klubu, ali i manjim prostorima, te na privatnim svečanostima. London je bio jako skup za život, nije bilo predaha. Usput je prakticirala svoju veliku ljubav: burlesku u jazz-klubovima.

- Radila sam po nekoliko gaža dnevno, plesala noću, danju radila i u juice-baru, stanarina je bila tako skupa, život općenito - kazuje. 

Igra s plamenom

- Ah, burleska! Dita Von Teese mi je bila uzor od malena, divila sam joj se - otkriva spontana, dobrodušna Paula, djevojka koja se dobacila puno dalje od mirnih grana obiteljskog stabla. Nije šala imati u familiji djevojku koja se igra plamenom!

- Možda je to zbog vatrenih mađarskih gena moje majke - veselo će naša sugovornica umjetničkim imenom Pumah, danas angažirana rekosmo na Tajlandu, i to prvenstveno kao producentica, kreativna direktorica, koreografkinja i supervizorica svog osmeročlanog plesnog tima, ali i aktivna plesačica. Klub je inače u vlasništvu Britanca koji joj je ponudio privlačan ugovor, a svoj je daleki (privremeni?) dom izgradila s dečkom, koji je također involviran u industriju zabave kao menadžer.

Teško je kronološki nabrojiti sve što je u svom radnom kurikulumu proživjela izvanredna djevojka poput "splitske pume" Paule, ali valja izdvojiti i angažman u klubu Mint u Zagrebu, i ne samo zbog izdašne novčane ponude, nego i "vatrenog krštenja" kojega je preživjela - srećom, bez vidljivih posljedica.

- Imala sam situaciju u kojoj mi je plamen za vrijeme performancea opekao lice, ne mojom krivnjom. No, taj dio bih najradije zaboravila - otklanja Paula nastavak priče. 

Iz Minta odlazi na Supertalent, koji joj je ostao u ugodnom sjećanju iako nije odnijela pobjedu. Potom sa (sadašnjim) dečkom kojega je upoznala u Zagrebu odlazi - u Marbellu, u Španjolsku, gdje nastupa u prestižnom Olivia Valer klubu.

- Odlazili smo, momak mi i ja, često i u druge gradove i države, oboje poslom: ja plesom, on menadžmentom i bookingom, u Italiju više puta, Švicarsku, Njemačku, na Sejšele... - prisjeća se.

I onda stiže još jedna ponuda koja se ne odbija: klub na Tajlandu, zadnja, ali ne nužno i posljednja postaja.

- Ljudi ne mogu vjerovat kad im kažem da me Tajland puno podsjeća na Split; uz more sam, ljudi su topli i simpatični, čak i ljubazniji od naših, jako su zahvalni i ponizni. Tamo je život lagan, lijep, toplo je, imaju "sabai sabai" iliti neku varijantu naše fjake/sieste/pižolota, vole ribu, znaju se i zabaviti... Ipak, svoju bih obitelj jednog dana voljela podizati u Splitu - otkriva mlada Paula Jeličić, cura iz splitskog Varoša, svjesna svog ishodišta koje će je uvijek vući poput sidra.

Mirne luke svog nemirnog života.