StoryEditorOCM
ŽivotISPOVIJEST (2)

‘Rak nije kraj! Borba nije laka, ali je moguća. Sad živim sretnije‘; Splićanka Marina ima poruku za oboljele žene...

Piše Petar Čikeš
14. svibnja 2024. - 14:12

Za Splićanku Marinu Božić karcinom dojke je predstavljao raspad koji je život pretvorio u krhotine koje je mukotrpno trebalo sastavljati iznova. To je nešto što se događa drugima, kad čuješ da netko ima karcinom to znači da stoji pred otvorenim grobom u koji će svakog sekunda upasti – bile su Marinine predodžbe o opakoj bolesti prije no što je i sama postala njenom žrtvom.

Ali, žrtva je posljednja asocijacija koju bi primjenili na ovu veselu i nasmijanu ženu. Ona umjesto sažaljenja traži ljubav, umjesto fatalističke predaje pred bolešću ona uživa u salsi i bachati, u glazbi Vasca Rossija i Ultima, u šetnjama kroz prirodu i društvu prijatelja i obitelji. O svom životu nakon dijagnoze, svim lijepim i tužnim trenucima, bitkama i borbama, kako fizičkim tako i duhovnim, nema problema pričati pred drugima.

Sjećate li se dana kada ste otkrili da imate karcinom?

Bilo je to prije godinu i pol dana, u jedanaestom mjesecu 2023. godine. To je bilo nakon jako stresnog razdoblja u mojem životu. Neke znakove od prije na mom tijelu nisam uzela za ozbiljno, a trebala sam. Napipala sam kvrgu na dojci i ispod pazuha koja je naglo počela rasti. Odmah sam otišla u bolnicu. Idućih sedam dana nakon pregleda sam živjela u iščekivanju dijagnoze.

To je zapravo bio najteži period. Obavijestila sam svoje najbliže da vrlo vjerojatno imam rak, pripremala sam i sebe i njih za najgore. Nakon što mi je doktorica pročitala dijagnozu (nije ju trebala čitati, na licu joj se vidjelo što je)  došlo je do čudnog osjećaja. Nakon sedmodnevnog straha koji me paralizirao, osjetila sam unutrašnji mir. Imala sam osjećaj da iako me čeka užasno teška borba da ću pobijediti. Snaga za koju ne znate da postoji u vama se pojavi onda kad je trebate.

image

Marina Božić

Privatna arhiva

Kako je reagirala Vaša obitelj?

Teško mi je bilo priopćiti mojim curama (starija je prva godina faksa, mlađa je prva godina srednje škole). One su to okrenule na šalu, rekle su mi: “Ajde mama ti si najtvrdoglavija osoba na ovoj planeti, nema taj rak pojma koga je napao, sredit ćeš ti njega”. One su to odrađivale kroz šalu i ironiju, pokušavale su me nasmijati u najtežim trenucima. Roditelji su mi bili jako velika potpora, mama i tata su kroz svo ovo vrijeme bili uvijek tu za mene. 

Ostavljate dojam da ste užasno tešku situaciju dobro podnijeli. Je li doista tako?

Ne želim romantizirati svoju situaciju, strah i svijest o smrti nije ugodan osjećaj. Strah vas preplavljuje, ali želja za životom je jača od tog straha. Mijenjaš se iznutra, sve što ti je bilo prije važno postane nebitno. Moj život se promijenio na bolje koliko god to zvučalo čudno. Ja u ovih godinu i pol živim sretnije i kvalitetnije nego prije. Stvari koje su ti stvarale stres i nervozu postanu nebitne, raskrstiš sa materijalnim.

Svašta sam “morala” u životu, a danas ništa ne “moram”! Provodim puno vremena u prirodi, slikam pejzaže. Radujem se svakom danu, svaki doživljam kao blagoslov i dar. Rak predstavlja ogromnu fizičku borba, ali ujedno traje i unutarnja borba, bez unutarnje snage ne bi mogao dalje.

image

Marina Božić

Privatna arhiva

Od ljudi oko sebe crpiš snagu za dalje, imaš potrebu uzvratiti tu ljubav njima. Za nekoga su to obitelj i prijatelji, za nekoga je psihoterapeut, za nekoga vjera. Meni je sve nabrojano pomoglo.

