Prema podacima Međunarodne dijabetičke federacije, u 2024. godini sa šećernom je bolešću živjelo 589 milijuna odraslih osoba diljem svijeta, odnosno približno svaka deveta odrasla osoba. Procjenjuje se da će do 2050. godine broj odraslih osoba sa šećernom bolešću porasti na 853 milijuna.
Bolest je to koja utječe na gotovo svaki organ te sa sobom nosi dodatne komplikacije, poput oštećenja srca, bubrega i krvnih žila. U 2024. godini povezuje se s 3,4 milijuna smrtnih slučajeva diljem svijeta.
Kada je riječ o Hrvatskoj, 2025. godine u njoj je registrirano 404.996 osoba sa šećernom bolešću, a procjenjuje se da, uključujući nedijagnosticirane, imamo više od pola milijuna oboljelih. Kada razmotrimo ove brojke, ne čudi činjenica da je dijabetes proglašen jednom od najbrže rastućih globalnih bolesti.
- Stanovništvo nam stari, ljudi žive dulje, sve smo deblji, manje tjelesno aktivni i mijenjaju nam se prehrambene navike. Ukratko, svakodnevni život sve je manje prilagođen našim biološkim potrebama - govori dr. Mladen Krnić, predsjednik Hrvatskog društva za dijabetes i bolesti metabolizma.
- Tome se pridružuju kronični stres, nedostatak sna te niz okolišnih čimbenika, uključujući izloženost pojedinim tvarima koje mogu narušavati normalno djelovanje hormona - dodaje dr. Krnić.
Razlika između tipova bolesti
U porastu su obje vrste šećerne bolesti, odnosno dijabetes tipa jedan i dva. Iako se dijabetes tipa dva najčešće povezuje samo s povišenom razinom glukoze u krvi, metabolički poremećaji koji mu prethode mogu se razvijati godinama.
- Riječ je o složenom međudjelovanju genske predispozicije, inzulinske rezistencije, poremećaja funkcije gušterače, vjerojatno i promjena crijevnog mikrobioma te niza vanjskih utjecaja - govori dr. Krnić.
Najčešći simptomi su pojačana žeđ, učestalo mokrenje, umor, zamagljen vid, sklonost infekcijama, a ponekad i neobjašnjiv gubitak tjelesne mase.
- Osobe s debljinom, pozitivnom obiteljskom anamnezom, povišenim krvnim tlakom, poremećajima masnoća ili ranije utvrđenim povišenim vrijednostima glukoze trebale bi razgovarati sa svojim liječnikom o potrebi testiranja. Isto vrijedi za žene koje su imale gestacijski dijabetes - govori.
S druge strane, šećerna bolest tipa jedan je autoimuna bolest, u kojoj imunosni sustav uništava stanice gušterače koje proizvode inzulin. Posljedični nedostatak inzulina zahtijeva njegovo nadomještanje, a simptomi često nastupaju relativno brzo. Struka i tu ulaže mnogo truda, pa je od ove godine u Europskoj uniji odobren lijek kojim se kod osoba s već prisutnim pretkliničkim stadijem bolesti može odgoditi njezin klinički nastup i ovisnost o inzulinu. Prva manifestacija bolesti može biti dijabetička ketoacidoza, koja može dovesti do zatajenja organa ili kome.
Važno je naglasiti i da se dijabetes tipa jedan može pojaviti u odrasloj dobi te da njegovi simptomi ponekad mogu biti pogrešno protumačeni i pripisani dijabetesu tipa dva.
Rano djelovanje kao ključ
Ovogodišnja je poruka Svjetskog dana šećerne bolesti, koji se obilježava 14. studenoga, rano djelovanje. Ono podrazumijeva ranije prepoznavanje bolesti i liječenje, ali i djelovanje prije nego što ona uopće nastane. No, to nije i ne može biti samo odgovornost pojedinca.
- Zdravstveni sustav mora omogućiti bolju prevenciju, pravodobnu dijagnostiku i kontinuirano praćenje. Osobito je važna uloga liječnika obiteljske medicine, koji najranije mogu prepoznati rizične osobe i započeti odgovarajuće postupke - govori nam dr. Krnić.
Jednako je važna mogućnost da osoba razumije i provodi predloženo liječenje. Ni najbolja terapija na papiru neće mnogo vrijediti ako je bolesnik iz bilo kojeg razloga ne primjenjuje.
