Ticker 1

Prijelomna vijest

Ticker 2

StoryEditor
ŽivotKAD SVIRAM, LEBDIM...

Splićanka Anđela Duran slijepa je od rođenja, ali ona je čudo od djevojčice...

Piše Silvana Uzinić
8. travnja 2016. - 22:43
Za klavirom u glazbenoj školi 'Josip Hatze'

Iz kabineta glazbenog odgoja splitske škole "Ravne njive" ori se pjesma "Ćiri biri bela, Mare moja, odo u marineeee...". To đački zbor pjeva, a učenica Anđela Duran ih, zjenica uprtih u strop, prati na klavijaturama. I dok ih nastavnica Zlatka Bakotić potiče da zapjevaju još jednom, baš nitko tko može vidjeti taj prizor ne bi rekao da je Anđela slijepa.

Od rođenja, zbog djelomične atrofije očnog živca, vidi samo konture, ali to joj nije bila prepreka da sa svojim vršnjacima stigne do sedmog razreda te da, uz redovnu, pohađa i nastavu klavira.

Isprva je, upravo na poticaj nastavnice Bakotić, bila u privatnoj glazbenoj školi "Amadeus", ali od ove godine ide i u "Josip Hatze".

Malo je reći da je to Anđelin uspjeh, jer to je veličanstven primjer njezine upornosti, pameti i smirenog prihvaćanja vlastite zbilje, kao i plemenitosti onih koji su je vodili i koji je vode. To je zato i jedinstven primjer ljepote davanja i primanja, snage hendikepiranog da na bolje promijeni zdrave, pa se danas teško može reći tko je od koga više naučio – Anđela od učitelja ili oni, kao i svi ostali učenici, od nje.

– Ti ćeš mene naučiti svoje pismo, a ja tebe druge stvari – rekla joj je učiteljica Snježana Gotovac prvi dan kad je ušla u 1.a.

Snježana je Anđelu dobila u zbornici na izvlačenje, jer u generaciji koja je te godine stigla u školu imali su više učenika s posebnim potrebama.

– Priželjkivala sam Anđelu jer sam odmah znala da ću naučiti "brajicu" i za mene je rad s njom bio profesionalni izazov. Danas mogu reći da je sve to za mene ispalo i više od onoga što sam očekivala. Surađivala sam s vanjskim stručnim službama, s majkom, ali puno toga sam sama improvizirala.

Na primjer, nisam se dala obeshrabriti kad su mi rekli da slijepi teško mogu svladati matematiku jer je previše apstraktna. Ja sam se svačim služila kako bih joj dočarala gradivo. Kad smo radili geometriju, lijepila sam slamke na papir u obliku pravokutnika, a tata Željko je vario kocku, donosila sam čačkalice, zdjelice, perlice, konop za pojasniti kose crte, za aritmetiku nam je poslužio grah... Njoj nije trebalo smanjivati gradivo, nego promijeniti pristup.

Kad su to vidjeli stručnjaci iz Centra "Vinko Bek" u Zagrebu, govorili su mi da posudim ideju ostalim slijepim učenicima, a samo u njezinoj generaciji ima ih 24-ero. A posebno su bili oduševljeni kad su vidjeli njezine rezultate na procjeni sposobnosti poslije četvrtog razreda.

"Pali su u nesvijest" jer je pokazala samostalnost poput osmaša. Bila je iz gramatike najbolja od svih 15 slijepih na testiranju. Zamislite koliko mi je značilo kad mi je jednom kazala: "Učiteljice, pa ovo je tako lako i prekrasno uvrštavati brojke u fomule!" – ponosna je i ganuta učiteljica Snježana.

Imale su, kaže, vrlo iskren i otvoren odnos. Ocjene joj se nisu poklanjale, sve je morala zaslužiti. Kad bi nešto s ponašanjem krenulo mimo dogovora, učiteljica bi je opominjala riječima: "Anđela, mi smo prihvatili tebe, molim te da prihvatiš i ti nas."

Među njima dvjema se razvila posebna veza. Anđela inače jako dobro osjeća raspoloženje ljudi oko sebe, kao i što dobro procjenjuje karaktere.

