Prije stadiona i rasprodanih dvorana, prije pjesama koje su se znale od prvog do posljednjeg stiha, postojao je mladić iz Šibenika koji nije želio provesti život pogrbljen nad madracima. Zanat je imao u rukama, ali budućnost je tražio pred mikrofonom.
Tako je Mišo Kovač opisivao vlastite početke u razgovoru objavljenom još 1969., mnogo prije nego što će postati ime koje nije trebalo dodatno predstavljati. Njegova priča počela je skromnim angažmanima, podstanarskom sobom i neizvjesnošću hoće li od pjevanja uopće moći živjeti. Iz tih početaka izrasla je karijera koja je obilježila više od šest desetljeća domaće zabavne glazbe.
Mate Mišo Kovač rođen je 16. srpnja 1941. u Šibeniku, a upravo u rodnom je gradu izučio tapetarski zanat u Industrijskoj školi, a glazbeni put nastavio je prema Zagrebu i Jugotonu, za koji je 1964. snimio prvu malu gramofonsku ploču. Na njoj su bile pjesme “Ne mogu prestati da te volim” i “Ti si bila dio svijeta”, prepjevi stranih uspješnica.
Mladi pjevač koji je obilazio prodavaonice ploča
U njegovim kasnijim nastupima bilo je toliko sigurnosti da je lako zaboraviti kako su izgledali prvi koraci. A Mišo ih je pamtio vrlo konkretno.
U prisjećanju objavljenom u Plavom vjesniku, kojeg su prenosili mediji, u siječnju 1970., govorio je o odlasku u Zagreb u svibnju 1964. i iščekivanju izlaska prve ploče. Kada ju je napokon dočekao, obilazio je prodavaonice i gledao kako ide prodaja. Još nije bio zvijezda; bio je mladi pjevač kojemu je tih nekoliko snimljenih minuta značilo mogućnost drukčijeg života.
Put do takve prilike vodio je preko pjevanja u Beogradu i dolaska u grad u kojemu se tek trebalo snaći. U razgovoru iz 1969. prisjećao se nastupa pred Jugotonovim urednikom Perom Gotovcem, angažmana na plesnim večerima u zagrebačkom Studentskom centru i skromnog podstanarskog života. U toj priči o počecima nema mnogo estradnog sjaja, ali ima upornosti čovjeka koji je odlučio pokušati.
Glazbeno je krenuo od stranih uzora i prepjeva. Među ranim snimkama bio je i “San Francisco”, a njegov se izraz postupno razvijao prema pjesmama koje će publika prepoznavati kao izrazito njegove. Opus je povezivao pop, zabavnu glazbu, dalmatinski melos i suradnje s klapama.
Prijelomna je bila 1969. godina. S pjesmom “Više se nećeš vratiti” Đorđa Novkovića pobijedio je na festivalu Vaš šlager sezone u Sarajevu. Time je započelo jedno od najvažnijih suradništava njegove karijere. Pjevač koji je nekoć zabrinuto gledao izloge prodavaonica postajao je izvođač čije su ploče osvajale veliko tržište.
Splitske pobjede koje su ga učvrstile na vrhu
Dvije godine poslije stigla je “Proplakat će zora”. Skladba Stjepana Mihaljinca na stihove Drage Britvića, koju je 1971. izveo s klapom Filip Dević, donijela mu je velik uspjeh na Splitskom festivalu. Službena festivalska arhiva bilježi prvu nagradu publike, prve nagrade žirija i publike u međunarodnom programu te nagradu žirija novinara.
Publika ga je u Splitu ponovno nagradila 1975. za pjesmu Zdenka Runjića “Ja ne mogu drugo nego da je ljubim”. Godine 1977. s pjesmom “Noćas ćemo zemlji ko materi reći”, također djelom Mihaljinca i Britvića, osvojio je prvu nagradu publike u programu Dalmatinske šansone.
Nizu se 1980. pridružila “Dobra ti večer, mati moja”, skladba Dušana Šarca na stihove Krste Jurasa, kojoj je pripala prva nagrada publike u Večeri zabavne glazbe.
Ti naslovi pokazuju koliko su festivalske pozornice bile važne u oblikovanju njegova repertoara. Pjesme su ondje dobivale prvo veliko predstavljanje, a potom nastavljale živjeti na pločama, radiju i koncertima. Mišo je znao odabrati skladbu kojoj će dati vlastiti pečat, tako snažan da su je slušatelji trajno povezivali s njegovim glasom.
Godine velikih pjesama
Sedamdesete su učvrstile njegovu popularnost, a osamdesete donijele niz pjesama bez kojih je teško zamisliti domaću glazbenu svakodnevicu: “Dalmacija u mom oku”, “Nikoga nisam volio tako”, “Ostala si uvijek ista”, “Ako me ostaviš”, “Ti si pjesma moje duše”, “Svi pjevaju, ja ne čujem” i “Malo mi je jedan život s tobom”. Njegov interpretativni identitet bio je toliko snažan da su pjesme različitih autora u javnom pamćenju postale prije svega Mišine.
U tim je pjesmama bilo ljubavi koja traje, straha od rastanka, samoće i pripadanja zavičaju. Mišo ih je izgovarao bez nelagode pred velikim osjećajima. Njegova publika u tome je nalazila vlastite priče, pa su pjesme izlazile iz koncertnih dvorana i nastavljale život na slavljima, obiteljskim okupljanjima i putovanjima.
