StoryEditor
ŽivotPreko Atlantika

‘Prošlo savršeno vrijeme‘ Ivice Ivaniševića ili zašto se podvig Phil Collinsa s Live Aida više ne bi mogao ponoviti: ‘Pa ti ne budi nostalgičan...‘

14. siječnja 2021. - 12:56

Prošlo savršeno vrijeme? Ajme! Barem dvije skupine čitatelja mogle bi, zapravo sigurno hoće, prezrivo frknuti kad opaze egidu ove rubrike. Prije svega mlađi dio potencijalne publike, koji, ruku na srce, ima svako pravo na grintanje. Fosil koji tupi kako je nekada, u mezozoiku, sve bilo super (iz čega prirodno slijedi opaska kako danas ne valja ništa) teško da može biti šalica čaja onima čije su uspomene na nježnu dob još uvijek žive.

Konačno, i sâm sam bio takav, metodički nepovjerljiv prema starijima. S dvadesetak godina u životnome kalendaru čvrsto sam branio uvjerenje kako prije ne samo da nije bilo super, nego nije bilo ničega, jer je povijest svijeta počela teći činom moga rođenja. I, naravno, neopisivo su me nervirali stari prdonje (a za uspeti se do te časti bilo je dovoljno navršiti tridesetu) koje bi pucala nostalgija, pa bi onda plačljivim glasom počeli drobiti kako je nekoć bilo ludilo, brale, a danas više nije. Tako, bojim se, stoje stvari otkada je svijeta i vijeka: mlade zanima sve živo, a stare sve mrtvo. I tako će i ostati. Stoga juvenilnim čitateljima na vrijeme predlažem da dignu ruke od ovoga teksta, slobodno nastave s listanjem novina i pronađu kakav sadržaj primjeren svojoj dobi, neću se ljutiti.

Nisu, međutim, mladi jedini koje bi moje zauzimanje za savršenost prošlosti moglo nervirati. Još i više rasrdit će se, slutim, moji vršnjaci. Odnosno oni među njima koji, kao fol, ne žele živjeti u prošlosti, fuj, to je za slabiće koji su odustali od svega, dok oni guštaju u uzbudljivoj sadašnjosti ili, još bolje, jedva čekaju da im počne budućnost koja će, jamačno, biti delirično blistava. Barem koliko moja malenkost nervira njih, živciraju i oni mene. Tipovi čija prostata ima volumen medicinke, ali im to ne može pokolebati vjeru u bolje sutra, pače i prekosutra, ne samo da me iritiraju – držim ih opasnima. Uvjeren sam, naime, da se treba plašiti zadrtih optimista koji svaki udarac sudbine dočekuju sa smiješkom jer su sigurni da će uskoro sve biti bolje. Neće, bit će samo bolnije.

Svirka na 'automatskom' pilotu

Ali pustimo sad to. Nakon što sam na vrijeme upozorio sve čitatelje da ovaj članak (koji otvara cijelu seriju tekstova sličnoga duha) nije baš za svakoga, red je da prijeđem na meritum stvari, dokazivanje tvrdnje sažete u egidi rubrike. Zašto je prošlo vrijeme bilo savršeno? Kojim primjerom mogu ilustrirati tu tvrdnju?

Predlažem da se vratimo u davnu 1985. godinu, preciznije u 13. srpanj, kad je u dva grada na dva kontinenta održan čuveni humanitarni koncert Live Aid. Ako treba tražiti osobu koja je obilježila obje svirke, i onu na londonskome Wembleyu i onu na stadionu JFK u Philadelphiji, onda nema nikakve dvojbe da se radi o Philu Collinsu. Razlog? On je bio jedini glazbenik koji je svirao na oba mjesta. Prvo je u društvu Stinga u Londonu izveo set vlastitih i pjesama svoga kolege, da bi se potom s druge strane Atlantika našao prvo u pratećem bendu Erica Claptona, a onda i u krnjem Led Zeppelinu, dakle s Robertom Plantom, Jimmyjem Pageom i još dvojicom prigodno unajmljenih glazbenika.

