Pitka voda je povlastica koju uzimamo zdravo za gotovo

Navikli smo da je voda uvijek tu. Hladna ili topla, za piće, kuhanje, tuširanje, pranje robe i zalijevanje vrta. Odvrnemo slavinu kad smo žedni i ne razmišljamo o kilometrima koje je prošla, slojevima tla kroz koje se procijedila ni analizama koje su obavljene prije nego što je stigla u čašu.

Kada putujemo u inozemstvo, među prvim pitanjima koja upisujemo u tražilicu često je: može li se piti voda iz slavine? U brojnim europskim državama voda iz javne vodoopskrbe zdravstveno je ispravna, ali zbog drukčijeg okusa, tvrdoće, lokalnih upozorenja ili jednostavno nepovjerenja mnogi posežu za bocama iz trgovine. U Hrvatskoj smo, osobito u krajevima bogatim izvorima i podzemnim vodama, navikli na nešto što sve češće doživljavamo kao prirodno pravo.

I jest pravo. Ali nije neuništivo.

Na to nas je ovoga ljeta podsjetila Lika, prostor koji najčešće povezujemo s netaknutom prirodom, gustim šumama, kršem, rijekama i izvorima.

Zabrinutost zbog nezakonito odloženog otpada te objave o nalazu PFAS spojeva u vodi otvorile su pitanje koje se ne tiče samo Gospića ili Otočca: što se događa kada kemikalije jednom dospiju u tlo i mogu li iz zemlje pronaći put do podzemnih voda, izvorišta, stoke, usjeva i, naposljetku, naših slavina?

Onečišćenje može početi daleko od izvora i dugo ostati neprimijećeno. Može poteći s poljoprivrednog zemljišta, iz septičke jame, odlagališta otpada, industrijskog pogona ili prometnice. Kiša zatim ispire površinu, a voda sa sobom nosi ono što pronađe. Dio završava u kanalima, potocima, rijekama i jezerima, a dio prodire kroz tlo prema podzemnim vodama.

Problem je u tome što podzemne tokove ne vidimo. Dok je plastičnu bocu bačenu u rijeku lako primijetiti, nitrate, pesticide, otapala, teške metale i postojane industrijske kemikalije ne možemo prepoznati golim okom. Voda može izgledati potpuno čisto, biti bez mirisa i imati uobičajen okus, a ipak sadržavati tvari koje u njoj ne bi trebale biti.

Od mutne vode do opasnih kemikalija

Nisu sva onečišćenja vode jednako ozbiljna. Neka su prolazna i relativno lako rješiva, dok druga mogu zatvoriti izvorište i ugroziti opskrbu stanovništva na dulje vrijeme.

Na blažem kraju ljestvice nalazi se zamućenje. Nakon obilnih kiša, bujica ili radova na vodovodnoj mreži, u vodi se mogu pojaviti sitne čestice zemlje, pijeska, mulja ili hrđe iz cijevi. Takva voda može izgledati smećkasto ili mutno. Samo zamućenje ne mora uvijek predstavljati neposrednu zdravstvenu opasnost, ali može otežati dezinfekciju i skrivati mikroorganizme, zbog čega se voda ne bi trebala piti dok nadležni ne potvrde da je ispravna.

Slijede promjene boje, mirisa i okusa. One mogu nastati zbog minerala koji su prirodno prisutni u vodi, stajanja u cijevima, korozije instalacija, algi ili tvari korištenih za dezinfekciju. Neugodan miris ili okus ne znači automatski da je voda opasna, kao što ni bistra voda ugodnog okusa ne znači da je sigurna. Osjetila nas mogu upozoriti da se nešto promijenilo, ali zdravstvenu ispravnost može potvrditi jedino analiza.

Ozbiljniji su mikrobiološki problemi, odnosno prisutnost bakterija, virusa i parazita. Oni mogu dospjeti u izvorišta zbog fekalnog onečišćenja, neispravnih septičkih jama, oštećene kanalizacije, poplava, životinjskog izmeta ili prodora površinskih voda u bunare.

Takvo onečišćenje može izazvati proljev, mučninu, povraćanje, bolove u trbuhu i povišenu temperaturu. Posebno su osjetljiva mala djeca, starije osobe, trudnice i ljudi oslabljenog imuniteta. Mikrobiološko onečišćenje često nastupa naglo, ali se u pravilu može relativno brzo riješiti ispiranjem sustava, dezinfekcijom i ponovljenim analizama.

