StoryEditorOCM
ŽivotSporo umiranje u Kabulu

Prva reporterka koja je pričala s Talibanima: ‘Na terenu je sve drugačije nego što mogu pročitati u novinama. Desetljeća rata, trilijuni dolara i od svega toga Afganistan nema ništa‘

Piše Jasenka Leskur
7. prosinca 2021. - 11:46

Proteklih dana u Splitu je boravila talijanska novinarka i autorica Francesca Borri, koja je stigla na poziv organizatora prvog međunarodnog književnog festivala SpLitera, kako bi sudjelovala u diskusijama o "Književnom mapiranju Mediterana".

Ratna reporterka čija je knjiga "Sirijska prašina. Ratna priča iz srca Aleppa" prevedena i na hrvatski jezik održala je tribinu o aktualnim društvenim i političkim događanjima na obalama Sredozemlja, u društvu sa splitskim kolumnistom i književnikom Juricom Pavičićem.

Objavila je nekoliko knjiga: "Nikad ne otvaraj" 2008. godine bila je studija sukoba na Kosovu, 2010. "Netko za razgovor. Izraelci i Palestinci" o izraelsko-palestinskom sukobu, 2016., nakon godina izvještavanja iz Sirije, "Sirijska prašina" i 2018. "Rajsko odredište", o prisutnosti džihadista na Maldivima. Već po naslovima njezinih knjiga može se pratiti na kojim kriznim stranama svijeta je sve živjela, pisala, izvještavala za čitatelje novina i web-izdanja, poput Il Fatto Quotidiano, Internazionale, Al-Monitor, gdje se redovito javlja, ali i za najutjecajnije izraelske dnevne novine Yedioth Ahronoth, pa Al Jazeeru i niz drugih.

Francesca Borri (41) rođena je u Bariju, a školovala se u Firenci i Pisi, na studiju prava. Diplomirala je međunarodne odnose sa specijalizacijom za mirovne misije. Nakon kratkog iskustva u bivšoj Jugoslaviji, počela je raditi kao savjetnica za ljudska prava na Bliskom istoku, pa se preselila u Ramallah u Palestini. Novinarstvu se okrenula 2012., s arapskim proljećem, a nekoliko godina poslije bila je posljednja reporterka koja je napustila Alep, koji je u rukama ISIS-a. Godine 2018., njezin intervju s vođom Hamasa Yahyom Sinwarom utabao je put do sadašnjeg prekida vatre u Gazi.

image
Francesca Borri, talijanska ratna reporterka, u Splitu
Edi Matic

Freelancerica je i na teren putuje sama, bez pratnje fotoreportera.

– Nisam počela karijeru kao ratna reporterka jer – tko bi to želio? – kaže talijanska novinarka, koja je jednom izjavila da je okolina gledala kao "egzotičnu životinju" kad je rekla da ide u Siriju.

– Mrzim nasilje, oružje, nisam adrenalinski ovisnik, to me ne zanima. Samo reporteri koji stvarno ne znaju kako rat izgleda mogu misliti da je takva odluka stvar adrenalina. Ako ste bili u Siriji, onda ne možete reći da volite rat.

Priča moje generacije

Kad je počelo arapsko proljeće, radila sam za Amnesty Internationalu u Italiji, gledala sam na televiziji izvještaje o događajima u Tunisu, Egiptu, Libiji, to je priča moje generacije. Gledala sam o događajima na južnom Mediteranu koji se poslije prelijevaju i na njegov sjeverni dio. Ja sam Talijanka, a kod nas se ne govori o nasilju nad ljudskim pravima jer mislimo da je ono negdje drugdje, ne vidimo ga. Ali u nekim drugim socijalnim i ekonomskim aspektima, Italija, Grčka i Španjolska su vrlo slične zemljama južnog Mediterana. Na primjer, kad sam bila u Egiptu prvi put za vrijeme bivšeg predsjednika Hosnija Mubaraka, nisam primijetila toliko da ima korupcije, ali nepotizma – da. Ta ideja da možeš napredovati samo s obiteljskim vezama, to je tipično za Italiju i na nju me podsjeća. Arapsko proljeće je inspiriralo pokrete u Španjolskoj, SAD-u, prvi put nakon toliko godina arapski svijet je inspirirao Zapad. Poslije se stvari nisu odvile dobro, naravno. Ali kad sam išla u Egipat, u vrijeme revolucije protiv Mubaraka, željela sam to vidjeti i u svojoj zemlji, iako mi se sad čini da je to bilo prije sto godina. Željela sam biti tamo, a jedini način je bio kao freelancer. Početkom 2012. Sirija je bila u svim novinskim naslovima. Američka novinarka i dopisnica britanskog The Sunday Timesa Marie Colvin je ubijena i tako sam otišla u Siriju. U svojoj glavi ja sam zapravo pisala o revoluciji. I još uvijek pišem o revoluciji, nakon toliko godina i toliko mrtvih. Mislim da bi se svi ljudi iz arapskog svijeta sa mnom složili – kaže Borri.