A proces liječenja kroz koji ste prošli...?

Magnet, CT i punkciju sam odradila u Zagrebu. Jedan mladi doktor je suznih očiju rekao: ovo je puno gore nego što smo mislili i čeka Vas teška borba. Ja sam odgovorila da sam spremna na borbu. Krenula sam u Splitu s kemoterapijama (Tu moram zahvaliti svojoj doktorici Tici Sedlar kao i svima sa odjela koji su vrlo dragi prema pacijentima). Prvo sam primila četiri crvene kemoterapije (koje pacijentice međusobno zovu "red devil" terapijama) i nakon toga ide 12 taksola, tzv. lakših kemoterapija.

Meni su te lakše terapije teže pale. Nakon primljenih taksola sam imala operaciju u Zagrebu. Vijesti nisu bile dobre nakon zahvata. Većina limfnih čvorova koje su iz mene izvadili bili su kancerogeni. Ali borbeni duh me nije izdao ni tada. Odbijala sam razmišljati o statistikama, idem dan po dan i znam da sam karcinom već pobijedila jer živim punim plućima sada. I trenutno sam dobro, primam jedan novi jaki lijek koji mi pomaže. Najnovije vijesti su dobre.

Kako je izgledao Vaš život za vrijeme kemoterapije?

Mama se preselila prvih dana kod mene doma i brinula se za mene. Skuhala bi mi moja omiljena jela i nježno me silila da nešto pojedem. Kao da smo se vratili nekoliko desetljeća unazad kad bi mi tepala i nutkala da nešto pojedem. Na kraju bi se smijale. Mučnine su bile jake, ali izdržala sam.

image

Marina Božić

Privatna arhiva

Ružan je osjećaj bio gubitak kose, kada rukom prođeš kroz kosu i u šaci ti ostane snop vlasi, osjetiš jačinu bolesti na tom primjeru. Ali vrlo brzo sam prevladala i to, nije mi bio problem izaći pelava na cestu. No tada bih osjetila sažaljenje drugih dok sam prolazila cestom pelava.

A ne želim sažaljenje, nemam potrebu za žaljenjem, imam potrebu za ljubavlju, za dobrim društvom, za humorom, za lijepim stvarima. Periku su mi kupile moje kćeri, ali kad sam je stavila izdržala sam samo pola dana s njom. U udruzi Caspera su mi dali maramu, vojničku koju je prethodno nosila jedna žena koja je ozdravila i ostavila je udruzi. Voljela sam je i nosila sam je kao znak sreće. Sad kad ponovo imam svoju kosu vratila sam je u udrugu da nekoj novoj ženi donese također sreću.

Koliko Vam je bila od pomoći Udruga Caspera?

Udruga Caspera koju sam primjetila na Facebooku mi je jako pomogla. Puno informacija o stvarima na koje imam pravo ne bih saznala bez udruge, npr. oboljeli od raka imaju pravo na socijalnu pomoć od Centra za socijalnu skrb. Svaka pomoć jako puno znači u tim trenucima. Naravno, u udruzi sam dobila i emocionalnu potporu na kojoj sam im zahvalna. Super smo se družile, išle na izlet, imale predavanje, sklopila sam nova prijateljstva. Jako lijepa priča.

Šo biste poručili  ženama koje se bore s karcinomom?

Poručila bih da rak nije kraj života, da borba nije laka, ali je moguća. Bolest nije kraj, nego novi početak. Vodite brigu o sebi, ne zaboravite sebe, ostavite se svega što je nebitno, okružite se dobrim i pozitivnim ljudima, ne sramite se tražiti pomoć. Radujte se svakom danom i živite punim plućima.

image

Marina Božiž

Jakov Prkic/Cropix

 

 

 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
13. lipanj 2024 16:18