Kemijska onečišćenja obično su složenija. Ona se teže uklanjaju, mogu se širiti podzemljem i ostati u okolišu godinama ili desetljećima. Najopasnija su zato što ih često ne možemo prepoznati bez ciljane laboratorijske analize.

Poljoprivreda ostavlja trag

Intenzivna i nepravilna poljoprivreda može ugroziti izvore vode. Nitrati iz mineralnih gnojiva, stajskog gnoja i otpadnih voda ispiranjem dospijevaju u podzemlje. Ne mijenjaju boju, miris ni okus vode, ali su u povišenim koncentracijama posebno opasni za dojenčad.

Fosfati iz gnojiva potiču pretjerani rast algi te smanjuju količinu kisika u rijekama i jezerima, što može dovesti do pomora ribe. U vode dospijevaju i pesticidi, osobito ako se primjenjuju u prevelikim količinama, prije kiše ili preblizu bunarima i vodotocima. Neki se brzo razgrađuju, dok drugi dulje ostaju u okolišu i mogu štetiti životinjama i ljudskom zdravlju.

Septičke jame i otpadne vode

Iz propusnih septičkih jama, oštećene kanalizacije i nepročišćenih otpadnih voda u podzemlje mogu dospjeti bakterije, virusi, nitrati i brojne kemikalije.

U odvodima završavaju i deterdženti, kozmetika, lijekovi, ulja i mikroplastika, a pročišćivači ih ne mogu uvijek potpuno ukloniti. Poseban su problem antibiotici koji u okolišu mogu pridonijeti razvoju bakterijske otpornosti. Zato lijekovi, ulja, boje, otapala i higijenski proizvodi ne pripadaju u zahod ili sudoper. Ono što nestane u odvodu nije nestalo iz okoliša.

Opasnost s odlagališta

Kiša prolaskom kroz neuređena odlagališta stvara procjednu vodu koja može sadržavati teške metale, ulja i druge kemikalije te prodrijeti u podzemlje. Problem je posebno ozbiljan u krškim područjima, gdje se onečišćenje može brzo proširiti i pojaviti kilometrima dalje. Posebno su opasna ilegalna odlagališta jer se često ne zna što je na njima zakopano.

Teški metali ostaju u okolišu

Olovo, živa, kadmij i arsen u vodu mogu dospjeti iz industrije, baterija, odlagališta, starih cijevi i onečišćenog tla, a neki su prirodno prisutni u pojedinim područjima.

Dugotrajna izloženost može oštetiti mozak i živčani sustav, bubrege, jetru i kosti te povećati rizik od pojedinih vrsta raka. Teški metali ne uklanjaju se prokuhavanjem ni uobičajenom dezinfekcijom, nego posebnim postupcima. Kada se prošire tlom i podzemnim vodama, sanacija je složena i skupa.

Goriva i industrijska otapala

Goriva i otapala mogu dospjeti u okoliš zbog puknuća spremnika, prometnih nesreća, požara ili industrijskih propusta. Neki spojevi prodiru duboko u tlo i šire se podzemnim vodama, a neki od tih spojeva, poput benzena, kancerogeni su, pa je potrebno brzo zaustaviti izvor i spriječiti širenje onečišćenja.

Najveći izazov su ‘vječne kemikalije’

Na samom vrhu ljestvice složenih onečišćenja nalaze se PFAS spojevi, poznati kao “vječne kemikalije”. Riječ je o velikoj skupini sintetskih tvari koje se zbog otpornosti na vodu, masnoću, toplinu i kemijske utjecaje desetljećima koriste u brojnim proizvodima.

Dugotrajna izloženost povišenim količinama pojedinih PFAS spojeva povezuje se s promjenama u radu jetre i štitnjače, povišenim kolesterolom, slabijim imunosnim odgovorom, smanjenom plodnošću te povećanim rizikom od nekih vrsta raka. Ipak, svaki nalaz ne znači neposrednu opasnost. Rizik ovisi o koncentraciji i trajanju izloženosti.

Kada situacija postaje ozbiljna?

Sama činjenica da je neka tvar pronađena u vodi ne znači nužno da postoji neposredna opasnost. Važno je o kojoj je tvari riječ, u kojoj je količini prisutna, koliko traje izloženost te može li se onečišćenje dalje širiti.