image
Prizori iz Kabula: nema hrane, a zima je
Francesca Borri

Francesca Borri u svom je izvještavanju fokusirana na patnje ljudi. Ona prenosi vijesti o stradanju nevinih na svim stranama, bez obzira o kojem se ratu, vojnoj intervenciji ili oružanom sukobu radi. Nedavno joj je u berlinskom TAZ-u, Die Tageszeitungu, objavljena reportaža pod naslovom "Sporo umiranje u Kabulu", nakon što je mjesec dana boravila u Afganistanu. Uznemirujući zapis o tome kako se živi u toj zemlji nakon što su je napustili Amerikanci, a međunarodna zajednica još razmišlja hoće li priznati talibansku vladu. U zemlji s blokiranom ekonomijom i ostavljenom bez humanitarne pomoći, u hladnoći zimskih temperatura. Ljudi umiru od gladi!

image
Park Azadi u Kabulu
Francesca Borri

Tepsija riže

Evo jednog ulomka:

"Park Azadi otvoreni je prostor na sjevernom predgrađu Kabula, gdje je tisuću od otprilike 3,5 milijuna raseljenih osoba kampiralo u šatorima i krpama od jute. Već tri dana nemaju ništa. Samo malo čaja. Vatra zapaljena plastičnim bocama i starim polomljenim cipelama. "Nekoć smo imali nevladine organizacije. Ali sada su svi otišli. A donacije više ni ne dolaze od Afganistanaca", kaže Abdul Baseer Rahimi, koordinator u parku Azadi. "Najbogatiji su se sklonili u inozemstvo, a oni koji su ovdje ostali nisu primili plaću pet mjeseci. I ne možete podići više od 200 dolara tjedno iz banke." Potpuno su sami...

image
Dijete na kabulskoj ulici
Francesca Borri

Dok svijet raspravlja o talibanima, razlikama u odnosu otprije 20 godina, i onima s Al-Qa'idom, s ISIS-om, s Iranom, razlikama između Kabula i ostatka Afganistana, između juga i sjevera, između talibana bliskih Pakistanu i onih bliskih Kataru, i šerijatskom zakonu indijske škole i onom saudijske škole, i posljedicama svega toga na Indoneziju, Mali, Irak, Gazu, na uzgoj opijuma i cijenu heroina, Afganistanci su očajni... U parku Azadi djevojčica ima unutarnje krvarenje, krvari iz uha i usta, muškarac nema oči, dijete ima deformiranu ruku, s kostima koje su srasle unatrag nakon višestrukog prijeloma, jedna djevojka ima rak, jezik toliko natečen da više ne može gutati, drugome je koža sva izgorjela, jedna je osmogodišnje siroče, ovdje je sama, jedno dijete je boso u blatu, drugo nema prste jedne noge. Tada se iznenada pojavi riža. Ostavljena od tko zna koga. Tepsija riže. I nastaje kaos. Svi se trzaju. Svi jedno preko drugog, da dođu do tepsije. Dok sve ne završi na zemlji..."

image
U Kabulu djeca umiru od gladi
Francesca Borri

– Ima jedno pravilo, gdje god da odem izvještavati, drukčije je nego što mogu pročitati u novinama. Stvarno drukčije, a Kabul je najbolji primjer. Svi govorimo samo o talibanima, ali moj prvi dojam nije bilo to, nego količina novca spiskana tamo od strane međunarodne zajednice. Dvadeset godina rata, 2,3 trilijuna dolara i od svega toga Kabul nema ništa – ni vode, ni struje. Ja sam bila u centru grada, izvan grada je sve u ruševinama. Grad Sangin, za koji stoji da su u njemu Amerikanci imali najviše žrtava, ne postoji. Osim kao natpis na cesti. Ne postoji ni cesta između Kabula i njega.

Bez krvi nemaš vijest

Gdje su američki novinari? Nakon zračnih napada ja sam prva strankinja koju su talibani vidjeli. Bili su prema meni dobri, razgovarali su sa mnom, iako me nisu gledali u lice dok govore. Čudno je bilo. Ja kao novinar ne dajem odgovore, nego postavljam pitanja, a svi ih imamo oko talibana. I proći će deset godina, i mi ćemo još uvijek imati pitanja. Afganistanci misle da su talibani na vlasti manje zlo, a nakon toliko potrošenih dolara i vremena provedenih tamo, to puno govori o nama, o Zapadnjacima. Zamislite kakav im je izbor! U osnovi, međunarodna zajednica nije napravila ništa bitno za 90 posto ljudi tamo – smatra talijanska novinarka, koja naglašava kako je međunarodno pravo u ozbiljnoj krizi.

image
Kabul noću
 
Francesca Borri

– U 90-im godinama UN je još imao snagu, a u ratovima koje sam ja novinarski pokrivala međunarodno pravo nema nikakvu ulogu, tek sporadično. Pogledajte što se događa u Gazi. Izraelci bombardiraju prazne zgrade, s prethodnim upozorenjem, bez velikih ljudskih žrtava, i međunarodne reakcije nema. Za vrijeme posljednjeg rata u Gazi 2015. godine bilo je dvije tisuće mrtvih u sukobu koji je trajao pet tjedana. Uz toliko eksplozija, žrtava je malo, kako god to vama sad zvučalo cinično. Meni koja sam došla iz Sirije, gdje je u jednom tjednu bilo 20 tisuća mrtvih! Gaza se bombardira svakodnevno, a da to nije više niti u vijestima – govori Francesca, koja se medijskom slikom o ratu bavila i u svojoj knjizi prevedenoj na hrvatski.

