U životu trinaestogodišnjeg Nikite Ivaščuka najduži period bez nogometa bio je od 20. veljače do 8. travnja 2022.
S pet godina došao je mami s loptom pod rukom i odlučno rekao: "Bit ću veliki nogometaš!" Mamu Juliju Palatnu to nije iznenadilo. Nikiti se lopta vrzmala među nogama otkako je počeo hodati. Tada, s pet godina, upisali su ga u Prvu nogometnu školu u Kijevu, koju je završio i slavni ukrajinski trener Valerij Lobanovski.
Tog 19. veljače 2022. je s Prvom nogometnom školom sudjelovao na turniru klubova kijevske oblasti i Nikita je proglašen najboljim igračem turnira. Imao je 11 godina. Tri dana poslije je s mamom, starijim bratom Ivanom i bakom krenuo vlakom prema karpatskim planinama.
Obiteljska je tradicija u to doba nalagala da se oko Ivanova rođendana u veljači ide na skijanje. Ukrcali su se u noćni vlak u Kijevu, a kad su se iskrcali ujutro u gradu Ivano-Frankivsku, shvatili su da se nešto dogodilo. Nebo je bilo zaklonjeno crnim dimom, ljudi su trčali, nije bilo autobusa koji inače čekaju putnike i prevoze ih do skijališta. Oglasila se i sirena. Julija se dobro sjeća koliko je glasna i zastrašujuća bila.
Prva sirena koju je čula u 45 godina života. Doznali su da je na zračnu luku Ivano-Frankivska malo prije njihova dolaska pala bomba. Bilo je to 24. veljače 2022., dan kad je počeo rat u Ukrajini.
Ostali su mjesec dana u planinama. Umjesto skijanja, odlazili su u sklonište pod uzbunama, pratili vijesti i hodali po snijegu da se što više umore kako bi koliko-toliko zaboravili na strah i brigu. Julija je djecu i sebe tješila da će se za tjedan, dva vratiti kući i da će sve biti kao prije. No nakon tri tjedna shvatila je da se rat neće okončati ni tako brzo ni lako i da definitivno neće biti kao što je bilo prije 24. veljače.
Sreća u nesreći
Ivanov i Nikitin otac dovezao je auto iz Kijeva i Julija se s djecom i majkom iz Karpata zaputila u Hrvatsku. Prvi put je odvozila tako dug put. To je bila tek prva stvar u nizu koju je trebalo svladati prvi put.
Iako je s obitelji ljetovala u raznim mediteranskim zemljama, Julija nikada prije nije bila u Hrvatskoj. Nije ni znala o Hrvatskoj ništa osim da je to domovina Luke Modrića i Gorana Sablića, koji je nekoć igrao za Dinamo Kijev. Na internetu je u grupi "Help for Ukraine" naišla na objavu gospođe koja je izbjeglicama iz Ukrajine nudila smještaj u apartmanu u Puli. Tako su krajem ožujka 2022. došli u Hrvatsku i ostali do danas.
– To je bila sretna slučajnost u nesretnim okolnostima – kaže Julija, sretna što su ljudi ovdje ljubazni i prijateljski nastrojeni, što je priroda divna, a zemlja sigurnija od mnogih drugih u Europi.
Kad su došli u Pulu, upis Nikite i Ivana u NK Uljanik jedna je od prvih stvari koje je Julija napravila u Hrvatskoj.
– Trebala nam je iluzija normalnosti. Naš se dotadašnji život raspao, ali postojala je stara rutina koju poznajemo. Za djecu je ta rutina bila igrati nogomet. To im je pomoglo i da manje razmišljaju o tome što se događa u Ukrajini, ali i nama – govori naša sugovornica.
Nikita je vrlo brzo odigrao utakmicu za NK Uljanik. Poslije sedam mjeseci, kad su već stvorili obrise života u Puli, Uljanik je u Opatiji pobijedio NK Opatiju 2:0, zahvaljujući i Nikitinu golu s pozicije lijevog krila. Nikita je bio Uljanikov odličan strijelac. Julija je bila na utakmici, kao i inače, a nisu joj pobjegli komentari okupljenih da je Nikita dobar igrač, no nije znala da će im to još jednom promijeniti život.
Novi start od nule
Nakon utakmice Nikita je pozvan da dođe u Split na selekciju za Hajdukovu Akademiju "Luka Kaliterna". Tjedan dana trenirao je u Splitu, bio je koncentriran i motiviran da se pokaže u najboljem svjetlu, a Julija je bila opuštena jer joj je rečeno da se novi igrači ne uzimaju usred sezone, pa je bila zatečena kad je Nikita pozvan da odmah počne trenirati u Hajdukovim mlađim pionirima. Ne zato što je sumnjala može li to Nikita, nego zato što nije bila spremna na još jedan početak od nule. U Puli nije bilo jednostavno, nikome kome je rat preko noći presjekao život nije jednostavno, no uspjeli su se uhodati. Imali su smještaj, prvi podstanarski stan u životu, učili su hrvatski, stekli su prijatelje.
Julija, do rata stručnjakinja u marketingu međunarodne korporacije, cijelu je dugu sezonu radila dva posla koja nikada prije nije radila – ujutro za šankom u baru na plaži, a popodne i navečer konobarila je u restoranu. No tada osamnaestogodišnji Ivan bio je racionalan i rekao je mami:
– Pula nije naš dom, kao ni Split, a tamo su Nikiti bolje šanse za napredovanje.