Ruku na srce, nijedan nastup nije ostao upamćen kao bogzna kakav. Londonski je bio solidan, onaj u Philadelphiji, ne baš. Clapton je bio drven od alkohola i uopće se ne sjeća da je nastupio na Live Aidu. Svirao je na automatskom pilotu, relativno uredno, ali bez strasti. Nastup s Plantom i Pageom bio je, pak, poprilična katastrofa, a odgovornost za nju naknadno se bistrila po glazbenome tisku gdje su se svirači uzajamno optuživali za fijasko. No, u realnome vremenu nikoga nije bilo previše briga za slabije nastupe, događaj je bio prevelik, prebogat i predug da bi itko cjepidlačio i žalio se na ispodprosječne svirke pojedinih glazbenih legendi. Phil Collins tih je dana, s puno valjanih razloga, uživao u časti jedne od najvećih faca show businessa. K tome, slavilo ga se i kao najdinamičnijeg muzičara u povijesti. Kako i ne bi kad je s Wembleya helikopterom odletio na aerodrom Heatrow, potom u Concordeu preletio Atlantik, da bi se onda iz philadelphijske zračne luke do JFK Stadiuma dobacio još jednim helikopterom.

Tužno je danas čitati vijesti o Philu Collinsu. On povremeno i dalje nastupa, ali se hrva s ozbiljnim neurološkim tegobama zbog kojih mu sviranje bubnjeva pričinjava bolove, a u nekoliko navrata se i srušio na pozornici. Ne predaje se, premda ne zvuči kao jedan od onih optimista koji mene strašno nerviraju. I dalje nastupa samo zato jer ne zna što bi drugo činio. Za moj ukus, to je najvažniji mogući razlog.

Neki novi Phil Collins danas, međutim, nije moguć. To i nije tako loša vijest, mogao bi mi sada dobaciti poneko zloban. Fakat, i kad je bio najbolji, ovaj raspjevani bubnjar nije nudio ništa više od relativno pristojnog, konfekcijskog popa. Ali ovdje se i ne radi o mogućnosti umnožavanja njegova talenta ili dobivanju njegova „zakonita“ nasljednika. Hoću tek naglasiti činjenicu da se u ovome vremenu njegov podvig s Live Aida ne bi mogao ponoviti.

Moj hlebinski optimizam

Prije trideset i pet godina od londonskog Heatrowa (ili pariškog aerodroma Charles de Gaulle) do njujorškog JFK-a (ili washingtonskog Dullesa) letjelo se tri i pol sata. To je otprilike kao da ste ušli u autobus Makarskaprometa za Zagreb, pa se iskrcali na odmorištu Janče. Dok prelistate „Slobodnu“ i „Jutarnji“ te se okrijepite bočicom vode i sendvičem od buđole i sira, eto vas usred Like. Slično iskustvo dijelili su i putnici British Airwaysa odnosno Air Francea, samo što su im lektira i podvorba bili malo drukčiji, mrvicu otmjeniji. Čitao se „Times“ ili „Figaro“, jeo dimljeni losos ili jastog, a pio skupi burgundac ili Bollingerov šampanjac.

To više nije moguće, to više nitko sebi nije kadar priuštiti, ni Phil Collins, ni šeik nafutran petrodolarima, ni bog jokin. A zašto, molit ću? Zato što Concordei više ne lete. Umjesto njih „prugu“ drže konvencionalni zrakoplovi koji između Europe i SAD-a lete malo manje od devet sati, što će reći da su današnji avioni dva i pol puta sporiji od letjelica moja mladosti. U to davno doba moja je malenkost još uvijek vjerovala u neizbježnost progresa, pa sam se bio spreman kladiti da će do prosinca 2020. ljudi iz Londona letjeti do New Yorka kraće nego što su se onda Splićani vozili Prometovim autobusom na potezu od Prime do Smrdečca. Danas mi je drago što se tada nitko nije htio kladiti kontra mene, jer su svi dijelili moj hlebinski optimizam.

Pa ti ne budi nostalgičan, pa se ti nemoj suglasiti kad čuješ da je prije bilo bolje, zapravo, savršeno...

item - id = 1070789
related id = 0 -> 1130023
related id = 1 -> 1128261
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
27. rujan 2021 06:21