- Osobno, puno napora ulažem upravo u to da bolesnik razumije čemu pojedini lijek služi i kako djeluje. Bolesnici koji to razumiju puno se bolje pridržavaju terapijskih naputaka - napominje dr. Krnić.
Ljudi oboljeli od šećerne bolesti imaju veći rizik od srčanog i moždanog udara, kronične bubrežne bolesti, oštećenja mrežnice oka i perifernih živaca te razvoja dijabetičkog stopala, koje u najtežim slučajevima može završiti amputacijom.
- Praktički nema organa i organskih sustava na koje šećerna bolest ne djeluje. U posljednje vrijeme veću pozornost posvećujemo i zatajenju srca, koje se može razvijati postupno i bez jasnih ranih simptoma - kaže dr. Mladen Krnić.
Dijabetes je kronična bolest čije se karakteristike tijekom vremena mijenjaju, pa nije dovoljno jednom odrediti terapiju.
- Funkcije stanica gušterače koje proizvode inzulin se smanjuju za približno dva do pet postotnih bodova godišnje. Uz to, kontinuirano praćenje bolesti podrazumijeva redovitu procjenu regulacije glukoze, ali i tjelesne mase, krvnog tlaka, masnoća, bubrežne funkcije te pravodobno otkrivanje mogućih komplikacija - upozorava dr. Krnić.
Promjena navika
Najbolje rezultate daju promjene koje osoba može dugoročno održavati. Velike, nagle i radikalne odluke često su manje uspješne od postupnih, ali trajnih promjena životnih navika.
- Dijete koje počinju ‘sutra’, ‘u ponedjeljak’, ‘od prvoga’ i traju do nekog unaprijed određenog datuma, gotovo uvijek su osuđene na neuspjeh. Isti princip vrijedi i za redovitu tjelesnu aktivnost i pridržavanje propisanog liječenja. U svemu tome treba biti realan - govori dr. Krnić.
- Životne navike oblikuju nam radno vrijeme, obiteljske okolnosti, financijske mogućnosti, društveno okruženje i dostupnost kvalitetne hrane. Zato nisam sklon propisivanju rigidnih i univerzalnih pravila. Pomoći bolesniku da sam prihvati i uspostavi navike i liječenje koji omogućavaju kvalitetan život puno je bolji pristup - kaže.
Nepošteni pritisak
Iako znanje o uzrocima šećerne bolesti postaje dostupnije i raširenije, još je puno onih koji o dijabetesu razmišljaju kao o kazni za neodgovorno ponašanje, što je, kaže dr. Krnić nepravedno i medicinski pogrešno.
- Osoba koja se zbog svoje dijagnoze osjeća posramljenom ili krivom može izbjegavati preglede, prikrivati bolest ili odgađati liječenje. S druge strane, ni zastrašivanje komplikacijama nije uvijek najbolji način motiviranja. Za dugoročni uspjeh važniji su razumijevanje, povjerenje i realistični ciljevi - govori dr. Krnić.
Predsjednik Hrvatskog društva za dijabetes i bolesti metabolizma kaže da dijagnoza treba biti početak zajedničkog djelovanja, a ne razlog za osjećaj krivnje.
- Liječnici, ali i ostali profesionalci koji sudjeluju u liječenju, trebaju ovo stalno imati na umu i prilagoditi način razgovora pojedinom bolesniku, njegovu obrazovanju, socijalnom statusu i kognitivnim sposobnostima - napominje dr. Krnić.
Uz to, dijabetes svakodnevno zahtijeva desetke malih odluka, od izbora hrane do prilagodbe terapije, tjelesne aktivnosti i organizacije vremena, što može biti veliko emocionalno opterećenje.
- Osim liječnika, veliku ulogu imaju medicinske sestre edukatori, nutricionisti, ljekarnici i, kada je potrebno, psiholozi. Ogromnu važnost ima podrška obitelji i šire zajednice. Najvažniji je, ipak, bolesnik sam. Kad bolesnik nije samo pasivni primatelj uputa nego aktivni sudionik u donošenju odluka, veći su izgledi za uspješno liječenje - dodaje.
- Mogućnosti liječenja danas su neusporedivo bolje nego prije nekoliko desetljeća, a uz pravodobnu dijagnostiku, kvalitetno liječenje i odgovarajuću podršku s dijabetesom se može živjeti dugo, aktivno i kvalitetno. Zato dijagnoza nije razlog za očajavanje - zaključuje dr. Mladen Krnić, predsjednik Hrvatskog društva za dijabetes i bolesti metabolizma.
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije i tvrtke Eli Lilly.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....