Ivan je znao za Hajduk još dok su živjeli u Kijevu. Julija ga zove nogometnom Wikipedijom jer zna sve lige, klubove, igrače, rezultate i statistiku. Zato i studira sportski menadžment na Veleučilištu Aspira. Kao što Nikita želi biti nogometaš odmalena, tako Ivan želi biti nogometni trener, i dva je ljeta odradio studentsku praksu kao trener u nogometnom kampu u Puli.
I tako su se u siječnju 2023. doselili u Split.
– Kad sam omirisala zrak u Splitu, pomislila sam: našla sam svoj Krim. To je kombinacija mora, borova i planina u zraku. I ljeti zvuk cvrčaka. Kao i na Krimu, gdje smo ljetovali dok nije okupiran. Život je u Splitu opušten, spor, hedonistički i skup – kaže Julija. Prva riječ koju je naučila na hrvatskom bila je "polako" i pokušava primijeniti, kako kaže, taj polaganiji način života. To znači, objašnjava, sporije piti kavu, duže se zadržati u razgovoru s prijateljima, ne juriti s obaveze na obavezu. Juliji to nije laka lekcija jer je u Kijevu naučila na brz ritam, a i sama je takva – energična, radišna, aktivna.
Lijevo i desno krilo
Otkako je u Splitu, a posebno otkako se prošlog ljeta prestala iscrpljivati čekanjem da rat stane i pitanjima hoće li se vratiti ili ostati, uz posao u administraciji kozmetičkog salona koji je u Splitu otvorila također Ukrajinka koja je izbjegla zbog rata, završila je planinarsku školu i obišla Mosor, Kozjak, Velebit, spuštala se zip lineom na Cetini, letjela paraglidingom, pjeva u crkvenom zboru, ide na baletne i operne premijere splitskog HNK-a, aktivna je u ukrajinskoj udruzi "Cvit", pleše salsu, koju je plesala i u Kijevu, sezona kupanja joj počinje u travnju.
– Moja dva stupa mentalnog zdravlja su plivanje i ples. Kad me nešto muči, to isperem u moru – kaže i dodaje da su Ukrajinci inače aktivni, da nije samo ona, zbog čega je njezina prijateljica Ukrajinka u Splitu počela organizirati ture i izlete za Ukrajince. Julija kaže da joj ne nedostaje život u velikom gradu, ali joj nedostaje Kijev, grad u kojem je rođena i iz kojeg nikada nije htjela otići. Kad je pitate kakav je bio taj život, bez razmišljanja kaže: – Prekrasan. I onda doda: – Ali nismo razmišljali tako, mislili smo da takav treba biti, nismo to cijenili.
Za Nikitu, kao za djecu njegove dobi, život nije u čekanju, nego avantura započinje svakog novog dana. Ovog ljeta s pionirima se priprema za prvu Hrvatsku nogometnu ligu. Prošle godine igrao je na obrambenoj poziciji, ove godine na desnom i lijevom krilu, a to mu je i najdraže. Voli napadački nogomet, kaže, kakav se igra i u Ukrajini i u Hrvatskoj, ali ovdje se puno strastvenije navija, pogotovo u Splitu, objašnjava. Nikita je ljevak.
– Kao i Messi, moj najdraži igrač – kaže.
Trener Hajdukove Akademije Marin Nerlović, koji je godinu dana trenirao Nikitu, kaže da se brzo adaptirao i da se, kao i u timu, i na terenu snalazi u novim situacijama i da ima "jako dobre fizičke predispozicije, pogotovo brzinu, agilnost i izdržljivost". A i da ima "dalmatinskog štiha", a to bi značilo da je "opušten, veseo, easy going". Nikita jest opušten. On samo, kako kaže, voli "igrati na balun".
– Nikada ga nije trebalo tjerati da trenira. Za nogomet mu ništa nije teško. Za školu nekada jest – smije se Julija.
Nikitu u rujnu čeka osmi razred. Sedmi je paralelno završio hrvatsku i ukrajinsku školu, što mu je uz svakodnevne treninge zahtjevno, no Juliji je teško odlučiti se samo za hrvatsku školu jer – možda rat svakoga časa ipak stane.
Nestali svi strahovi
No za sada je ipak vjerojatnije da će ostati u Hrvatskoj barem do kraja školovanja Nikite i Ivana. Zbog toga Julija namjerava nostrificirati jednu od svoje dvije fakultetske diplome, onu iz engleskog jezika i književnosti, jer smatra da će s tim prije naći posao u Splitu nego s diplomom iz marketinga i PR-a. Život ju je naučio da se može prilagoditi.
– Ukrajina je uvijek u mojem srcu, ali sada su moji korijeni moja djeca, a to se korijenje može seliti i na to sam spremna. Svladala sam tu vještinu – staviš u auto kufere i ideš. Imaš zdrave ruke i glavu i možeš raditi – kaže Julija kao da je to nešto najjednostavnije na svijetu.
– Nije bilo nimalo jednostavno, ali je postalo. Prije sam imala mnoge male strahove, a onda je s veljačom 2022. sve to nestalo i shvatila sam čega se jedino treba bojati: rata.
A Nikitine želje?
– Htio bih igrati za Hajduk – kaže. Dalje od toga za sada ne razmišlja. Nogomet mu je glavni i jedini izbor u životu.
U suradnji s UNHCR-om Hrvatska, Agencijom UN-a za izbjeglice