Situacija postaje ozbiljna kada količina štetnih tvari prijeđe dopuštene granice, kada se onečišćenje pronađe u vodi koja dolazi do kućanstava ili kada ga je u svakom novom mjerenju sve više. Tada se zahvaćeni izvor može privremeno ili trajno prestati koristiti, stanovništvu se osigurava voda iz cisterni ili u bocama, a voda se, kada je to moguće, pročišćava posebnim postupcima.

Važno je znati da prokuhavanje ne uklanja nitrate, pesticide, teške metale i PFAS. Ono može uništiti mnoge mikroorganizme, ali kemijske tvari ostaju u vodi, a zbog isparavanja njihova se koncentracija može čak povećati.

Problem postaje još veći ako su zahvaćeni bunari i izvorišta jer se njihovom vodom ne napajaju samo kućanstva. Njome se poji stoka, navodnjavaju polja i povrtnjaci te peru poljoprivredni proizvodi. Štetne tvari tako mogu prijeći u tlo i biljke ili se nakupljati u mesu, mlijeku i jajima, pa do ljudi ne dolaze samo vodom nego i hranom.

Posljedice tada nisu samo zdravstvene nego i gospodarske. Bunari se zatvaraju, stoci se mora osigurati drugi izvor vode, a poljoprivredni proizvodi mogu postati neprikladni za prodaju. Cijelo područje pritom može izgubiti reputaciju čiste i sigurne sredine.

Zato se kod sumnje na ozbiljno onečišćenje ne ispituje samo voda iz jedne slavine. Provjeravaju se podzemne i površinske vode, tlo, usjevi, stočna hrana te meso, mlijeko i jaja kako bi se utvrdilo dokle se onečišćenje proširilo.

Najvažnija odgovornost pripada svima nama

Vodu ne štitimo tek kada analiza pokaže da je više ne smijemo piti. Tada smo već zakasnili.

Zaštita počinje kontrolom onoga što odlažemo na tlo i ispuštamo u kanalizaciju. Počinje pravilnim održavanjem septičkih jama, racionalnom uporabom gnojiva i pesticida, sigurnim zbrinjavanjem industrijskog i opasnog otpada te nadzorom svakog područja s kojeg bi onečišćenje moglo krenuti prema izvorištu.

Ulje od kuhanja ne pripada u sudoper. Ostaci boja, lakova i otapala ne smiju se izlijevati u odvod ili na zemlju. Lijekovi se ne bacaju u zahod. Akumulatori, baterije, elektronički uređaji i spremnici s nepoznatim kemikalijama ne pripadaju u šumu, jarak ili na divlje odlagalište. Moramo paziti što bacamo u prirodu, a svako ilegalno odlaganje treba prijaviti.

Veliku odgovornost ima i sustav. Potrebni su uređeni vodozaštitni pojasevi, strogi nadzor industrije i odlagališta, kontrola procjednih voda, moderni pročišćivači, obnova dotrajalih cjevovoda te redovito i transparentno objavljivanje rezultata analiza.

Jednom onečišćeno izvorište teško se vraća

Hrvatska još uvijek ima ono što će u budućnosti biti sve dragocjenije – velike količine kvalitetne vode koju možemo piti iz slavine. Klimatske promjene, suše, sve veća potrošnja, intenzivna poljoprivreda, industrijske kemikalije i rastuće količine otpada povećavaju pritisak na taj resurs.

Podzemne vode obnavljaju se sporo. Ako se onečišćenje proširi kroz velike zalihe podzemne vode, čišćenje može trajati godinama, pa i desetljećima. Ponekad ga nije moguće potpuno ukloniti pa se voda mora stalno pročišćavati ili se izvorište prestaje koristiti.

Trošak tada ne plaća samo onaj tko je onečistio okoliš. Plaćaju ga građani kroz skuplju obradu vode, izgradnju novih cjevovoda, kupnju flaširane vode, sanaciju tla, pad vrijednosti zemljišta i gubitke u poljoprivredi. Čaša vode iz špine jedna je od najvećih svakodnevnih povlastica koju imamo. Ne primjećujemo je sve dok nam netko ne kaže da je više ne smijemo popiti.

Zato vode moramo čuvati dok su još čiste. Ne iz romantične želje za netaknutom prirodom, nego zato što ne postoji tehnologija koja može jednostavno, brzo i jeftino ispraviti sve što smo godinama bacali, izlijevali i zakopavali.

Ono što danas ostavimo na tlu sutra se može pojaviti u izvoru. A voda, za razliku od nas, ne poznaje granice parcela, općina ni županija.