Miris, opip i zvučna lopta

Snježana nam govori kako bi je Anđela svaki dan omirisala i pipala kad bi došla u razred, kako je pipala njezine klompe da bi je pratila po zvuku, na primjer, na nastavi tjelesnog odgoja. Imali su i zvučnu loptu. Kolika li je to sreća za cijeli Anđelin razred, jer mnogi njihovi vršnjaci nemaju pojma da takva lopta postoji.

Mnogi ne znaju ni kako izgleda stroj za Brailleovo pismo, a neki iz njezina razreda znaju i znakovlje. Još je važnije to da su "akavci" svaki dan u prilici biti humani. Netko joj pomogne ovo, netko ono...

– Ali ona je toliko ravnopravna s nama da se često zaboravimo pa joj kažemo: "Anđela, vidi ovo!" – kazuje nam razrednica Gorana Lovrić.

Ona im predaje matematiku pa je pitamo kako to ide s kontrolnima za Anđelu. Pojašnjava nam da učitelji šalju prethodno kontrolne radove na prijepis stručnim službama. U svemu je toliko ravnopravna da obavlja i dužnost redara pa briše ploču, dijeli kontrolne, a u jesen će i na ekskurziju. Inače, ima osobnu asistenticu Anu Huremović, koja je dovodi i odvodi iz škole, uz financijsku pomoć Grada kroz projekt "S pomoćnikom mogu bolje".

– Ona mi je više od asistentice, ona mi je prijateljica – kaže Anđela, koja pomno sluša dok o njoj govorimo, pa dobaci:

– Uz malo borbe i osmijeha na licu, ide sve kao po loju!

Sestra Antonela i internet

Velika je sreća što je Anđelina majka Marija spremačica u njezinoj školi, pa se zatekne uz nju kad god zatreba. Na tome je majka iznimno zahvalna ravnatelju Miljenku Bitangi jer na posao je primljena već u drugom polugodištu kćerina prvog razreda.

Ima Anđela i stariju sestru, srednjoškolku Antonelu, koja će joj pomoći da svlada rad na za nju prilagođenom računalu koje su joj nekidan darovali članovi Lions Cluba Split. To će biti raj, sad kad će, kao i ostali, moći na internet, Fejs...

– Mama i tata baš i nisu kompjutorski pismeni, ali to im ne zamjeram. Mami malo zamjeram šta nije položila vozački ispit, ali, dobro, nije svako za sve – kaže nam dobro raspoložena Anđela, koju smo "digli" sa sata matematike.

Ondje smo prethodno vidjeli kako nastavnica diktira, a ona tipka na stroju. Buka stroja ne smeta nikome, u razredu su odavno navikli. Zato nam Anđela kaže kako joj kod kuće, dok uči, uvijek nešto buči. Baš jučer je, kaže, učila kemiju ispred kuće jer cvrkut ptica joj ne smeta.

– Kad čujem ptice, kliktaje galebova i žubor potoka, meni se moždane vijuge upale.

Gramatiku obožava pa je zato, kako kaže njezina nastavnica majci, i "rastura". Voli čitati knjige, ali nisu joj, na žalost, sve prilagođene. Jedna od najdražih lektira joj "Divlji konj". Inače, jako voli domaće životinje, kojih ima na selu kod bake...

'Mala cvjećarica iz Pariza'

– A kad sviram, osjećam se kao da lebdim u oblacima! Najprije me klavir učio profesor Denis Bašić. On je najplemenitije i najdivnije stvorenje na svijetu. Uvijek me je nasmijavao i super me naučio. Ali, nakon tri godine morala sam dalje u "Josip Hatze" jer ondje imam satove solfeggia, a i profesorica Borna Barišić mi je dobra – govori nam Anđela, a zatim smo je posjetili i na satu klavira.

Majka je strpljivo čeka, a škola je Anđeli izišla u susret tako što satove ima u zgradi na Trgu Hrvatske bratske zajednice. A i profesorica Borna je naučila "braicu" pa joj priprema note, a Anđela ih mora doma naučiti napamet. Prethodno je učila po sluhu i memoriji, ali sreća je, kako je rekao prof. Denis, da Anđela zahvaljujući talentu može u jedan dan svladati ono za što drugima treba cijeli mjesec.