Croatia Records u njegovu životopisu navodi više od 20 milijuna prodanih ploča i drugih nosača zvuka. Prema podacima diskografske kuće, riječ je o izvođaču s najvećom prodajom nosača zvuka zabavne glazbe u Hrvatskoj i nekadašnjoj Jugoslaviji.
Brojke svjedoče o razmjerima uspjeha, ali odnos s publikom vidio se u jednostavnijem prizoru: Mišo podigne ruke, odmakne mikrofon, a gledalište nastavi pjesmu. Taj je trenutak postao njegov zaštitni znak, svojevrsni dogovor pjevača i ljudi koji su znali svaki stih.
Tri braka i obitelj
Mišin privatni život obilježila su tri braka. Prva supruga bila mu je Ljubica Komadina. Njihov brak trajao četiri godine i nisu imali djece.
Ljubica je pripadala njegovim godinama traženja mjesta na estradi. U razgovoru, kako su prenosili hrvatski mediji, objavljenom 1969. prisjećao se kako ju je upoznao na plesnim večerima u Studentskom centru, gdje je pjevao. Primijetio je djevojku koja je prilazila pozornici dok bi izvodio pjesmu “Ja odlazim”, a poslije je poželio upoznati je. Tako je priča o prvoj supruzi ostala povezana s vremenom kada se njegov budući uspjeh tek nazirao.
Godine 1973. oženio se Splićankom Anitom Baturinom, koja je pozornost javnosti privukla titulom Miss teen Jugoslavije. Upoznali su se na njegovu nastupu u Splitu, a poslije su dobili sina Edija i kćer Ivanu. Živjeli su na zagrebačkom Gornjem gradu i dijelili godine Mišine velike popularnosti i brojnih putovanja.
Edi je rođen 1975., a Ivana dvije godine poslije. Sinova smrt 1992., kada je imao samo 16 godina, postala je najteži lom obiteljskog života. Edi je smrtno stradao nakon ranjavanja u Zagrebu, a okolnosti slučaja godinama su pratile sumnje i pitanja obitelji. Mišin i Anitin brak poslije se raspao.
O sinu je Mišo govorio i mnogo godina nakon tragedije. Iza profesionalnih povrataka, novih nastupa i susreta s publikom ostajala je bol koju nije skrivao. Taj gubitak trajno je obilježio njegov privatni život i način na koji je javnost doživljavala neke od njegovih najemotivnijih nastupa.
Treću suprugu Lidiju Pintarić upoznao je 1998., a vjenčali su se 2002. Njihov je odnos u razgovorima opisivao kao duboku povezanost, uz zahvalnost za pomoć koju mu je pružala u najtežim razdobljima.
U medijima je često govorio da upravo Lidija uspijeva doprijeti do njega i nasmijati ga kada ga obuzme tuga za Edijem. Otkrio je i da joj je posvetio pjesmu “Ne dam gušta svitu (Lidija)” te priznao da mu je neostvarena želja zajedničko dijete s njom.
Njegova kći Ivana krenula je vlastitim glazbenim putem, a rođenjem njezine kćeri Elene Mišo je postao djed. Obiteljska povezanost vidjela se i na Starom placu 2022., gdje je uz Ivanu bila i malena Elena.
Priznanja i povratci publici
Porin za životno djelo dobio je 2012. godine. Među dobitnicima te godine bio je i Stjepan Mihaljinec, skladatelj nekih od njegovih najvećih uspješnica. Službena objava nagrade istaknula je Mišinu dugogodišnju karizmu i nezaobilazno mjesto u hrvatskoj zabavnoj glazbi.
Njegova karijera nastavila se predstavljati i novim diskografskim izborima. Croatia Records 2023. objavila je dvostruko vinilno izdanje “25 Greatest Hits”, na kojem su okupljene pjesme iz različitih razdoblja, od festivalskih uspješnica do novije suradnje sa Sašom Antićem. Takva izdanja pokazuju koliko je širok repertoar koji je ostavio iza sebe i koliko je teško cijelu karijeru obuhvatiti jednim izborom.
Posebno poglavlje njegove javne priče pripadalo je Hajduku. Ljubav prema klubu pratila ga je desetljećima, a njegove su pjesme dobile vlastiti život na tribinama. Sa Sašom Antićem i navijačima 2021. snimio je “Ja ne mogu drugo nego da ga volin”, navijačku inačicu svojega poznatog hita.
Godine 2024. dobio je i pločicu u navijačkom parku “Za sva vrimena” na Poljudu, kao priznanje toj dugogodišnjoj povezanosti. Zdravstvene teškoće u poznim godinama ograničavale su njegove nastupe. Ipak, 5. lipnja 2022. na Starom placu ponovno je stao pred veliku publiku, uz kćer Ivanu i goste. Nakon trogodišnje koncertne stanke dočekali su ga ljudi kojima je taj susret mnogo značio.
Izvještaj Slobodne s te večeri bilježi zajedničko pjevanje, podignute ruke i završnicu uz “Poljubi zemlju”. Na pozornici je bio pjevač u 81. godini života, a pred njim publika koja je s njim dijelila desetljeća pjesama i uspomena.
Od šibenskog učenika zanata do pjevača kojemu su tisuće ljudi odgovarale na pokret ruke, Mišo je izgradio izniman životni i glazbeni put. U njemu su se susretali veliki profesionalni uspjesi, ljubavi i teško podnošljivi osobni gubitci.
Iza njega ostaje opus koji se nastavlja slušati izvan prigodnih retrospektiva. Njegova se važnost može prepoznati u najobičnijem trenutku: kada pjesma krene, a ljudi različitih godina bez dogovora znaju što slijedi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....