U njoj ona predočava besciljnost TV i novinskih kuća koje prenose kontradiktorne izjave svjetskih političara, eksploatirajući opće zgražanje nad stravičnim prizorima koji su snimani u ratom opustošenoj Siriji.

– Nakon formiranja Islamske države, za nas novinare nastao je problem: kako privući pažnju čitatelja? Nakon što su se rolale glave ulicama Šalalabada? Ako nemaš krv na ulicama, nemaš vijest. Čak i kad pišeš o talibanima. Imam dnevne rasprave s urednicima u medijskoj industriji, objavljujem u nekoliko zemalja. Ali objaviti istu priču u Njemačkoj, Norveškoj ili Italiji i arapskim zemljama je potpuno drukčija stvar.

image
Afganistan u objektivu Francesce Borri
Francesca Borri

Životinjski tretman Bergama

Postoji strah od politički osjetljivih tema. Od nas ratnih reportera traže da pišemo samo o djeci, ženama, starijima, migrantima, žrtvama. Zašto? Na taj način ostaješ udaljen od politike, na što ja ne pristajem. Jer rat nije samo humanitarni problem, njega je stvorio čovjek, tu je puno sudionika koji nisu pasivni. Rat je veliko zlo – smatra ova nezavisna reporterka, koja je prošle godine, u vrijeme kada je svijet stao zbog širenja epidemije koronavirusa, u "lock downu" bila u svojoj zemlji.

Zapravo, stigla je u Italiju nekoliko sati prije "zatvaranja" i idućih mjeseci bila jedini reporter u Bergamu, dok nisu počeli pristizati novinari i fotoreporteri sa svih strana. No, ono što su fotografi slali u svijet, prizore ljudi na respiratorima, u bolnicama, na samrti, nije joj se nikako svidjelo.

image
Francesca Borri na zadatku u Bergamu, na početku COVID-19 krize

– Bila sam iznenađena kako su tretirali lokalno stanovništvo, isto kao što mi tretiramo djecu iz Afrike i migrante iz Sirije. Bez ikakvog obzira prema njihovu ljudskom dignitetu, patnji, privatnosti. Išli su okolo i fotografirali ih za naslovnice, kao životinje. Gurnuli bi ljudima punomoć da potpišu da ih mogu slikati, ali ljudi nisu znali tko su oni i što potpisuju. Nisu bili u stanju to znati, a odijevali su iste skafandere kao i liječnici. Serija članaka u New York Timesu iz Italije nagrađena je Pulitzerom, a mene je čovjek zvao zbog fotografije njegove majke koja je objavljena na naslovnici kako umire u bolnici. To je bila njezina zadnja fotografija, rekao je da mu je život uništen. A ja sam bila tu i pitala sam fotografa zar će stvarno tu sliku objaviti. To je danas novinarstvo? Neke stvari ne razumijem – kaže Francesca Borri.

S emigrantima od Turske do Švedske
Francesca Borri pratila je izbjeglice na njihovu putu od Turske do Švedske, balkanskom rutom 2015., i tu je rutu svladala u oba smjera, uglavnom hodajući, ali i služeći se javnom prijevozom.
– Svi su odlazili iz zemlje, bio je to izbjeglički egzodus, a ja sam se vratila natrag. Aktivisti civilnog društva bili su očajni jer su čitavi gradovi ostajali prazni. Odlazak ljudi dogodio se i Balkanu, ali ne koliko u Siriji i Iraku. Trebamo stvoriti uvjete da ljudi ostanu u svojim državama inače će ostati prazne, a upitno je kakav se život nudi mladom inženjeru koji na Zapadu završi vozeći Uber. Što to radimo? – kaže autorica, koja je o tome napisala knjigu u koautorstvu s fotoreporterom NYT-a.

Maldivi nisu raj
Talijanska reporterka u Splitu je govorila o svom istraživanju na Maldivima. Naime, dok europski turisti o toj zemlji imaju sliku egzotične destinacije s luksuznim resortima za goste, ona ima svoje naličje. Radi se o nearapskoj zemlji, uporištu Al-Qa'ide, s najvišim postotkom stranih boraca po glavi stanovnika. O tome je napisala knjigu i bila u užem izboru za European Press Prize 2017. godine.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
26. studeni 2022 02:33