– Ide polako, ali ide – kaže profesorica Borna. Svirale su vedru "Little flower girl od Paris".

– Pazi, ove dvije tipke moraju zvučati jednako. Zvuče li ti jednako?

– Ne.

– Eto vidiš. Znači, malo sporije. Taaako... Je l' to sad malo bolje?

– Je.

– A lijeva ruka? Di je? Mali prst je otišao gore, a šta smo rekli...

I tako, dok njih dvije usavršavaju "Malu cvjećaricu iz Pariza", majka Marija ih nježno gleda. Najčešće u to vrijeme obavlja nešto po gradu, šeta i strpljivo čeka svog anđela. Inače, slušatelja plijeni vedrinom, staloženošću i jednostavnošću.

Lijenčine, pogledajte je!

– Ona me je promijenila kao osobu. Ispočetka je bilo teško prihvatiti njezin hendikep, ali poručila bih roditeljima da nema ništa od samosažalijevanja. Treba ići naprijed, jer dok očekuješ čudo, ostaješ u začaranom krugu. Treba učiniti sve što možeš. Imali smo ogromnu sreću s učiteljicom Gotovac i zahvaljujući njoj je Anđela tu gdje je.

Nema tih riječi zahvale koje bih izrekla za njezinu plemenitost i požrtvovnost jer je svim bićem bez ikakvog predznanja ušla u koštac sa situacijom. Cijela škola "Ravne njive" pokazala se izvanrednom za moju Anđelu, prihvatili su je kao sebi ravnom, a nastavnica glazbenog je prva uočila njezin talent.

Izlaze nam u susret kad god zatreba. Mogu vam reći da je ona našoj obitelji stvarno poslana kao dar. Ona je prekrasno dijete i mi smo s njom presretni – ponosna je majka, a kako i neće kad je njezina slijepa kći, unatoč svim svojim preprekama, još i odlikašica s već tri pohvalnice nastavničkog vijeća!

Lijenčine, molim vas, pogledajte Anđelu Duran!

 

Problem s udžbenicima

Učiteljica Snježana Gotovac je svaki dan tijekom cijelog prvog razreda dolazila sat ranije na posao kako bi Anđeli pripremala materijale za rad jer nije imala udžbenike.

– Najveći problem smo imali s tiskanjem njezinih udžbenika. Oni su golemi u odnosu na obične knjige. Tiskaju se u Centru "Vinko Bek" i ponekad su znale kasniti. Zamoli smo ih da nam ih tiskaju mjesec za mjesec – kaže Snježana.

Pogledajte jpj kontrolni

"Trebamo slijepima i ostalim hendikepiranima prilagoditi nastavu i učiniti ih sebi ravnima, a mi smanjivanjem gradiva od zdravih radimo invalide" – mišljenja je učiteljica Gotovac. Prisjeća se primjera kad su se roditelji bunili da je djeci teško svladati opseg i površinu.

– A ja samo pokažem Anđelin kontrolni. Molim vas, gospodo, ako je slijepo dijete svladalo, u čemu je problem?

Sama bira u dućanu

Mama Duran nam kaže kako im Anđela kod kuće ponekad nedjeljom skuha kavu, pokupi rublje sa sušila, posloži posuđe, pomogne miksati kolače, palačinke...

– Da vidite kako u dućanu sama zna odabrati komad robe. Točno uzima ono što joj stoji...

 

Oni su joj potpora

U Anđelinu školskom uspjehu, inače, redovito jednom mjesečno sudjeluje bračni par, defektologinja Barica i prof. matematike Robert Pugar, inače i sam slijep i izrađivač udžbenika za slijepe i slabovidne osnovce.

Također, na tjednoj bazi "uskače" i Vedrana Mamić, koja ispisuje i ispravlja Anđeline kontrolne radove. Itekako će im se, čini se, trud isplatiti!

 

 

#ANđELA DURAN

Izdvojeno